Vijenac 490

Književnost

Božićne pjesme Ružice Martinović-Vlahović

Smjerno adventsko meditiranje

Ljerka Car Matutinović

Započet ću prikaz ove meditativne i rijetko samozatajne knjige riječima same autorice, Ružice Martinović-Vlahović: „Božićna slavlja uvijek nas dovode na naše izvore; (…) S Njime možemo učiti iznova osjećati, / iznova vjerovati, / iznova govoriti i hodati; / i smješkati se toplinom bliske nježnosti.“ (Vrata Božića)


Izd. Ogranak MH Slavonski Brod, 2011.


Prema riječima urednice Jasne Ažman, ovo je drugo, prošireno izdanje koje nas obnovljeno, ovjenčano aurom Adventa, približava nekim našim zapretanim sjećanjima na djetinjstvo, kad smo živjeli sjaj roditeljske kuće, isprepleten vedrim radostima božićnih rituala. Ima čudesne simbolike u adventskim stihovima Ružice Martinović. Oni žive onkraj naših želja i mogućnosti da ih ostvarimo. Oni pružaju nadu. Krotkim i ispovjednim razmišljanjima autorica uranja u tragičnosti svijeta kojima se usprkos svekolikim katarzama ne nazire kraj. Štoviše, simbolika Djetetovih jaslica čini se himerom koja taj uzvišeni sjaj pretvara u hipokriziju i pohlepno nadmetanje lišeno ljudskosti.

Sabrana u svojim meditacijama i bajkovitim kazivanjima, pjesnikinja, poput mnogih, ide „putovima jedne zvijezde / koja neprestano odmiče“. Jer „dragocjene posude“ koje kraljevi nose Djetetu trebale bi biti u njima. U nama. I tako dolazimo do paradoksa. Naime, ma koliko autoričina samoprijegorna razmišljanja bila blagotvorna i nenametljiva, skladna i ispunjena vjerom, svakodnevna stvarnost modificira i izobličava ljudsko biće. „Nema blagostanja bez sanjarije. Nema sanjarije bez blagostanja (Gaston Bachelard). I to je pitanje koje zaokuplja pjesnikinju: „A možda se jednom i otvori svod / da propusti anđeoski kor, / onima bez krova, bez doma, bez zlata…“ (O pastirima)

U pogovoru urednice Jasne Ažman Smijeh anđela propituje se ta „legenda o anđelima“, koja kazuje da je nekada, „u davnoj davnini, svaki čovjek svoga anđela nosio na ramenu…“ Možemo li tu idiličnu sliku o anđelu smjestiti u današnje hirovito protjecanje vremena koje ne nudi stabilnost ni ekvilibrij? Pjesnici, koji su „čuđenje u svijetu“, pronaći će i u tim proturječjima svoje idealizirane sintagme opčinjene smijehom anđela. Delikatnost autoričina meditiranja doseže vjerodostojnost pjesme. Njezina je poetska savjest čista. Svojom suptilnom imaginacijom ona propituje smisao žrtvovanja, smisao truda. Smisao ljubavi: „Pa i mi često radimo nizašto, jer hoćemo, a ponekad i moramo: rađanje djece, služenje obitelji, napor da učinimo ono nešto barem malo više; moglo bi se reći nizašto? Tko nas tjera na to?!“ (Dobiti sve)

Poetski su prostori često bez granica. Ljudi dobre volje, kad to hoće, mogu im se prepustiti čitanjem. I Vrata Božića Ružice Martinović-Vlahović takvi su neomeđeni pjesnički prostori koji nas vraćaju neprolaznoj čaroliji djetinjstva, kad su božićna vrata značila povjerenje, ljepotu malih stvari, neupitnu bliskost i ljubav!

Vijenac 490

490 - 13. prosinca 2012.

Klikni za povratak