Vijenac 492

Književnost, Naslovnica

Uz knjigu Viktora Žmegača Bečka moderna. Portret jedne kulture

Jedinstvo u oprekama

Krešimir Nemec

Nije sve što je dolazilo iz Beča u Hrvatsku bilo nepovoljno i negativno. Vrativši se iz Beča koji opisuje Žmegač naši su studenti unijeli u hrvatsku književnost novu urbanu osjećajnost, spleen velegrada, univerzalno iskustvo, osjetljivost za nijanse. Glavni grad Monarhije bio je vrlo snažno emitivno središte koje je u velikoj mjeri oblikovalo hrvatsku modernu


Od sabora u Cetingradu 1527. – kada je hrvatsko plemstvo dobrovoljno izabralo Habsburgovce za svoje vladare – pa sve do 1918. godine i stvaranja Kraljevine SHS, Beč je bio epicentar u kojem se krojila hrvatska politika i hrvatska sudbina. Stoljećima su se sa strahom i nadom iz ove naše male točke na periferiji moćnoga carstva očekivale vijesti, sudbonosne odluke baš iz Beča. Rijetko su te odluke bile povoljne za Hrvatsku; puno češće posrijedi su bile presude i kazne, bolne i s dubokim tragovima u našem nacionalnom biću. U Beču, ili u njegovoj neposrednoj blizini, padale su glave hrvatskim velikašima, uvodio nam se apsolutizam, razrezivali visoki porezi, uskraćivala vojna pomoć: bilo je – rečeno danas tako popularnom medijskom poštapalicom – više batine nego mrkve.


Drugo, prošireno izdanje. Matica hrvatska, Zagreb, 2012.


No u vezi s knjigom akademika Viktora Žmegača htio bih krenuti od poznatog događaja koji se zbio u Zagrebu 16. listopada 1895. Za vrijeme boravka cara Franje Josipa u Zagrebu, koji je stigao na poziv bana Dragutina Khuen-Héderváryja kako bi svečano otvorio novu kazališnu zgradu, došlo je do demonstracija studentske omladine i spaljivanja madžarske zastave pred spomenikom bana Jelačića na glavnom zagrebačkom trgu. Bila je to strogo dinastička demonstracija koja je imala zadaću da upozori kralja na mađarska nasilja. Posljedice su poznate: brojni su studenti osuđeni na zatvorsku kaznu i potom udaljeni sa zagrebačkog sveučilišta. Bili su, dakle, osuđeni nastaviti studij izvan Hrvatske. Većina se odlučila za studij u Beču, manje u Pragu ili Grazu. U Beču studiraju, ili samo borave, brojni budući naši pisci i intelektualci (M. Dežman, B. Livadić, M. Begović, A. Tresić Pavičić, I. Pilar, M. Bego, M. Cihlar Nehajev, V. Lunaček, J. Kosor, J. Benešić, T. Strozzi i dr.). I tu počinje naša priča.

Svjetska metropola


Protjerani hrvatski studenti – koji će uskoro stvoriti jezgru hrvatskih modernista u književnosti, slikarstvu, glazbi, filozofiji – dolaze u Beč koji upravo u svojoj knjizi Bečka moderna portretira Viktor Žmegač. Zapravo, on portretira kulturu grada koji je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bio europska metropola u punom usponu, glavni grad velikog carstva. Možemo zamisliti fascinaciju naših studenata kada su došli u moćni kozmopolitski grad u kojem žive prvaci tadašnje umjetnosti, kulture i znanosti i koje mogu i osobno vidjeti.

Podatci govore za sebe: Beč 1900. godine broji 1.675.000 stanovnika, dok Zagreb u tom trenutku ima samo 60.000 stanovnika. Dakle, manji je od Beča gotovo trideset puta! I po razvedenosti urbanoga života, po razvijenosti svih grana umjetnosti i po kulturnom potencijalu, Beč se u tom trenutku mogao posve ravnopravno nositi s Parizom, Londonom i Berlinom, a u nekim ih je aspektima čak i nadmašivao.

