Vijenac 490

Književnost

PET NAJBOLJIH HRVATSKIH ROMANA 2012.

Povijest je mrtva, živjela povijest!

Strahimir Primorac

Nebojša Lujanović, Irena Vrkljan, Tahir Mujičić i Pavao Pavličić napisali su najvažnije romane u protekloj godini, a Zoran Ferić jedno od najvažnijih djela hrvatske proze s početka ovoga stoljeća


Posljednjih godina, kad u ovo doba pokušavam napraviti pregled jednogodišnje produkcije hrvatske proze – pohvatati njezine konce i načiniti prvu, grubu skicu njezina vrednovanja – suočavam se uvijek s istim problemom: s neskladom kalendara i ritma izlaženja knjiga. Ništa tu ne pomaže ni činjenica da ću ovaj put uzeti u obzir samo romane, a ne i zbirke priča. Jer, kao i lani, pa i u nekoliko prethodnih godina, u ova dva-tri mjeseca, od listopada do danas, objavljeno je više romana nego u prva tri tromjesečja ove godine zajedno. A pritom su posrijedi gotovo odreda ugledni pisci srednje i starije generacije pa ću (abecednim redom) spomenuti, radi ilustracije, neke od njih i naslove njihovih novih romana: Ivo Brešan, Sedam stuba do trona; Božica Brkan, Rez; Lana Derkač, Doručak za moljce; Slavenka Drakulić, Optužena; Daša Drndić, Belladonna; Tatjana Gromača, Božanska dječica; Sanja Lovrenčić, Ardura; Josip Mlakić, Planet Friedman; Dragan Pavelić, Bijeli udovac; Pavao Pavličić, Muzej revolucije; Ivana Šojat-Kuči, Ničiji sinovi; Natalija Vorobjova – Luko Paljetak, Četveroručna sonata...

Da ponovim ono što sam napisao i lani u ovo vrijeme – to je posao kritičaru za sljedećih pola godine. Istodobno je to opravdanje kritičaru i poziv na strpljenje čitateljima i autorima. Drugim riječima, u ovom je času doista nemoguće cjelovito ocijeniti našu romanesknu produkciju u ovoj kalendarskoj godini, pa ću zato podsjetiti na pet najboljih romana, po osobnom izboru, u razdoblju otprilike od listopada 2011. do listopada 2012.

Kompleksan povijesni roman


Nakon jedne zbirke priča i dvaju romana sa suvremenom tematikom i gotovo izravnom kritikom stanja suvremenoga hrvatskoga društva, roman Orgulje iz Waldsassena važan je iskorak u stvaralaštvu još relativno mlada pisca Nebojše Lujanovića (1981), ali i prinos našoj suvremenoj prozi. Roman se sastoji od tri opsegom ujednačena dijela, tri različite priče čije protagoniste razdvajaju vrijeme i mjesto zbivanja, a na okupu ih, kao romanesknu cjelinu, drže neki zajednički motivi, npr. jedne orgulje (čvorišni, provodni motiv), selo Bučići kod Travnika, bosanski franjevci, svijest o sveprisutnosti zla u povijesti i sadašnjosti Bosne. U svakoj od tih triju priča glavni su junaci povijesne ličnosti, oblikovani na osnovi stvarnih podataka, ali vrlo uvjerljivo umreženi u izmaštani svijet romana.

Lujanovićevo je djelo kompozicijski, stilski, tretmanom povijesti vrlo kompleksna tvorba, k tome s obrnuto postavljenim vremenskim slijedom, što u nas nije baš čest postupak (među novijim romanima takvi su npr. Jergovićevi Dvori od oraha). Da bih istaknuo neke konstante u ljudskom ponašanju i društvene mehanizme koji djeluju u određenim situacijama, autor je u svoje priče koje se zbivaju u različitim vremenima vješto uklopio storije o mržnji, osveti, boli, o nepoštovanju drugog i drukčijeg, o nemoći pred dominacijom zla, o apsurdnosti ratova. Orgulje iz Waldsassena još su jedna velika (umjetnička) posveta bosanskim franjevcima (ujacima), koji su mnogo stoljeća bili jedini oslonac puku.


Ferićev se opsežni roman Kalendar Maja, nakon dugogodišnje autorove šutnje, pojavio na samu kraju protekle godine. Možda i zbog višekratnog odgađanja objave, knjiga jednog od naših najistaknutijih prozaista srednje generacije očekivala se s nestrpljenjem i znatiželjom, i odmah je privukla pažnju i kritike i čitatelja. Priču o životu svoga glavnog junaka Tihomira Romara, ujedno i pripovjedača romana, pisac je okvirno smjestio u ponovljeni maturalni izlet brodom od Opatije do Zadra i natrag – pola stoljeća nakon pravog maturalca. No umjesto očekivanoga povratka u bezbrižnost i ugodu, taj se ponovljeni maturalac pretvorio u suočavanje s nekim događajima iz prošlosti i njihovu reinterpretaciju na individualnoj i na društvenoj razini.

U žanrovskom pogledu Kalendar Maja možda bi se najobuhvatnije mogao klasificirati kao roman o odgoju (Bildungsroman); neki će ga čitati kao ljubavni roman natopljen erotikom i seksualnim ekscentričnostima; a zacijelo će biti i onih koji će ga smatrati u dobroj mjeri i društvenim romanom. A pritom nikako se ne smije zanemariti činjenica da se Ferić, prema potrebi, vješto koristi i iskustvima putopisa, trilera i krimića i da mu stil i dalje karakterizira ironija, karikatura, farsa i groteska. Ta prepoznatljiva ferićevska pomaknutost – sklonost da se govori o bolestima, o starosti, o smrti, o iščašenu ponašanju i drugim bizarnostima – vidljiva je na mnogim mjestima i na različitim razinama romana.

Ferićev roman dobro funkcionira kao veliki tekst iako se može razgovarati – što je kod ovako opsežnih djela gotovo redovita dvojba – o tome bi li bio pregledniji i efektniji da je nešto kraći. U svakom slučaju, na njegovim stranicama čitatelj će naći sjajne dionice, nevjerojatno skinute likove, lucidna zapažanja, sjajne minieseje. Svrstao bih ga među najvažnija ostvarenja u našoj prozi na početku ovog stoljeća.

Kad se pokuša klasificirati proza Irene Vrkljan Rastanak i potonuće, naći ćemo se u dvojbi. Morfološki, taj tekst ne odgovara nijednoj „čistoj“ književnoj vrsti, recimo romanu ili zbirci priča, iako se, kad se stvari malo nategnu, mogu pronaći neke karakteristike i jedne i druge vrste. Posrijedi je hibridna proza, sastavljena od po četiriju priča i dnevničkih zapisa. Ta dva tipa tekstova ne referiraju se izravno jedni na druge, ali ih vezuje niz zajedničkih motiva: komentari globalne slike svijeta, umjetničko stvaralaštvo u novom poretku stvari, preispitivanje vlastite intime, razorno djelovanje suvremenoga (liberalnog) kapitalizma, socijalna neosjetljivost društva, iskustvo starosti...


Upravo je tema starosti – koja se sve češće javlja kao dominantna u prozi suvremenih hrvatskih pisaca (D. Ugrešić, Z. Ferić, D. Drndić…, a kod Irene Vrkljan još u romanu Svila nestala, škare ostale (2008) – ključ koji povezuje barem tri od ukupno četiri teksta koji čine narativni dio knjige Rastanak i potonuće. U dnevničkim zapisima toga teksta čitatelj se susreće s autoričinim doživljajem života u starosti, a u pričama su opisani problemi s kojima se susreću likovi, najčešće u poodmakloj životnoj dobi. Za spisateljicu starost sada nije samo tema nego i točka iz koje se pripovijeda. Iz te perspektive govori sumornim, tamnim tonovima o svijetu koji se tako brzo mijenja da ga stari ljudi više uopće ne razumiju, kao što se ne razumiju ni s današnjim mladim generacijama, govori o „nesigurnoj, ubožničkoj starosti koja svakog čeka“ i o ponižavajućim situacijama u koje stariji dospijevaju zbog boleština i trošnosti ljudskog materijala. Ovu knjigu odlikuje visok autoričin standard, a ona nam nudi nove teme i razmišljanja, neobičnu svježinu i umnost u visokim životnim godinama.

Svojim prvim romanom Budi Hamlet, pane Hamlete! svestrani umjetnik i kulturni djelatnik Tahir Mujičić pridružuje se piscima koji imaju što reći i u proznom stvaralaštvu. Radnja njegova „hercromana iz jednog rata i jedne revolucije“ vremenski je smještena između okupacije Čehoslovačke od strane zemalja Varšavskog ugovora i propasti (Baršunaste) revolucije i prvih dana (Domovinskog) rata. Početak i kraj tragične priče o izgubljenoj i ponovno nađenoj ljubavi mladoga češkoga glumca zatravljena Shakespeareom i Dubrovnikom i lijepe hrvatske glumice nije slučajno omeđen dvama događajima koji su po svojoj brutalnosti gotovo bez premca u poslijeratnoj povijesti Europe. Jer upravo su ti događaji – kao izraz dehumaniziranosti istoga sustava koji ih je proizveo – presudni u životu protagonista romana. Okupacija Čehoslovačke razdvaja dvoje mladih ljudi ne davši im nikakvu mogućnost kontakta, a mladom glumcu uništava karijeru i psihički ga destruira. Rat pak ubija Valerijinu kćer i unuku, koje su još jedini smisao njezina opustošena života.

Roman je svojevrsna piščeva posveta teatru i glumi, češkom jeziku i kulturi, moru i jadranskoj obali, osobito Dubrovniku. Mujičićev je tekst zanimljiv, duhovit, komunikativan, u velikoj mjeri ostvaren u ironijskom ključu, s mnoštvom intertekstualnih relacija – kazališnih, književnih, političkih i dr. Njegova je komika najbliža onom tipu koji nazivamo smijeh kroz suze, nerijetko na samoj granici tragičnoga. Precizno je i dojmljivo opisao fenomenologiju socijalizma sovjetskoga tipa, sustava koji je ograničavao ili ukidao slobode te bezobzirno upravljao ljudskim sudbinama. Jedna od ključnih odlika Mujičićeva romana jest njegovo jezično bogatstvo kakvo rijetko susrećemo u suvremenoj hrvatskoj prozi – još jedan dokaz autorove jezične kreativnosti.

Pavličićev Muzej revolucije


Protagonist Pavličićeva romana Muzej revolucije, neimenovani pedesetogodišnji povjesničar, ujedno pripovjedač romana, kao privremeni čuvar gradskoga Muzeja revolucije počinje zapisivati važne događaje iz svoga života i povijesti grada i Muzeja. Svrha je toga zapisivanja da shvati „što se zapravo s nama dogodilo, kakav je bio naš život“. Okrećući se ne tako davnoj, a opet prohujaloj prošlosti, Pavličić ponovno kreće u razgrtanje naslaga koje su već počele prekrivati sve ono što je predstavljalo javni život njegove generacije, a pogotovo one tajne, podzemne tokove koje ljudi jedva da su i naslućivali, a bitno su određivali ljudske sudbine u drugoj polovici 20. stoljeća. To je priča o trojici dječaka, pa onda mladića i odraslih ljudi, od kojih je jedan sin strijeljanoga narodnog neprijatelja, drugi je sin paloga heroja, a treći, pripovjedač, sin obična čovjeka. Obitelji prve dvojice proizvodile su povijest, a pripovjedačeva je povijest podnosila. S takvom obiteljskom popudbinom oni se susreću s krupnim, zamršenim pitanjima: Smije li se poslati nekoga u smrt u ime viših ciljeva? Ima li itko pravo pobiti ljude, a da im se ne sudi? Kako to da 1956. Rusi pucaju u Mađare u njihovoj zemlji?

Gradski Muzej revolucije središte je oko kojega se u ovom romanu vrti sve: sudbina trojice prijatelja, priče o njegovim direktorima, mijene koje je postav s vremenom prolazio, krivotvoriteljska misija Muzeja, sve do završne ocjene da je ta ustanova postala „groblje velikih istina koje nikomu više nisu važne“. Protagonist romana spoznaje da postoje dvije povijesti, službena i neslužbena, a konzekvencija je razotkrivanje ideologije i politike koje stoje iza toga kao velike laži. Skupivši nevjerojatno mnogo posvuda rasutih „muzejskih“ i „revolucionarnih“ detalja iz svakodnevice koju smo živjeli do 1991, Pavličić je napisao britak roman o rođenju, životu i smrti jugoslavenske revolucije, koja u završnoj vojnoj akciji Oluji „umire u mukama“ „rigajući vatru i otrov i gutajući ljude“.

Vijenac 490

490 - 13. prosinca 2012.

Klikni za povratak