Vijenac 490

Književnost, Naslovnica

Razgovor: Mirjana Polić Bobić, nova glavna urednica Hrvatske revije, sveučilišna profesorica, hispanistica

Pametni se ne boje svoje tradicije

Hrvatska revija uvijek je gajila slobodarski i demokratski duh

S Mirjanom Polić Bobić, uglednom hispanisticom, sveučilišnom profesoricom s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, razgovaramo o novom (dvo)broju Hrvatske revije, a u povodu njezina preuzimanja mjesta glavne urednice toga „časopisa Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu življenja“.

Profesorice, nakon dulje stanke pojavljuje se novi broj Hrvatske revije,

s novim uredništvom, s vama na čelu.

Najprije, zahvaljujem na pokazanom zanimanju za Hrvatsku reviju i na mogućnosti za predstavljanje koju nam pružate. Vijenac kao dvotjednik sa stalnim ritmom izlaženja te vrlo brojnim čitateljstvom u koje se i sama ubrajam time će nam mnogo pomoći. Trudit ćemo se da Hrvatska revija izlazi ritmom na koji je njezino čitateljstvo naviklo i da bude doista redovito. Tako će do Božića izići treći broj za ovu godinu, a u tijeku siječnja četvrti.

Naše uredništvo je novo, ali riječ je o kolegama koji su uvijek bili bliski Matici i njezinim aktivnostima, njezini su urednici ili autori, ili su pak bili najbliži navlastito Hrvatskoj reviji. Držala sam da je to vrijedna zaliha kad je posrijedi uređivanje takva časopisa, kao i senzibilitet i poznavanje mijena koje je časopis doživljavao u svojoj dugoj povijesti.


Mirjana Polić Bobić / snimio Mirko Cvjetko


U Uvodnoj riječi navodite da je to časopis s paradigmatičnom sudbinom za hrvatske prilike tijekom prošloga stoljeća.

Revija je u prijeratnim godinama bila pretežito časopis za književnost, a to je zaista bilo veliko razdoblje hrvatske književnosti, krugova i generacija koje su se, s ratom i poslijeraćem, raspolovile na – okvirno – „dvije Hrvatske“: jedna je od tih dviju polovica otišla u izbjeglištvo, ili je bila utišana. Hrvatska revija je poslije rata obnovljena u izbjeglištvu, otvorila je stranice toj utišanoj Hrvatskoj: otvorila se više povijesnim, politološkim i društvenim temama, makar, u njoj su objavljivali i naši predratni književni kritičari, filozofi-estetičari i sl. Prisjećam se Kupareovih analiza hrvatske književnosti u izbjeglištvu, radova ljudi koji su zajedno s njim godinama objavljivali u Hrvatskoj reviji. Četrdeset godina djelovanja časopisa izvan domovine, s promjenama prebivališta od juga Južne Amerike do Pariza, Münchena i Barcelone, divljenja je vrijedan trud i rezultat. U pouzdanoj i iscrpnoj bibliografiji Hrvatske revije 1951–2000. našla sam podatak da je u tom razdoblju Revija izašla na ukupno 33.128 stranica. Na njima je golem broj intelektualaca – publicista, književnika, povjesničara, političara, tehničke inteligencije, slikara – predvođen „urednikom svih urednika“, gospodinom Vinkom Nikolićem.

Kako se Revija ipak održala?

Revija je gajila slobodarski i demokratski duh. Moći objavljivati na vlastitom jeziku u progonstvu bilo je od životne važnosti autorima, kao i čitateljstvu moći čitati na hrvatskom. Spomenula bih i da Društvo hrvatskih književnika za sredinu ovog mjeseca priprema skup o Hrvatskoj reviji.

Kako biste objasnili značenje Revije?

Mladim bih ljudima rekla da čitaju Reviju iz tih vremena ne bi li se uputili u nekadašnje kulturne i ine prilike. Osim toga, poznato je da su u Reviji objavljeni mnogi dokumenti koje je danas veoma teško ili nemoguće naći – prepiske ključnih povijesnih osoba i sl. Spomenula bih i demokratsko ozračje koje je vladalo u časopisu i oko njega. Časopis nije samo objedinjavao intelektualne snage naše dijaspore, nego je promicao kulturu uvažavanja drukčijega mišljenja. Onima s izgrađenim osjećajem za književno-jezični i općenito jezični izričaj jamačno će biti zanimljiv jezik Hrvatske revije i usporedbe s jezikom u Jugoslaviji tih desetljeća, i to na raznim razinama.

Kao ugledna hispanistica nekoliko ste se puta našli upravo u Buenos Airesu gdje je 1951. obnovljena Hrvatska revija.

