Vijenac 492

Zadnja stranica

Izložba Pars pro toto, Festival Croatie, la voici, Pariz, prosinac 2012.

Hrvatski umjetnici u Parizu

Feđa Gavrilović

Radovi desetero hrvatskih umjetnika srednje i mlađe generacije na zajedničkoj izložbi Pars pro toto u Parizu posjeduju „neoromantičarski ugođaj“, a razlog njihove zajedničke prezentacije ne leži u intenciji radova, ideji iza njih, već u njihovim sadržajima


U organizaciji dviju francuskih zaklada za suvremenu umjetnost i zagrebačke galerije Kranjčar u Parizu je potkraj prošle godine predstavljeno deset hrvatskih umjetnika srednje i mlađe generacije na zajedničkoj izložbi Pars pro toto. Umjetnici koje je izabrao Vanja Babić, inače i voditelj likovnoga programa galerije Kranjčar i urednik u Vijencu, jesu: Gordana Bakić, Tomislav Buntak, Tanja Deman, Martina Grlić, Nina Ivančić, Ines Matijević Cakić, Zoltan Novak, Saša Šekoranja, Zlatan Vehabović i Matko Vekić. Metoda izbora ove izložbe bila je predstavljanje u dvodimenzionalnom mediju – uglavnom slikarstvu, ali i crtežu (Buntak, Ines Matijević) i isprintu (Tanja Deman). Tematski ti radovi čine cjelinu koju selektor naziva odnosom ili ne-odnosom čovjeka i prirode. Kako piše u predgovoru oni posjeduju „neoromantičarski ugođaj“, a razlog njihove zajedničke prezentacije ne leži u intenciji radova, ideji iza njih, već u njima samima. Odnosi prema prirodi sasvim su realan sadržaj tih slika i možemo govoriti o vrlo uspješnoj kustoskoj artikulaciji teme i balansiranju različitih umjetničkih poetika.


Iz postava izložbe, radovi Zoltana Novaka i Gordane Bakić


Gordana Bakić u točkama bijele akrilne boje crnim linijama stvara naznake šumskoga krajolika koji djeluje kao izvezen u tkanini ili konstruiran računalno od piksela. Dojmu različite gustoće bijelih točaka pridodaju i crni rubovi na dijelu njih, čime su dobili i iluziju osnovne trodimenzionalnosti. Zasićenost plohe i rad u usitnjenom crtežu koji stvara dojmove različitih tekstura i trodimenzionalnosti karakteristični su i za organičke apstrakcije te autorice. Slika daje titravu plohu koja zbog navedenih postupaka djeluje kao da je živa, odnosno kao da pulsira. Cijela kompozicija svedena je na područja praznine na kojima crne linije stvaraju asocijacije planina ili drveća, linije se prilagođavaju točkicama i obrnuto u tkanju elemenata koje (geštaltistički, odnosno po asocijativnom nadopunjavanju praznina) raspoznajemo. Začudnosti pridodaje i činjenica da je sve postignuto u dvobojnosti (ili ne-bojnosti) crne i bijele. Riječ je o discipliniranju traga kista kojim se autorica bavi već godinama, a u ovdje izloženoj slici prikazuje i ljudske likove svedene na znak, bezlične shematske siluete, istaknute stripovskom tehnikom (u zvijezdi s mnogo krakova). Bez obzira na njihovo značenje slika djeluje kao tradicionalni motiv maloga čovjeka u velikoj prirodi, sveden na umjetničinu formu.

Tomislav Buntak predstavio se crtežom mnoštva tijela isprepletenih u hedonističkom plesu. Crtež kredom i sjenčanje naglašava njihovu puninu i mekoću, s vrlo diskretnim dodavanjem boje – crvenih bobica ili plavih ptica. Snaga crteža koji dominira prizorom budi formalne asocijacije na ranu renesansu, pogotovo na Botticellijevo Proljeće ispunjeno u potpunosti florom i faunom u sličnoj simboličnoj proslavi, ali masa tijela u pokretu, puna elegantnih gesta koje čak i kada se sastoje od zamaha i širenja posjeduju profinjenost, kao da je riječ o koreografiji, pojavljuje se i Uskrsnuću Luce Signorellija u Orvietu, i još izraženije u bakropisu Borba golih muškaraca Antonija del Pollaiuola. Taj renesansni, suzdržan, ali svejedno hedonistički, izraz čest je u recentnim crtežima i uljima Tomislava Buntaka. On pikturalnoj površini daje osjećaj užitka i lakoće koji nikada ne prelazi u svidljivost. Primjerice, malotko može kao on ukomponirati kolibrića u sliku i pritom zadržati dostojanstvo. Buntak prikazuje gusto isprepletanje čovjeka s florom i faunom, dubinski suživot nagonskog i racionalnog, odnosno nametanje tijelu ritma za ples ili davanje ritmu tijela za njegovo fizičko postojanje, poistovjećujući pritom strast naspram života i naspram umjetničkog stvaralaštva kao posljedice istog uzroka – težnje za ljepotom.


Rad Tomislava Buntaka


Ono što predstavlja drugu stranu, odnosno ljudsku modifikaciju prirode u pozitivnom ili negativnom smislu, zastupaju primjerice fantastični gradovi Tanje Deman, na tragu nadrealističkih kompozicija koje isijavaju iz lightboxova. Tjeskoba koja proizlazi iz radova posljedica je mentalne praznine koju ostavljaju neboderi ponavljajući svoje forme, napušteni bazeni i krateri usred pustinje. To je slika suvremene betonizirane otuđenosti i jednoličnosti naših života koji su tek kotačići u golemim mašinama koje smo sami sagradili.

Simpatičan i likovno iznimno uspio prikaz elementa gradnje pokazuje Matko Vekić u slici rovokopača. Taj je stroj prikazan u elementarnosti ploha koje ga čine i u naglašenoj materičnosti boje. Ono što slika ostavlja jest dojam likovne elementarnosti, monumentalnosti pa i ljepote. Njegovi su dijelovi istaknuti posve jednostavno, jer riječ je o stroju čiste funkcionalnosti. Izvedba sugerira rustičnost: višestruko izgrebena ploha (s razvidnim motivom traga gusjenice) dopušta da plava pozadina podslika izvire. Stroj nije prikazan kao moćan i razoran rušitelj, nego vrlo prijateljski, čak s infantilnom fascinacijom njegovim oblikom. Rad posjeduje bogatstvo koje pruža opisani tretman svega dvije boje (plave i crvene s bijelom pozadinom i crnom grabilicom) i još jedanput svjedoči kako je izvedba ono što čini dobru sliku, a nikako njezina priča, kako bi htjeli likovni neznalice.

Iznimno su snažni radovi Zoltana Novaka, za njega karakteristični urbani prizori u nedefiniranim, apstraktnim i tamnim predjelima. Njegov Toranj suvremeni je neboder, bezličan u tipičnosti, sveden na jednostavan znak. On stoji taman u praznini u kojoj se razlikuje podloga na kojoj stoji artikulirana horizontalama koloriranih poteza i nebo kao nedefinirana masa crne i sive. Prostor ili neprostor unutar kojega stoji neboder asocira mentalnu prazninu i blaziranost koja je odlika današnjega svijeta, unutarnje mrtvilo i nemoć opravdanja čovjekova života. Uz te egzistencijalističke misli tu je i osnova izgradnje tih slika – artikulacija plohe. Površine poteza i boje reflektiraju sveukupan dojam mraka, gustoće i neodređene tjeskobe, i čine podloge Novakovih likova – obrisa i simbola izgubljenosti. Šetači, bake s vrećama, pušači lutaju prazninom suvremenoga grada i prazninom vlastite svijesti, ili u njoj tek stoje, tupo i konačno poput nebodera, u kretanju koje je kružno, neprogresivno. Nemogućnost jasne definicije prostora ostavlja nas s montažnim, isprekidanim amalgamom dojmova iz gradskog eksterijera, suočava nas s umjetnikovim proživljavanjem svevremenskoga besmisla života u njegovoj moćnoj likovnoj interpretaciji.

Vijenac 492

492 - 10. siječnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak