Vijenac 489

Naslovnica, O tome se govori

Sažetak o stvaranju Hrvatske

Poučak o Domovinskom ratu

Ljubomir Antić

Izbjeglištvo srpskog življa srpskim političarima služilo je i kao sredstvo političkog pritiska na Hrvatsku nakon rata


Oslobađajuću presudu Haškog suda mnogi su u Hrvatskoj doživjeli kao završnu stranicu knjige o Domovinskom ratu. Ako je tako, onda bih joj kao povjesničar napisao ovaj sažetak:

Jugoslavija je bila izrazito složena državna zajednicu. Da bi funkcionirala i opstala, bilo joj je potrebno snažno vezivno tkivo. U prvoj Jugoslaviji to je bila velikosrpska hegemonija, a u drugoj komunistički sustav vladavine. Prva je nestala u vihoru Drugoga svjetskog rata, a druga se počela urušavati s globalnim trošenjem komunističke vladavine nad ljudima i narodima. U Jugoslaviji ono je dobilo ubrzanje nakon Titove smrti. U to vrijeme narodi koji su je sačinjavali počinju razmišljati o svojoj budućnosti.

Prvi su uz neviđenu nacionalnu mobilizaciju krenuli Srbi, koji od sredine osamdesetih godina izrađuju nacionalni program koji ima veliko i malo rešenje. Veliko: Jugoslavija u kojoj će dominirati ujedinjeno srpstvo. Malo: Srbija koja okuplja sve srpske zemlje, a to su one koje arbitrarno određuje Beograd.


Legendarna slika s Kninske tvrđave – nakon legitimne oslobodilačke akcije Oluja


Nakon hrvatske šutnje, koju su nametnuli nesigurni vladajući komunisti, građanski orijentirani pojedinci u Hrvatskoj počinju se okupljati tek 1989. na programu političkog pluralizma i boljeg pozicioniranja Hrvatske u avnojevskim granicama.

Nema sumnje da je posve izgledan raspad zajedničke države, od početka 1990, nametnuo veliki problem koji je trebalo riješiti. Pritom su Hrvati bili naklonjeni političkom, a Srbi računaju i s vojnim rješenjem, koje na kraju odnosi prevagu. Rat je, dakle, u rješavaju političkih sporova prilikom raspadanja Jugoslavije, bio srpski izbor. U Hrvatskoj je najavljen balvan-revolucijom u ljeto 1990, pri čemu balvani na prometnicama, koji se čuvaju s puškama, obilježavaju zapadne granice buduće velike Srbije.

Velikosrpske namjere u to su vrijeme neskrivene, a iskazuju se u neviđenom šovinističkom ozračju. Njega obilježuje: grandomanija („svi Srbi u jednoj državi“), mitomanija (retrospektivni nacionalizam: protiv novih oblika političke zajednice, a za obnovu Dušanova carstva), deifikacija nacije (nebeska Srbija; crkva duša – država tijelo), uzdizanje barbarogenija, narodna pjesma kao nadomjestak za historiografiju i s tim u vezi lakoća ubijanja i umiranja („klonu sablja, otpade mu glava“), ljubav prema oružju i guslama koje ga veličaju („red rafala pa red gusala“), neodoljiv „zov u hajduke“, pljačkaški rat kao način života (vikend-četnici), rat kao sreća (ratovati „ako bude sreće“), opsjednutost teritorijem (M. Bečković: „Kosovo će biti srpsko i kad tamo ne ostane nijedan Srbin“; Ž. Ražnjatović Arkan: „Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Split su srpski gradovi u koji su se na silu naselili katolici“; general R. Mladić: „I Trst je stari srpski grad, koji će, posle svega, biti naš“), mržnja prema dekadentnom Zapadu (latinima) i gradu (jer se u gradu se „uvek kurvinski živelo“; čak je i Beograd „antisrpski kontejner“; stoga: „spustimo se u gradove / da bijemo gadove“), kanibalstvo („biće mesa klaćemo Hrvate“), snažan osjećaj ugroženosti (Vatikan, Kominterna)… U „duhovnoj mobilizaciji srpstva“ važnu ulogu igrala je ikonografija (mnogi Srbi rado se dizajniraju kao četnici), simbolika (ocila se pojavljuju i na zagrebačkoj katedrali) i liturgika (nošenje mošti kneza Lazara; obredi na jamama koje slave jamopojci).

