Vijenac 488

Naslovnica, O tome se govori

U povodu obljetnice pada Vukovara

Između mitova i činjenica

Vedran Obućina

Još jedna rasprava o Vukovaru je, možda i očekivano, završila isticanjem osobne taštine, subjektivne obrane vlastite i napadanja tuđe pozicije, većinom ne poštujući ideju svake suvisle rasprave sine ira et studio


Svaka država ima svoj osnivački nacionalni mit. U Hrvatskoj se javni odličnici još nisu odlučili koji bi bio onaj integrativni nacionalni mit kojim bi se povezali svi Hrvati. Svakako je preporučljivo pogledati hrvatski grb, kao i hrvatske novčanice, da se vidi dokle sežu hrvatska nacionalna sjećanja. Unatoč svim tim pokušajima, vrlo je jednostavno odrediti to nacionalno sjećanje, kamen temeljac moderne hrvatske nacije. Riječ je o Domovinskom ratu, koji ne samo da nije mit, već je većini Hrvata ne tako daleka stvarnost. Poraće u mnogim našim krajevima i dalje vlada, a svakako je kruna u tom sjećanju i jedno od temeljnih mjesta sjećanja Vukovar.


Vukovar je stožerno mjesto hrvatskoga nacionalnog sjećanja


Grada heroja većinom se sjetimo sredinom studenoga, kad se obilježava progon građana od strane negrađana, proboj obrane Vukovaraca i mnogih drugih hrvatskih branitelja i početak okrutnih zločina koji su danas vidljivi po humcima i križevima na Ovčari i drugim mjestima u Vukovaru i oko njega. Sjećamo ga se otprilike onako kako se sjetimo Okučana, Pakraca i Daruvara u svibnju i Knina u kolovozu. Dakle, jedva.


Vukovarski sudbonosci


A da je Vukovar nedovršena priča, to je jasno svima. Pad Vukovara izazvao je brojne raspre pa čak i osobna vrijeđanja i optužbe, da bismo danas došli do činjenice da o tom sudbonosnom događaju javno mogu progovoriti tri osobe, nazovimo ih dobrim dijelom sudbonoscima Vukovara, dok većina politički i vojno aktivnih osoba iz tog doba ne želi stati pred javnost i reći što oni misle ili što oni mogu posvjedočiti o tim tmurnim studentskim danima. Ta su trojica bili sudionici tribine Odjela za politologiju Matice hrvatske i Udruge građana Istina koja se 29. listopada održala u Matici hrvatskoj pod naslovom Pad Vukovara: mitovi i činjenice. Taj kontroverzni naslov doveo je na javnu raspravu posljednjega zapovjednika Vukovara Branka Borkovića Mladog Jastreba, ratnog ministra MUP-a Ivana Vekića i drugog predsjednika Vlade RH i predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka Josipa Manolića. Iako je moderator i vukovarski branitelj Ante Damjanović pokušao raspravu započeti u opuštenom tonu, između ostalog nazivajući Manolića sudionikom povlačenja Panonskog mora, a pročelnik Odjela za politologiju MH Jure Vujić opisati vukovarsku tragediju na znanstveno utemeljen politološki način, i ta je tribina, možda i očekivano, završila isticanjem osobne taštine, subjektivne obrane vlastite i napadanja tuđe pozicije, većinom ne poštujući ideju svake suvisle rasprave: sine ira et studio.

Svakako je Vukovaru potreban vremenski odmak, a možda i prolazak jedne generacije istraživača, da bi se stvorila potrebna znanstvena građa koja kao takva može biti neupitna. Jer nikako se drukčije ne može objasniti da se deset godina nakon pada Vukovara počinje govoriti o žrtvovanju Vukovara i režiranom padu toga grada, koji je na svojim plećima prenio breme vidljive pogibije hrvatskog naroda u nametnutom ratu. Na temelju te žrtve Hrvatska i jest dobila simpatiju međunarodne zajednice, koja je, poput Justicije, dotad imala, možda i samonametnut, povez oko očiju. Internacionalizacija sukoba, kako je to istaknuo Vujić, dovela je do konačnoga priznanja hrvatske nezavisnosti i suverenosti.

Mnogi smatraju da se u Vukovaru vodio sudbinski boj, s čime se ne bi složili branitelji Dubrovnika, Ploča, Zadra, Gospića, Karlovca ili oni koji su sjedili 7. listopada 1991. u Banskim dvorima, a objektivno se sudbonosni boj vodio u cijeloj Hrvatskoj. Ipak, Vukovar nam ostaje u sjećanju, to su slike koje su nam se urezale u pamćenje, a koja je sudionicima rasprave donio trajne dvojbe.

Što se tiče same rasprave rijetkih sudionika javne rasprave, nju možemo podijeliti na Manolićevu obranu, Borkovićevo traženje pravde i Vekićevo pozivanje na moralni imperativ, koji su svi temeljeni na osobnom iskustvu kao i frustraciji.

