Vijenac 492

Druga stranica, Naslovnica

Dvojezičnost u Vukovaru

Moratorij na snošljivost

Dražen Živić

Ako uvođenje dvojezičnosti u službenu uporabu u Vukovaru u ovom trenutku ne pridonosi razvijanju „razumijevanja, solidarnosti i dijaloga“ između srpske manjine i hrvatskog naroda kao većinskog – a to se jasno može iščitati na temelju većine javnih reakcija, onda doslovna primjena zakona može realno stvoriti neželjene društvene i političke posljedice, koje nas mogu vratiti na 1991. godinu


Nedavno objavljeni službeni i konačni, ali nepotpuni, rezultati popisa stanovništva iz 2011. pokazali su da u Vukovaru, od ukupno 27.683 stanovnika, živi 9.654 pripadnika srpske nacionalne manjine, što znači da Srbi u ukupnom stanovništvu Grada sudjeluju sa 34,87% (Hrvati čine 57,37%, a ostali, uključujući neizjašnjene i nepoznate, 7,76%). Na taj su način formalno ispunjene (demografske) zakonske pretpostavke za primjenu čl. 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (NN 155/2002), koji u stavku 1. određuje: „Ravnopravna službena upotreba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje se na području jedinice lokalne samouprave kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika takve jedinice.“


Novi Muzej vukovarske bolnice mučan je podsjetnik na ratna zbivanja i brojna neriješena pitanja u pogledu nekažnjavanja ratnih zločina


Ubrzo po objavljivanju rezultata popisa, u prosincu 2012, započela je žustra rasprava o tome – treba li, kada i na koji način primijeniti odredbe Ustavnog zakona te na području Grada Vukovara uvesti u službenu uporabu srpski jezik i ćirilično pismo, koje podrazumijeva primjenu dvojezičnosti u nazivima mjesta, ulica, trgova, gradskih i javnih ustanova i institucija, osobnim ispravama, upravnim i sudskim aktima i slično. S jedne strane predstavnici vlasti, poput hrvatskog ministra uprave Arsena Bauka, inzistiraju da „pripadnici srpske manjine u gradu Vukovaru ostvaruju pravo na ravnopravnu službenu uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma na području grada po sili zakona.“ S druge strane, predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata na području Grada Vukovara, kao i nekih političkih stranaka, upozoravaju da uvođenje ćirilice predstavlja „novu vrst agresije na Vukovar“ te da se ne smije dopustiti „omalovažavanje patnje i žrtve Vukovara“. U tom se kontekstu već neko vrijeme u Vukovaru prikupljaju potpisi na peticiju kojom se predlaže desetogodišnji moratorij na uvođenje dvojezičnosti u Grad Vukovar, što ni kao mogućnost ne prihvaća hrvatska Vlada. Politički predstavnici Srba, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini, ističu kako očekuju ostvarenje prava iz Ustavnog zakona i uvođenje u službenu uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma i za područje Grada Vukovara, ali „da cijeli postupak treba odraditi sa što manje emocija i politizacije“ te da će „pokušati izbjeći tenzije vezane za uvođenje dvojezičnosti“, odnosno da će na uvođenju dvojezičnosti raditi na način „da se izbjegnu i trijumfalizam i zapjenjene negativne reakcije“ (Milorad Pupovac).

Slovo i duh Zakona

No mogu li se nakon svega što se u Vukovaru dogodilo 1991, neovisno o pozitivnim zakonskim propisima pa i želji da se svim nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, što znači i srpskoj manjini, osiguraju najviši standardi zaštite manjinskih prava, uključujući pritom i pravo na službenu uporabu svojega jezika i pisma, izbjeći emotivni, društveni i politički kontekst i smije li se, odnosno, može li se o tom pitanju pozivati samo na slovo, a ne i na duh zakona koji regulira tu tematiku? Naime, u istom Ustavnom zakonu, u članku 8, zakonodavac je odredio da se odredbe Zakona moraju „tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima.“ Ako uvođenje dvojezičnosti, tj. srpskog jezika i ćiriličnog pisma u službenu uporabu u Gradu Vukovaru u ovom trenutku ne pridonosi razvijanju „razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga“ između srpske nacionalne manjine i hrvatskog naroda kao većinskog naroda u Gradu (a to se svakako može iščitati na temelju većine dosad iskazanih javnih reakcija), onda doslovna primjena članka 12. jest – treba to priznati – poštivanje slova Zakona, ali nije sigurno da je i u duhu toga Zakona i može realno stvoriti neželjene društvene i političke posljedice, koje nas onda mogu vratiti na početak cijele vukovarske priče, tj. na 1990. i 1991. godinu.


Iz vukovarske bolnice u jesen 1991.


Ustupci srpskoj manjini


Tijekom provedbe procesa mirne reintegracije Hrvatskoga Podunavlja tadašnja hrvatska politika omogućila je srpskoj manjini s toga područja (pa tako i Srbima u Vukovaru), mimo važećih hrvatskih nastavnih planova i programa, petogodišnji moratorij na učenje suvremene hrvatske povijesti. Također, srpskoj nacionalnoj manjini iz Hrvatskoga Podunavlja bio je omogućen i dvogodišnji moratorij na služenje vojnog roka u Hrvatskim oružanim snagama, i to u godinama kada je vojni rok bio obvezatan za sve hrvatske građane, pa i za Srbe izvan Hrvatskoga Podunavlja. Oba su moratorija uvedena tada na zahtjev podunavskih Srba i bila su prinos mirnoj reintegraciji, ne samo teritorija nego i srpske nacionalne manjine s toga područja, iako se većina hrvatskih građana, empirijska su istraživanja pokazala, nije slagala s takvom opcijom reintegracije najistočnijih okupiranih područja Hrvatske.

Možemo li, dakle, na tragu prethodnoga, danas očekivati ili se barem nadati da će i predstavnici srpske manjine, kako u Gradu Vukovaru, tako i na nacionalnoj razini, sami potaknuti ili poduprijeti legitiman prijedlog da se uvede svojevrsni moratorij na primjenu članka 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za područje Grada Vukovara? Bi li oni u tom slučaju, također, pokazali dobru volju koja bi bila usmjerena prema razvijanju međusobnog uvažavanja, razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga?

Dani sjećanja bez srpskih predstavnika


Posve opravdano predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata upozoravaju da još mnoga pitanja vezana uz događaje iz 1991, osobito uz sudbine zatočenih, nasilno odvedenih i nestalih osoba, silovanja, pljačku, ubijanja ili (ne)kažnjavanja ratnih zločina i zločinaca nad Vukovarom i Vukovarcima, nisu razriješena. Osim toga, predstavnici srpske manjine ne sudjeluju u obilježavanjima Dana sjećanja na žrtvu Vukovara te na taj način ne pridonose postizanju više razine razumijevanja i međusobnog, odnosno, međuetničkog povjerenja i uvažavanja. Na koji bismo način mogli protumačiti „trijumfalizam“ koji bi se, prema riječima srpskih predstavnika (M. Pupovac), pojavio uvođenjem srpskog jezika i ćiriličnog pisma u službenu uporabu u Gradu Vukovaru? Kao, možda, pobjedu u miru, kojom se briše poraz u ratu? Pozivanje samo na prava, a odricanje od odgovornosti i obveza nije u demokratskom duhu i ne donosi dobra.


Razrušeni Vukovar


Demokratska politička kultura podrazumijeva da se o svim pitanjima treba staloženo i objektivno razgovarati, pa čak i onda kada su ona zakonskim rješenjima regulirana. Ako se neki zakon, poglavito iz područja zaštite ljudskih i nacionalnih prava, mora provoditi „na silu“, onda nešto s tim zakonom ili zakonima nije u redu. Nacionalna prava srpske manjine, kao i drugih manjina, regulirana su hrvatskim Ustavom i odgovarajućim zakonskim aktima, ali očekuje se da i pripadnici manjina, u ovom slučaju srpske, pokažu osjetljivost na pojedina rješenja, napose u odnosu prema većinskom hrvatskom narodu.

Na kraju, a nije manje važno, postavlja se pitanje: Jesu li rezultati popisa 2011. dovoljno pouzdani i reprezentativni da bi se na temelju njih iznosili objektivni zaključci o stvarnom narodnosnom sastavu stanovništva grada Vukovara? Ako jesu, a imamo određenih razloga sumnjati u to, kako onda protumačiti podatak da je od ukupnog stanovništva u Gradu Vukovaru (27.683) srpski kao materinski jezik navelo 6.109 osoba ili 22,07% te iz toga izvući prilično utemeljenu pretpostavku da je manje od 2/3 Srba u Vukovaru navelo srpski jezik kao materinski? A to je mnogo manje od trećine njegova stanovništva.

Vijenac 492

492 - 10. siječnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak