Vijenac 492

Glazba

Nagrada Ivo Vuljević HGM-a za 2012. basu Goranu Juriću

Život u ravnoteži

Jana Haluza

Nagrada Hrvatske glazbene mladeži koja nosi ime Ive Vuljevića (prvog ravnatelja Koncertne dvorane Lisinski, počasnog predsjednika HGM-a, glavnoga glazbenog urednika Hrvatskoga radija, direktora Lada i općenito dobrog duha hrvatske glazbene scene u godinama stvaranja mnogih institucija i ansambala poput Zagrebačkih solista), dodjeljuje se glazbenicima koji su do kraja tekuće godine mlađi od trideset godina. Ocjenjivački sud – u sastavu Naima Balić, Eva Sedak, Tonči Bilić i Berislav Šipuš – razmotrio je kandidature sedmero mladih glazbenika koji su se prijavili (ili ih je prijavio netko drugi) te se odlučio za opernoga pjevača, karlovačkoga basa Gorana Jurića, koji je već drugu sezonu u angažmanu ugledne Bavarske državne opere u Münchenu, kamo je otišao neposredno nakon što je diplomirao pjevanje u klasi Vlatke Oršanić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.



Iako u matičnoj kući ima gust raspored predstava u kojima pjeva, Jurić je između dva termina uspio naći jedan dan da stigne u Zagreb, pripremi s pijanisticom Lanom Bradić kratak ali sadržajan solistički recital i odmah nakon koncerta ode idućim vlakom natrag u München. Njegov je program okupio sve njegove trenutačne izazove i preokupacije: njemački Lied (solopjesmu Dvojnik Franza Schuberta), hrvatsku zaboravljenu vokalnu liriku (Tri pjesme Božidara Kunca na stihove Miroslava Krleže i Antuna Branka Šimića) te dvije arije Giuseppea Verdija iz opera Macbeth i Simon Boccanegra. Jurić će svakako pamtiti 2012. po nagradi u čiju je konkurenciju ušao u posljednjem trenutku; naime 6. svibnja ove godine napunit će trideset godina, tako da iduće godine ne bi ni mogao konkurirati.

Obrazloženje nagrade ističe Jurića kao prototip „suvremenoga mladog glazbenika širokih zanimanja, cjelovite glazbenoscenske osobnosti s velikom perspektivom“. Mladi je umjetnik debitirao već na drugoj godini studija pjevanja u zagrebačkom HNK-u u ulozi Plutona (Monteverdijev Orfej), nakon čega je u istoj kući pjevao Sarastra (Mozartova Čarobna frula) i Sulejmana (Zajčev Zrinjski). Na samu početku međunarodne karijere 2011. nastupio je kao veliki Baalov svećenik (Verdijev Nabucco) u Rimskoj operi pod ravnanjem Riccarda Mutija prigodom obilježavanja 150. obljetnice ujedinjenja Italije, nakon čega je istu ulogu pjevao i u Marijinskom teatru u Sankt Peterburgu pod ravnanjem Nicole Paszkowskog. Uz redovni angažman u matičnoj kući (Zuniga u Bizetovoj Carmen, Angelotti u Puccinijevoj Tosci, Ujak Bonzo u Puccinijevoj Madami Butterfly, Don Fernando u Beethovenovu Fideliju, Bitterolf u Wagnerovu Tannhäuseru…) nalazi vremena za nastupe u Veneciji (Komtur u Mozartovu Don Giovanniju i Colline u Puccinijevoj operi La bohčme u La Fenice), Frankfurtu (koncert opernih arija u Alte Oper) i Hrvatskoj (Zagreb, Korčula, Dubrovnik…).

Njegov se prirodno impostiran pjevački glas posebno razvio u moćan zvonki bas ujednačena tona u svim registrima, fleksibilne fraze i dojmljivih boja, kako je i dokazao na prigodnom malom recitalu, nakon kojega smo ga zamolili za kratki razgovor iz kojeg izdvajamo tek nekoliko odgovora na naša pitanja.

Što vama kao umjetniku s karijerom u inozemstvu znači nagrada koja stiže iz prve domovine – Hrvatske?

Vrlo mi je drago primiti nagradu Ivo Vuljević, drago mi je da je Hrvatska glazbena mladež prepoznala moj rad, a onda ga i nagradila. Lijepo je primiti nagradu ovdje upravo u ovom trenutku kada živim u Münchenu, vidjeti da netko i ovdje priznaje moj rad ostvaren negdje drugdje, u inozemstvu. Osjećam se nezaboravljeno.

Pratili smo vas i na koncertnim gostovanjima u Hrvatskoj – u Bachovu Magnificatu u Zagrebu, Mozartovu Rekvijemu u Dubrovniku, Händelovu Mesiji u Korčuli…Trudite li se uvijek ostati prisutni i na našoj glazbenoj sceni?

Redovni se angažmani glazbenika poklapaju sa školskom godinom, a onda nastupa ljetna sezona. Trudim se preko ljeta nastupiti na nekom festivalu, kao što je to prošloga ljeta bilo u Dubrovniku i na Korčuli. Tada spajam ugodno s korisnim: vidim svoju zemlju i nastupam u lijepim ambijentima, crkvama, katedralama, palačama i dvorcima. Kad god imam vremena i prigode, te kad vidim da ima nešto za mene, trudim se doći i nastupiti u Hrvatskoj.

S jedne strane uspostavljate prostornu ravnotežu između nastupa u Hrvatskoj i inozemstvu, a s druge i repertoarno između opere i oratorija. Koliko vam je važno kombinirati ta dva pjevačka žanra?

Razlika između oratorija i opere po meni jednaka je razlici između klasične glazbe i ostalih stilova, meni su to dva posve različita izričaja. Postoje neke zajedničke osobine, poput pjevačke tehnike, na koju se nikada ne smije zaboraviti. Oratorije volim pjevati jer su oni često tzv. apsolutna glazba, u njima nastupam isključivo kao glazbenik, u službi zvuka. Naravno, postoje oratoriji u kojima imamo uloge i događa se drama, ali u načelu oratoriji su više glazbena nego scenska vrsta, dok je opera scensko-glazbena vrsta, tamo je scena kanal kroz koji se izražavate i dajete publici. U oratoriju ste ogoljeniji i do izražaja dolazi čisto muziciranje.

Vijenac 492

492 - 10. siječnja 2013. | Arhiva

Klikni za povratak