Kao glavni grad velike srednjoeuropske multietničke države koja je imala više od 50 milijuna stanovnika, Beč je bio stjecište ljudi iz svih dijelova Monarhije. Grad je bio – piše Žmegač – zrcalo složenosti cijele države koja je tada jačala i gospodarski i civilizacijski, približavajući se istodobno svome skorom raspadu. No u jednom sretnom trenutku u Beču su živjeli i djelovali najveći stvaraoci toga vremena u različitim područjima: u književnosti Karl Kraus, Arthur Schnitzler, Hermann Bahr, Robert Musil i Hugo von Hofmannstahl; u glazbi Arnold Schönberg, Gustav Mahler, Alban Berg i Anton von Webern; u psihologiji odnosno psihijatriji Sigmund Freud, Alfred Adler i Otto Weininger; u slikarstvu Gustav Klimt, Egon Schiele i Oskar Kokoschka; u arhitekturi Adolf Loos, u filozofiji Ludwig Wittgenstein, u prirodnim znanostima Ernst Mach…

To su tek neka imena – niz bi se mogao nastaviti – ali već je i to dovoljno da se stekne dojam o intelektualnoj i umjetničkoj potentnosti Beča u razdoblju fin de sičclea. Svi su se ti veliki umovi i umjetnici našli u gradu koji je bio snažno obilježen društvenim konvencijama, ritualima, ceremonijama, govornim formulama („milostiva“, „milostivi gospodin“, „ljubim ruke“), dekorativnim titulama („Hofrat“, „k.u.k. Hoflieferant“) i osobitim kulturnim kodovima. Građani Beča oduvijek su imali izrazito impresionistički odnos prema fenomenu temporalnosti. To je vjerojatno i razlog što u Beču nikada, do dana današnjega, nije zaživjela hektika, jurnjava i brzina koja je resila, primjerice, Berlin ili Pariz. Dunavska se metropola držala sporosti, ležernosti, estetske i hedonističke kulture koju najbolje izražava specifično austrijska riječ Gemütlichkeit, dakle „ugodnost“, „ugodna atmosfera“. Akademik Žmegač citira ilustrativan aforizam Karla Krausa koji je razliku u „brzini života“ između Berlina i Beča izrazio ovako: „U Berlinu se kreće toliko ljudi da nikoga nećete susresti; u Beču je, naprotiv, toliko susreta da se nitko ne kreće.“

Kult kavane


Građanska kultura Beča dobila je svoj specifičan oblik u kavanama. Upravo je Beč stvorio kult kavane kao autentičnoga urbanog prostora, mjesta hedonističkog uživanja i kreativnog okupljanja, žarišta umjetničkog života u kojima se debatiralo o novim pravcima, estetičkim pitanjima, politici. U kulturnoj topologiji kavana je tada slovila i kao svojevrsni informacijski punkt, institucija građanske javnosti: u njoj se skupljala i gradska elita i umjetnička boema, igrale su se društvene igre (karte, bilijar, šah), debatiralo se o događajima, sklapali su se politički savezi, formiralo javno mišljenje. Istaknute bečke kavane bile su Griensteidl, Central, Westend, Prückel i dr. O instituciji bečke kavane Stefan Zweig u svojoj autobiografiji Jučerašnji svijet (Die Welt von gestern) piše :


Bečka kavana posebna je institucija koja se ne može usporediti ni sa čim na svijetu. Ona je, zapravo, demokratski klub u koji se ulazi za cijenu jedne kave. Plativši, svaki gost može sjediti satima te diskutirati, pisati, kartati, primati poštu i, iznad svega, listati gomile novina i magazina.


Osobito su literati svesrdno prigrlili kavane; često su u njima i pisali svoje skice, feljtone ili bilježili letimične dojmove. U Beču se koristio i poseban izraz – Kaffeehausliteratur – kao oznaka za prozne fragmente i kratke književne forme koje svjedoče o specifičnoj vezi između – kako to formulira Žmegač – „prostora neobveznoga, difuznoga susretanja i druženja i književnih oblika karakterističnih za razdoblje i sredinu“. Glavni protagonist te impresionističke, „crtičarske“ kavanske literature u Beču bio je Peter Altenberg, još jedna kultna umjetnička figura toga razdoblja. Ovjekovječio ga je i naš Milutin Cihlar Nehajev u poznatom eseju Canossa moderne (1906). Uzgred rečeno, i u hrvatskoj književnosti bilježimo skromne odjeke kavanske literature, najizrazitije u Matoševim impresionističkim skicama Kafanske varijacije (1910), a kasnije i u feljtonima Tina Ujevića (Čuperci magle i koluti dima, 1938).

I visoka i niska kultura


U knjizi Bečka moderna Žmegač s jednakom pozornošću analizira i bečki kazališni i glazbeni život, operni modernizam, tendencije u arhitekturi, odnosno arhitektonski Gesamtkunstwerk, zametke ekspresionizma u slikarstvu, sociologiju seksualnosti i brojne druge pojave. Očito je da akademik Žmegač pojam kultura ne shvaća ekskluzivistički. Možda mu je najbliža Eagletonova koncepcija kulture kao skupa vrijednosti, običaja, vjerovanja i praksi koje sačinjavaju život neke sredine. U knjizi se, doduše, afirmira kulturni kanon, ali uz glavne sile pokretnice bečke kulture ne zanemaruju se ni akteri i proizvodi popularne kulture ili činjenice svakidašnjice koje čine kulturu grada. Zapravo, posrijedi je široko shvaćena kulturologija koja teži objedinjavanju i privatne i službene sfere, visokoga i niskoga, ozbiljnoga i zabavnoga.