Josip Manolić podsjeća da je politika Franje Tuđmana i Hrvatske demokratske zajednice imala samo jedan cilj – suverenu hrvatsku državu, i sva strategija i taktika bila je usmjerena postizanju tog cilja. Na kritiku da Hrvatska nije koncentrirala dovoljno snaga u području Vukovara Manolić odgovara kako nije bilo nikakve mutne politike prema Podunavlju te da treba sagledati cjelokupni položaj Hrvatske, tada još u ustavnopravnom poretku bivše Jugoslavije. I dok su vojska, policija i diplomacija radile na zaštiti hrvatskoga teritorija, bilo je jasno da je potrebno zaštititi cijeli teritorijalni integritet države, koja je imala 1200 kilometara rastegnutu frontu. U tom djelovanju Vlada je, tvrdi Manolić, znala da ponešto može izgubiti, ponešto dobiti. Vukovar je, u krajnjem slučaju, mogao biti izgubljen, ali Hrvatska nikako nije. Kako su agresora obilježili zločini, nastavlja Manolić, tako su i u hrvatskim redovima prepoznati heroji, kukavice i izdajice. Neizbježno se osvrnuo i na izvješće koje je državna komisija izdala u svezi s Vukovarom, a koje je Manolić potpisao 1991.

Sporno Manolićevo izvješće


Podsjetimo, riječ je o izvješću na 50 stranica koje počinje opisivanjem događaja s početka 1991, uključujući pokolj nad hrvatskim policajcima u Borovu Selu 2. svibnja, prodor srpskih rezervista JNA i KOS-ovih agenata, napade zrakoplovstva JNA. Nakon tog dijela optužuju se postupci Dobroslava Parage i snaga HOS-a za libanonizaciju stanja na terenu te se opisuje predaja civilne vlasti u gradu Vladinu povjereniku Marinu Vidiću Bilom. Izvješće se potom bavi procjenom izvora širenja optužbi da je Vukovar zaboravljen i prodan. Tu se izričito izdvaja Mile Dedaković-Jastreb, koji je bio poznat po tome da su „upozorenja i apeli o nedostatnoj pomoći Vukovaru u naoružanju, municiji i ljudstvu redovna (...) pojava od početka njegova dolaska i stvarne blokade grada“. Dedaković se optužuje i za tajne redovite sastanke i telefonske razgovore s Paragom, pri čemu se stalno ističe da će biti teško obraniti grad, te izvješće njegove vojne akcije smatra nestučno izvedenima, a osim toga je „zapovjednik ili smišljeno alarmirao javnost i branitelje o realno pristigloj pomoći ili nije imao stvarni uvid u stanje na ratištu na kojemu su pojedine čete bile zadužene za obranu gradskih četvrti, ili mu je bilo poznato gdje pomoć nestaje.“

Nakon dolaska pukovnika Karla Gorinšeka, a potom i Branka Borkovića u područje operativne grupe Vinkovci–Vukovar–Županja izvješće nabraja samovolju, aroganciju i odbijanje suradnje na terenu, a Paragu i HSP optužuje se za rušenje vlasti. Zaključci Manolićeve komisije govore da su na terenu zapažene nedopuštene trgovine oružjem, da je prisutan „ozbiljan nedostatak teškog naoružanja i odgovarajuće municije, uz velika pa i nepremostiva ograničenja pri kupovini oruđa i oružja“, ali istovremeno „nedvojbeno je da politički interes određenih međunarodnih čimbenika za održavanjem politički integralne Jugoslavije dopušta – a prema obavještajnim podacima hrvatskih službi mjestimice i utvrđuje – doprinos nekih stranih obavještajnih službi na promociji Paragine političke i vojne djelatnosti, odnosno njegove javno očitovane namjere da nasilno obori legalnu vlast u Hrvatskoj. Iz kronologije ukupnih zbivanja, očito proizlazi kako je teza o ‘prodaji Vukovara’, a potom o ‘nužnom padu Zagreba, zbog pada Vukovara’, smišljenim i kontinuiranim plasiranjem među ratom pogođenim i zaplašenim stanovništvom, postupno, planski i sustavno pretvarana u optužnicu protiv hrvatske demokratske vlasti u cjelini – Sabora, Vlade i Predsjednika.“ Nadalje se traži da se istraže djelovanja Mile Dedakovića i osoba iz njegova kruga, kao i povezanosti s Paragom. Prozvana je i dr. Bosanac, kao i Vladin povjerenik Marin Vidić Bili, koji je nakon pada Vukovara nestao u Negoslavcima, a što hrvatska strana nikad nije službeno istražila ili tražila objašnjenje od srbijanskih vlasti. Svi prozvani morali su braniti svoje pozicije protiv optužbe za rušenje ustavnoga poretka RH. Još se i danas raspravlja da li su dva Jastreba i Paraga trebali biti uhićeni.

Pitanja bez odgovora


Borković je i u Matici hrvatskoj iskoristio priliku da podsjeti na koji je način uhićen, praktično ulaskom u kancelariju generala Tusa, i bez generalova znanja. Također je podsjetio da je čudo što se Vukovar uopće održao ovoliko dugo i to na geografskom položaju koji je bio vitalno važan ne samo za Hrvatsku nego i za Hrvate u Vojvodini, Srijemu, Bosni i Hercegovini, a naposljetku i za Hrvate u Crnoj Gori, jer su sve to zemlje odakle je kretao napad na Hrvatsku. Prema Borkovićevu mišljenju, vlast je pogriješila što nije oduzela oružje Teritorijalnoj obrani, kao i što su se puške dijelile među pristašama HDZ-a, ali ne i ostalima. Tu se vodio svjetski rat, rekao je Borković, rat koji je označio pad komunizma, ali i dolazak Miloševićevih neonacističkih odreda. Borković je iskazao svoje ogorčenje neprihvaćanjem stanja koje je bilo prisutno u to doba u Vukovaru. Slabo naoružanje, nedostatak apsolutno svega, nedostatak ikakva kadra osim nešto vezivnih časnika, pet tisuća mrtvih na području cijele bivše općine Vukovar te činjenica da su Srbi u svoje prve redove gurali Hrvate i ostale ne-Srbe rezerviste iz Vojvodine, sve je to kulminiralo fantomskim pismom vukovarskih branitelja, pismom koji je izražavao nezadovoljstvo i uvjerenje u prodaju Vukovara. Borković je i ovom prigodom naglasio da se ne zna tko je napisao to pismo te da je mit oko Vukovara postojao više među članovima tadašnje Vlade nego u samom Vukovaru.

Optužbe protiv vlasti odbacili su i Manolić i ministar MUP-a Ivan Vekić, koji je naglasio da se Tuđman okružio intrigantima koji su ga nagovarali na loše poteze. Ratni ministar nije imao drugih riječi osim da je odbio sva odličja i medalje, jer ih nije zaslužio, te je rekao da je o Vukovaru bolje govoriti ništa nego govoriti malo ili krivo. Vekić je nabrojio nekoliko ključnih povijesnih trenutaka koji su neosporni, osim jednoga. Na izravno pitanje Manoliću što je dogovoreno sa Srbima tijekom posjeta vladinih predstavnika nedugo poslije napada na Trpinjskoj cesti, Manolić je jednostavno odgovorio da on nije bio tamo i da on ne zna za nikakav dogovor. Vekić, jedan od utemeljivača HDZ-a, kojega je stranka isključila iz članstva, da bi se priključio desnijim, pa čak i radikalnijim strujama, podsjetio se na kraju sjednice Vlade koja je pod predsjedanjem predsjednika Tuđmana trajala dva sata i gdje se raspravljalo što će se dogoditi nakon pada Vukovara. Prema vlastitim riječima, Vekić je bio rezigniran međusobnim prepirkama na sjednici da bi rekao kako nema mjesta ni za jednoga Srbina u MUP-u ako će u Vukovaru biti ubijen ijedan Hrvat nakon što je grad pao.

Krivca treba tražiti u Beogradu


Ovakva tribina, iako potrebna i dobra, uvijek završi na isti način: međusobnim optuživanjem i iznošenjem (odveć) subjektivnih priča i činjenica, što je i kulminiralo naglim prekidom rasprave. Pod utjecajem takvih neskromnosti zaboravlja se kako za patnju Vukovara nije kriv Borković, Tuđman, Manolić ili netko četvrti, već Srbija i srbijanska hegemonska politika pod palicom Slobodana Miloševića, JNA-zlotvora i četničkih vojvoda. Pitanje rušenja ustavnoga poretka neusporedivo je manje važno danas kad znamo da je Miroslav Radić oslobođen optužbi, Veselin Šljivančanin de facto bio na produženom odmoru u Haagu, a jedino je Mile Mrkšić dobio zatvorsku kaznu koja barem približno odgovara njegovim djelima. Slavko Dokmanović je, možda i kao pitanje savjesti, počinio samoubojstvo, a budućnost će nam pokazati da li će pravda biti zadovoljena i u slučaju Vojislava Šešelja, ili će pokleknuti pred pravnim zavrzlamama.

Vukovar je prevelika i preozbiljna tema da bi se s njome bavilo od obljetnice do obljetnice. Prepucavanja i zavade sudionika tog iznimno važnog događaja nemaju mjesta u široj slici vukovarske tragedije i herojstva.

Vijenac 488

488 - 15. studenoga 2012. | Arhiva

Klikni za povratak