Takav ambijent snažno homogenizira Hrvate, koji spas od uništenja vide jedino u samostalnoj državi, koju proglašuju u lipnju 1991. Kako je ona na putu velikosrpskoga projekta, oni odgovaraju agresivnim ratom u kojem je zaposjednuta trećina hrvatskoga državnog teritorija. Premda nespremni za rat, Hrvati su, uz velika stradanja, agresoru pružili odlučan otpor. Simbol je otpora i stradanja grad Vukovar. Na okupiranom prostoru uz ubojstva, etničko čišćenje i uništavanje imovine stvorena je tzv. Republika Srpska Krajina (RSK) s perspektivom priključenja Srbiji. Ta je tvorevina nefunkcionalna (npr.: gotovo sva „državna“ tijela tijekom cijelog postojanja „države“ bezuspješno traže načine kako zaustaviti svakodnevnu pucnjavu u zrak), a po mnogim manifestacijama, od alkoholizma, netolerancije, nepoštivanja temeljnih ljudskih prava ne-Srba do zločina koji se događaju i nakon što u taj prostor uđu međunarodne snage, znači decivilizaciju.

Gotovo presječena, bez trećine okupiranoga teritorija, i Hrvatska teško funkcionira. Stoga kao međunarodno priznata država, kao primarni cilj postavlja legitimno oslobađanje zaposjednutoga prostora. U nepovoljnim uvjetima međunarodnog embarga na uvoz oružja ustrojava i oprema vojsku i policiju, koje u nizu izdvojenih akcija oslobađaju pojedine dijelove zemlje. U završnoj operaciji, Oluji, početkom kolovoza 1995. vojska i policija oslobađaju preostala okupirana područja, osim istočne Slavonije i zapadnog Srijema, koji su u suradnji s međunarodnom zajednicom mirno reintegrirani u siječnju 1998.

Preparirano dugotrajnom velikosrpskom pro- pa- gandom, u kojoj je važno mjesto zauzimala i teza o genocidnosti hrvatskoga naroda, s vojskom se nakon svake oslobodilačke akcije organizirano povlačilo i srpsko stanovništvo. Na to ih je navodilo više razloga: strah od „genocidnih“ Hrvata („ustaša“), mogućnost odgovaranja za zločine, nezamislivost života u hrvatskoj državi („pod šahovnicom“), optiranje za Srbiju kao svoju nacionalnu državu… Izbjeglištvo je srpskim političarima služilo i kao sredstvo političkoga pritiska na Hrvatsku nakon rata.

Neposredno nakon Oluje dolazilo je do neodgovorna osvetničkog paljenja i pljačkanja srpskih kuća, a bilo je i slučaja ubijanja civilnoga stanovništva.

Kako se rat u kojem su se događali mnogi zločini proširio i na Bosnu i Hercegovinu, Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN u svibnju 1993. utemeljen je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (Haški tribunal). Među optuženicima, koji su u velikoj većini bili srpski vojni i politički vođe, našli su se i hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač, zapovjednici hrvatskih vojnih i policijskih snaga u Oluji. Optuženi su kao provoditelji „zločinačkog pothvata“, kojemu je svrha bila progon srpskoga stanovništva. Krunski dokaz za to bilo je „neselektivno granatiranje“ Knina za vrijeme Oluje. Optužnicu, a osobito dugogodišnje kazne generalima izrečene u prvostupanjskoj presudi u travnju 2011, Hrvati su doživjeli kao nasilje nad činjenicama i kao duboko poniženje i nepravdu. U tim trenucima, naime, bile je neizbježna usporedba Knina, koji je nakon Oluje bio bez vidljivih oštećenja i u kojem je poginuo samo jedan čovjek, i od srpskih granata teško oštećenih ili porušenih dvadesetak hrvatskih gradova, u kojima su, kao u slučaju Vinkovaca i Vukovara, selektivno granatirane upravo bolnice. Stoga je razumljiva eksplozija oduševljenja koja je nastala u Hrvatskoj nakon izricanja oslobađajuće presude Žalbenog vijeća Haškog tribunala 16. studenoga 2012. i povratka generala u domovinu.

Vijenac 489

489 - 29. studenoga 2012. | Arhiva

Klikni za povratak