Žmegačeva knjiga ne izbjegava progovoriti ni o brojnim proturječjima bečke moderne. Liberalna atmosfera i kozmopolitski duh omogućili su, primjerice, da se u Beču razvije bogato stvaralaštvo Židova. Uostalom, udio židovskoga stanovništva iznosio je u ukupnoj populaciji grada oko 9%. Oni su činili duhovnu elitu grada, oni su bili protagonisti kulturnog života: od Freuda i Wittgensteina, preko Mahlera i Schönberga do Krausa i Schnitzlera. Ipak, društveno-politička povijest bilježi da se upravo u tadašnjem Beču javio i snažan antisemitski pokret i da su se mogle čuti i mnoge diskriminatorske riječi protiv Židova. Sve se to zbiva upravo u vrijeme kad je Theodor Herzl u Beču formulirao ideju o židovskoj državi na Bliskom istoku i kad je ravnatelj Dvorske opere bio Gustav Mahler.

Proturječje je, primjerice, i funkcionalistička, radikalno asketska arhitektura Adolfa Loosa. Ona stoji u očitoj opreci s ornamentalnom raskoši dekorativnog, secesionističkog Beča u izvedbi arhitekata kao što su O. Wagner, J. Hoffmann ili J. M. Olbrich. Loos je ures smatrao zločinom protiv razuma i zdravog ukusa, što je precizno izrazio u poznatom eseju neobična naslova Ornament i zločin (1908). U praksi se rukovodio načelom da kuće treba graditi „iznutra prema van“ kako bi se postigao maksimalni komfor, bez ikakvih dekorativnih, nefunkcionalnih dodataka i fasadne pompe.

Nasuprot turističkim stereotipima o Beču kao ležernom gradu valcera, opereta i slastičarnica, Žmegač stvara i svojevrsnu protusliku grada koji je, paralelno uz hedonizam, njegovao i duhovnu askezu. Ona je dobila svoju potvrdu ne samo u Loosovoj funkcionalnoj arhitekturi nego i u psihoanalizi S. Freuda, analitičkoj filozofiji L. Wittgensteina ili disonantnoj glazbi A. Schönberga. Mogli bismo navesti još velik broj primjera koji govore u prilog Žmegačevoj tezi da kulturu Beča na prijelomu stoljeća karakterizira coincidentia oppositorum, jedinstvo u oprekama.

O Beču fin de sičclea napisane su stotine knjiga. Sjećamo se, primjerice, kultne knjige Egona Friedella Povijest kulture novog vijeka. Feljtonist i kabaretist Friedell također je bio jedan od istaknutih pripadnika kulture koju opisuje Žmegač, blizak krugu Karla Krausa, odškolovan u demokratskoj školi kavane. Treba spomenuti i poznatu knjigu Beč krajem stoljeća koju je napisao Carl Schorske, zatim djela Le Ridera, Johnstona i brojne druge. Koje kvalitete rese knjigu prof. Žmegača u odnosu na nabrojana djela? Po mojem mišljenju to su: 1) autorova interdisciplinarna i intermedijalna kompetencija, tj. suvereno kretanje kroz raznolika područja široko shvaćene kulture i kroz različite grane umjetnosti; 2) posebna metodologija koja se može opisati kao spoj simultanizma u pregledu kulturnih vrijednosti s interpretativnim izlaganjem činjenica i opusa, dakle istodobno i mikro i makro perspektiva.

I da se na kraju vratimo priči o našim studentima s početka ovoga teksta. Nije sve što je dolazio iz Beča u Hrvatsku bilo nepovoljno i negativno. Vrativši se iz Beča koji opisuje Žmegač naši su studenti unijeli u hrvatsku književnost novu urbanu osjećajnost, spleen velegrada, univerzalno iskustvo, osjetljivost za nijanse. Glavni grad Monarhije bio je vrlo snažno emitivno središte koje je u velikoj mjeri oblikovalo hrvatsku modernu, diktiralo njezinim stilovima, ukusima i strujama. Nije slučajno Zagreb baš tada dobio epitet „mali Beč“.

Ova nam knjiga nudi svestran uvid u kulturu Beča koja je bila mjerodavna, poticajna ne samo za našu sredinu nego – može se reći bez pretjerivanja – i za cijeli svijet.

Vijenac 492

492 - 10. siječnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak