Vijenac 488

Književnost

Nova knjiga Veljka Barbierija

Što se govorilo i kako se jelo

Ivan B. Jakšić

Djelić onoga o čemu se govorilo na predstavljanju knjige Veljka Barbierija Jela starih barda u velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu 8. studenog mogao se nakon predstavljanja i kušati.


Izd. AGM, 2012.


Spomenutog dana u podne dramski umjetnik Niko Pavlović, direktor AGM-a Bože Čović, književni povjesničar Slobodan Prosperov Novak i autor Veljko Barbieri, upravo tim redom, osvrnuli su se na mnogo toga što u hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti predstavlja blizina stvaralaštva pera i stvaralaštva kuhinje. Možda je najzanimljivija prispodoba neshvaćanja te blizine ona što ju je Slobodan Prosperov Novak ilustrirao primjedbom o autorici koja piše studiju o životinjama u Hektorovićevu djelu. I kad pročitate taj rad o živinama raznim, ne doznate jednu zaista bitnu stvar: riječ je o životinjama koje su se u djelu našle ne kao brojna autorska potreba da opiše nešto iz animalnoga svijeta prirode, nego da nas obrazuje u običajima kulinarstva svog vremena. Naime, sve životinje koje on spominje završile su u tanjurima Hektorovićevih prijatelja, znanaca, suvremenika.

Bilo je ponešto i lokalpatriotske pristranosti u činjenici da se knjiga na predstavljanju htjela prikazati ponajprije hvarskom, jer ne treba zaboraviti da istražujući u svojim esejima posebne oblike i teme promišljanja barda hrvatske književnosti diljem hrvatskih zemalja (kako se to običavalo reći u neka starija vremena), Veljko Barbieri esejistički odlazi na „Olofernovu gozbu“ s Markom Marulićem, ribari s Petrom Hektorovićem, za stol sjeda sa zanimljivim jelima i bardima Antunom i Faustom Vrančićem, Marinom Držićem, Marinom Gazarovićem, Ivanom Gundulićem, zaviruje u kuhinju čakovečkih Zrinskih, ali i na isposnički stol Jurja Habdelića… Petar Zoranić, Nikola Nalješković, Martin Benetović, Jerolim Kavanjin… – tek toliko o onima koji završiše u naslovima, ali onih u čiju kuhinju uistinu Barbieri zaviruje i za čije stolove sjeda mnogo je više. Njegova knjiga ujedinjuje onu Hrvatsku koja se stoljećima okupljala pri objedu da bi i druge poslove dogovorila ili pozavršavala. O preciznosti tih druželjublja tijekom stoljeća svjedoče i recepti što ih je Barbieri sakupio i objavio na kraju knjige Jela starih barda.

Grahorice u loncu iz dalmatinskoga zaleđa pripisane Zoraniću, koje su se jele do Konavala, ilustrativno je priredio autor onima koje su zanimale bogate stare kuhinje, ali i „isposnički“ stol Jurja Habdelića na kojem su se mogle naći tek pašteta od prepelica, varivo od kisele repe i graha (svinjski vrat, rebarca, špek i mast nisu se uspjeli ugurati u naslov), torta od limuna ili govedina po modi iz Habdelićeva doba.

Najnovija knjiga Veljka Barbierija jedno je od onih multifunkcijskih proizvoda koje možete čitati, ali s kojim se možete i družiti u bilo kojoj kuhinji koja vam je na raspolaganju. Uostalom, to je i način nastanka Barbierijeve knjige.

Vijenac 488

488 - 15. studenoga 2012. | Arhiva

Klikni za povratak