Devedesetih godina, kad sam u nekoliko navrata boravila u Buenos Airesu i nekim drugim argentinskim gradovima, Hrvatska revija već je bila u Zagrebu, u Matici hrvatskoj. Vratila se „doma“ i uređivao ju je pokojni Boris Maruna. Tih je godina u Buenos Airesu još bila u snazi ona zajednica, oni ljudi koji su se od 1951, tek nekoliko godina pošto su se bez ikakvih sredstava za život našli u Buenos Airesu, odlučili novčano podupirati ponovnu uspostavu i održavanje Hrvatske revije. To je divljenja vrijedan pokazatelj svijesti o potrebi održanja vlastitoga kulturnog identiteta i pokazatelj da se s malo novca i u teškim prilikama može napraviti mnogo.

Različito nego danas, kad se o kulturi rijetko skrbi?

U Hrvatskoj danas imamo mnogo bogataša, pa i mnoštvo imućnih građana, a gotovo nitko od njih ne podupire nikakav kulturni projekt.

Možete li navesti neki događaj iz života Hrvatske revije koji je odredio njezinu sudbinu?

Godine 1999. Sajam knjiga u Buenos Airesu, koji je tada bio i najveći i kulturnim programom najbogatiji sajam knjiga u cijelom hispanskom svijetu, bio je sav posvećen stotoj obljetnici rođenja Jorgea Luisa Borgesa. Tada neobično agilno veleposlanstvo RH u Argentini uključilo se u proslavu organiziravši okrugli stol s temom Borges i Dučmelić.

Zdravko Dučmelić u nas je i dalje premalo poznat slikar.

A slovio je kao jedan od najboljih ilustratora Borgesovih tekstova od pedesetih godina, nakon slikara avangardnoga kruga koji je Borgesa okruživao do kraja tridesetih. Za stolom su se kao govornici našli i Ana María Barrenechea, jedno od vodećih imena argentinske hispanoamerikanistike, i Luis Gregorich, rođeni Zagrepčanin i priznati argentinski esejist i književni kritičar. Dučmelić je bio suradnik Hrvatske revije od njezine ponovne uspostave, a Gregorich se, kao pripadnik lijevih argentinskih političkih opcija, držao daleko od nje. Nakon tog okruglog stola 1999. neki su mi ljudi iz buenosaireske dijaspore, priznali da im je srce puno jer je Revijin krug zahvaljujući afirmiranom (tad pokojnom) Dučmeliću, „probio“ još jednu granicu u percepciji sebe same.

O čemu ćete nastojati da se piše u Reviji?

O onome što budemo procijenili kao zanimljivo, aktualno, važno, vrijedno, a čini mi se – moram biti neskromna – da smo ovim prvim brojem pokazali nešto od toga senzibiliteta. Samu pak problematiku Hrvata izvan domovine nastojat ćemo prikazivati u okviru rubrike Hrvati u svijetu nekad i danas. U ovom dvobroju to je tekst Lovorke Čoralić o Hrvatima – „meštrima od kristala“ u Muranu u prošlim vjekovima, a u sljedećem, božićnom broju bit će to razgovor s eminentnim pravnim stručnjakom Mirjanom Damaškom u povodu počasnoga doktorata koji je primio na Sveučilištu u Zagrebu. Hrvati u svijetu kao tema veliko su područje koje bi trebalo biti jednako zanimljivo i nama u Hrvatskoj i Hrvatima u dijaspori.

Koji identitet ovoga časopisa Matice hrvatske želite izgraditi?

Hrvatska revija je časopis s dugom tradicijom. Pametne kulturne sredine s bogatom tradicijom ne boje se svoje tradicije, nego je čuvaju, ali tako da stalno vode razgovor s njom. Možda bi to bila najbolja odredba kako je zamišljena „naša“ Hrvatska revija. Razmišljajući o vrijednosti i važnosti vizualnog identiteta dugovječnih časopisa raznih profila, čak sam razmišljala kako bi bilo dobro vratiti, primjerice, Reviji, nekadašnju, prvu naslovnicu s karakterističnim crvenim slovima, koja mi se i danas čine izvrsnim rješenjem. No došli smo do zaključka da ni glede naslovnice ni glede sadržaja i sveukupnog izgleda ne možemo zapostavljati ni kasnije faze života Revije. Namjera nam je pokušati provlačiti kroz koji god broj budemo mogli najbolje tradicije Revije iz prethodnih faza, ne u smislu pukog ponavljanja tema, nego u njihovoj reaktualizaciji iz očišta koja su naša i koja su proizvod vremena u kojem živimo.

Književnost, koja je u međuraću prevladavala u Reviji, intenzivno je zastupljena i u novom broju...

U ovom broju osim recenzija najnovije hrvatske književnosti (Irena Vrkljan, Juliene Eden Bušić i dr.) i rubrike Neizdana hrvatska književnost, za koju prilično ambiciozno namjeravamo naručivati tekstove, prikazali smo i objavili 33 izvrsne pjesme hrvatskog autora Svena Adama Ewina, koji na razini tematike i motivike te versifikacije postiže vrhunski intertekstualni učinak s golemim dijelom hrvatske pjesničke tradicije, uključujući i tradicijsku usmenu pjesmu, a javlja se pod pseudonimom i pjesme ne objavljuje, nego ih elektroničkom poštom šalje na adrese željenih čitatelja. Tako bismo trebali postići da Revija, kao u početku, bude (i) časopis za najaktualnije književne pojave. No kako časopis odavna pokriva i opće kulturne teme, i povjesnicu i političke i politološke teme, ali objavljuje i putopisnu literaturu, namjera nam nije udaljavati se previše od tog modela nego pronalaziti sve zanimljivije i zanimljivije teme iz tih područja obrađene znalački i ujedno popularno.

Na koje konkretno teme mislite?

Takvih je tema bezbroj, a čini se da neće nedostajati ni suradnika jer su nam se zadnjih mjeseci javljali mnogi stručnjaci iz raznih područja koji bi ponekad rado preskočili iz usko stručnoga u širi kulturni kontekst. Zatim, htjeli bismo stranice Revije otvoriti onomu o čemu se trenutno govori u hrvatskoj ili svjetskoj javnosti, a držimo da je u našim medijima to obrađeno površno ili nedostatno. Nećemo unositi revolucionarne promjene, nego ćemo svoj specifični obol pokazati izborom tema i autora, odnosno pogleda. Zacrtali smo veći broj rubrika koje se neće pojavljivati sve u svakom broju: nije uvijek ni moguće ni potrebno održavati ih, ali će se gledati da se kontinuitet održi povremenim pojavljivanjem kvalitetnih tekstova.

Koliko će angažman respektabilnih članova uredništva promijeniti unutarnju strukturu svakoga broja?

U ovom kratkom razdoblju pokazala se stanovita asimetričnost u radu članova uredništva: neki su se kolege više angažirali u prvom (dvo)broju, a drugi u drugome, koji je trenutno na lekturi, ili pak u trećemu, kojim bismo zaokružili 2012. Svakomu od nas bliža su neka područja i neki krugovi iz kojih novačimo suradnike pa će se zato jamačno urednički i angažirati u skladu s time. Linije su među nama, ali i od suradnika prema nama i obrnuto užarene. Po tome čini se da Hrvatska ima bogatiji kulturni život nego što se općenito misli. Ili možda ima mnogo događaja: knjiga, skupova i sl. koji često uopće ne dopiru do javnosti, nego se o njima čita jedino na specifičnim portalima? Namjera nam je govoriti (i) o takvim događajima jer vidimo da za to postoji interes. Važne društvene teme, pa i političke, nažalost sustižu jedna drugu i sve su gotovo sudbonosne, i kao uredništvo držimo da o njima treba pisati u onom pravom kontekstu kojega su u prostoru javnoga diskursa lišene. To bi trebala biti odlika dobre publicistike i nastojat ćemo da Hrvatska revija u tome održi visok standard.

Dvobroj je ekskluzivna grafičkoga izgleda i ništa manje bogata sadržaja.

Likovno-grafički izgled ovoga broja takav je kakav jest zato što neke od tema u njemu zahtijevaju odgovarajuću likovnu „pratnju“ tekstu. Tu bih spomenula Vulićev i Milinovićev prikaz važnoga vinkovačkog arheološkog otkrića u godini koja je na isteku, a koje je prebrzo palo u zaborav u hrvatskoj javnosti. Sami pronađeni predmeti kao i rekonstrukcija antičke vile vizualno su atraktivni i drago mi je da ste ih tako doživjeli. Jednako je i s ilustracijama uz Zidićevo izvješće o suradnji Matka Trebotića s vodećim njemačkim poratnim likovnim umjetnikom Josephom Beuysom, o kojoj naša javnost praktički prvi put dobiva utemeljenu informaciju i znalački komentar. Ne znam koliko ćemo takvih ekskluziva moći prikupiti u budućnosti, ali i to je jedna od želja uredništva.

Vjerujem da ćete se složiti da Akra­po­va vrhunska obrada teme o de­mo­grafskoj putanji u Hrvatskoj neizravno još jednom podsjeća da je to ključno pitanje u Hrvatskoj o kojemu u nas praktički nitko ne skrbi. Autor se potrudio dokumentirati je i grafikonima i reprodukcijama likovnih djela ili fotografskog materijala iz pro­šlih razdoblja koji pokazuju, nažalost, vitalnost demografskoga problema u Hrvatskoj.

Hoće li budući brojevi promijeniti ravnotežu svevremenoga i aktualnoga? Kakvu budućnost Hrvatske revije vidite kao nova glavna urednica?

Ne mogu, naravno, spomenuti sve priloge, ali prikazujući ova tri htjela sam dati do znanja da je ideja ovog uredništva da Revija govori o važnim pitanjima, vrijednim pojavama, različitim aspektima hrvatskoga kulturnog i društvenog života danas i u prošlim vremenima, tako da to bude istodobno utemeljeno i u dubinskom poznavanju svake od tema i u publicističkom i stručno-popularnom pristupu pisanju o njima da bi bili prihvatljivi širem zainteresiranom čitateljstvu. Mira Muhoberac

Vijenac 490

490 - 13. prosinca 2012. | Arhiva

Klikni za povratak