Vijenac 488

Književnost

SPISATELJICE RUŠE TABUE: PRVI ROMAN ALEKSANDRE ORLIĆ

Ljubav i seks u novoj ambalaži

Strahimir Primorac

Pažljiviji promatrači zbivanja u suvremenoj hrvatskoj prozi zacijelo su zapazili da se posljednjih godina udio spisateljica ne samo znatno povećao nego i da je njihov književni prinos utjecao na promjenu ukupne slike te proze čineći je intrigantnijom i zanimljivijom. Usto, čini se da su u nekim temama, osobito kad je riječ o intimi muško-ženskih odnosa, hrabro i emancipirano počele rušiti najtvrdokornije tabue, koji su u našoj kulturi, još impregniranoj patrijarhalnim ponašanjem i tradicionalizmom, kost u grlu i njihovim muškim kolegama piscima. Elemente takva nastupa bez kočnica nalazimo i u romanu Bio jednom kraj Aleksandre Orlić, pjesnikinje i fotografkinje, urednice i novinarke u magazinu Cosmopolitan.


Izd. VBZ, Zagreb, 2012.


Prvenac zagrebačke Lošinjanke nosi danas neuobičajen duži podnaslov Devet priča o prekidima, rastancima i rečenicama zbog kojih smo odustajali, gdje priče valja shvatiti kao poglavlja romana. Struktura je romana prilično labava: svako je poglavlje posvećeno jednoj ljubavnoj storiji, a često su i te priče također sastavljene od niza anegdota („pričā-savjetā“ kako ih na jednome mjestu naziva pripovjedačica). Sav taj rahli materijal na okupu drži protagonistica Tamara Ivanović, ujedno pripovjedačica u prvom licu, i glavni muški lik, Alex, njezin ljubavnik. Roman govori o Tamarinu dolasku s rodnog otoka na studij u Zagreb početkom rata i o njezinim ljubavnim peripetijama; obuhvaća zbivanja od godine njezina rođenja 1974. pa do njezina boravka u bolnici 2010, i to obrnutim slijedom (vremenska inverzija).

Osnovna je Orlićkina zamisao bila da istraži i literarno poentira onaj dramatični trenutak kad u ljubavnoj vezi između muškarca i žene dolazi – zbog nekih riječi, odluka, postupaka – do raskida, kad više nije moguće nastaviti na dotadašnji način. Tako je npr. vezu s glumcem Amirom prekinula u času kad je na njezin telefonski poziv da dođe k njoj jer ju je strah nakon oglašene opće opasnosti, on patetično odgovorio: „Svi smo mi sami na ovom svijetu i svi mi sami umiremo“; prvi razlaz s Alexom pokrenula je njegova rečenica „Nisi gotova varijanta“, a od Saše ju je udaljila opomena „Čuj, ne bih htio da se zaljubiš u mene“. Središnja je nit romana Tamarina ljubav s trinaest godina starijim Alexom, inženjerom građevine i plejbojem koji i ne skriva da održava odnose s drugim djevojkama. Ta se fatalna ljubav, s rastancima i povracima, održala trinaest godina, a u međuvremenu se Alex oženio i dobio dvoje djece, a Tamara promijenila niz ljubavnika. Osim studenta Saše, koji je bio njezin vršnjak, uvijek su to bili stariji, ili znatno stariji muškarci (tako je „glumac-pedofil“ Amir imao dvadesetak godina više od nje). Poslije Tamara zaključuje, na tragu Freuda, da je u Alexu – uopće, u toj sklonosti starijim muškarcima – „prepoznala oca“.

Promatra li se sa strane, Tamarina veza s Alexom puna je kontradikcija i nepremostivih zapreka, pogotovo od vremena kad se oženio i dobio djecu. Tamara zna da je on snob, da je biseksualac, da je „tip koji nema osjećaje“, da mu je ona bijeg od svakodnevice. S vremenom shvaća da mu je „druga žena, rezervna varijanta, zamjenica, osvježenje, kolač, slučajni susret, tajna ljubav, ili ako ćemo to nazvati pravim imenom – ljubavnica“. Teško joj se pomiriti sa statusom „druge žene“, što je frustrira i izaziva raspad njezine romantične slike svijeta ponesene iz djetinjstva, s otoka, kad su joj vile koje su nekadašnji bogataši podigli svojim ljubavnicama bile „bajkovite građevine“. U sudaru s „prašnjavom Trešnjevkom“ i neuhvatljivim Alexom, sada joj se one čine kao „utvrde i zatvori“ u kojima su te žene bile „osuđene na čekanje, poslušnost, poniženja“, kao što se zrcalno vidjela i u sudbinama jedne druge vrste otočnih žena – suprugā pomoraca. No unatoč svim tim racionalizacijama, unatoč tome što je svjesna svoje ponižavajuće pozicije, glavna junakinja smatra da je ta ljubav vrijedna svih iskušenja pa tako godinama produljuje svoju patnju. Etički, ona će ostati na tradicionalnim vrijednostima kad razmišlja o drugima, pa će se tako za jednog engleskog snoba i napuhanka ponadati da će konačno „zaprositi koju od svojih brojnih cura koje je varao, zasnovati obitelj, biti vjeran i zaboraviti na to da su izgled i naslovnice lifestyle-magazina najvažnije stvari na svijetu“ (poglavlje Seks sa strancem); no kad je ona posrijedi, radije sve prepušta iracionalnosti i usudu. Uostalom to je ona točka u koju ne mogu skupa stati osjećaj i razum, ono zrno priče bez koje ne mogu književnost i crna kronika.

No u romanu Bio jednom kraj čitateljevu će pozornost, vjerujem, najprije privući način na koji se govori o ljubavi i seksu. Kad glavna junakinja, koja nije neuka, prosta žena, nego fakultetski obrazovana novinarka, umjesto „poljubac“ kaže „jeftino izmjenjivanje sline“, ili „na semaforu bismo se žvalili“, umjesto „ljubili“, onda je to vrlo snažan jezični signal. Takvi se signali, još markantniji, javljaju i u opisima spolnog čina: „Nakon dugo vremena, netko me jebao na leđima. Nakon dugo vremena netko me gledao u oči i nije brzao. Ovaj ritam savršeno mi je odgovarao. Jebao me duboko i polako. Topila sam se u njegovoj crnoj kosi, tamnim očima i madežima. A na kraju sam zaplakala. Užasno me rastužila pomisao da neću cijeli život biti Alexova i što me natjerao da isprobam drugog muškarca. (...) Na ulazu u moju zgradu još bih mu jednom jezikom prešla preko kurca. Pijanci bi povremeno prolazili i bacali škic. Nije nam smetalo. Jedva sam se odlijepila od njega. ‘Još ga osjećam.’ To sam mu baš voljela govoriti. Da ga osjećam još danima kad hodam gradom. Njegov kurac“ (poglavlje Anti-Romeo). Nije teško zaključiti da je u tim opisima posrijedi radikalno drukčiji stil od onoga koji je prevladavao takoreći do jučer, stil iz orbite Henryja Millera (koji se i izrijekom spominje u romanu), gdje se umjesto posrednih izraza, jezičnih proteza ili triju točaka rabe žargonske riječi ili iskazi i riječi koje naši rječnici označavaju kao vulgarizme. Taj prodor leksika iz „niskog stila“ u područja u kojima je to bilo nezamislivo svakako zaslužuje posebnu pozornost, to prije što proza Aleksandre Orlić nije osamljena: spomenuo bih roman Maje Sačer Napaljena i Ferićev Kalendar Maja.

Bio jednom kraj u prvom je redu ljubavni roman, ali i roman o Zagrebu devedesetih godina prošloga stoljeća viđen očima mlade otočanke. Njezina je slika grada nužno selektivna, primjerena dobi glavne junakinje (dakle i autorice), njezinu burnom ljubavnom životu i senzibilitetu njezine generacije. Svježe su i zanimljive njezine opaske o upoznavanju sa zagrebačkom svakodnevicom i prilagođavanju brzom ritmu grada. Susrećemo se s kultnim mjestima okupljanja mladih (Gjuro II, Krolo, B. P. Club), s glazbom, načinom odijevanja, zabavom – uglavnom, stilom života ondašnje imućnije mladeži. S druge strane, budući da ne vidimo njezin radni angažman (osim u jednom poglavlju gdje je na „radnom zadatku“) i radnu sredinu – ljude u redakcijama novina i portala u kojima radi – njezin lik ponekad „lebdi“, kao da nije usidren u realnom životu. K tome, ratni i tranzicijski Zagreb prisutan je tek u dvije-tri sporedne naznake, tako da izgleda kao (vesela ili tužna) kulisa za ljubavni život glavne junakinje. Roman solidno drži osnovnu temu, ali joj kadšto nedostaje ta potpora sa strane.

Vijenac 488

488 - 15. studenoga 2012. | Arhiva

Klikni za povratak