Vijenac 488

Književnost

PROZNI PRVIJENAC DARIJE ŽILIĆ

Integralan život priča

Ljerka Car Matutinović

Nakon što je objavila zapaženu i nagrađenu knjigu ogleda o suvremenoj književnosti Muza izvan geta (nagrada Julije Benešić, 2010), izbor zanimljivih ogleda o pjesničkim knjigama Tropizmi (2011) te pjesničku zbirku Pleši, Modesty, pleši (Kiklop, 2011), književna kritičarka, esejistica i pjesnikinja Darija Žilić uspješno se okušala u prozi kraćim pričama i konciznim, literarno odnjegovanim crticama, unoseći u ta ostvarenja osebujnu kritičarsku akribiju, ali i nezaobilazni lirski senzibilitet.


Izd. Biakova, Zagreb, 2012.


Već inicijalnom crticom Omara autorica gotovo simbolički izriče svoju kritičku percepciju suvremenoga globalističkog svijeta u kojem su mnoge stvari poremećene i (ne)transparentno izopačene. Jer ta omara, sparina, omorina nabrekla kišom koja samo što nije, omamljuje, rekla bih, prisebno, nekim vitalnim pitanjima svakodnevice koja uključuju i nesigurnost i nemoć, i sagorijevanje i vrisak, i nesanicu. Priče Sagorijevanje, Vrisak i Nesanica upravo kategorički oduhovljuju neprestano traženje „etike dobrog osjećanja u svojoj koži“, kako je to nadahnuto osmislio Pascal Bruckner, svjestan svekolikih pritisaka suvremenoga društva. Naša će autorica s neprikrivenim ironijskim odmakom naglasiti svoju koncepciju: „Treba izmisliti poslove i nimalo se ne opustiti, jer mogla bi se, u tom nekom predahu, pojaviti sumnja da smo radili nepotrebne poslove i zamišljali idealne odnose, da smo bili smiješni i nejasni. Da smo bili nemušti u svagdanu i odveć mudri na posve krivim mjestima.“ (Omara)

Spisateljica ne mistificira bol ni patnju, ni grounding, ni relativno banalne svakodnevnosti.Ona se zna poetski zanijeti morem: „Katja je zamislila da će se more izliti sada pred nju i da će se njeno tijelo, puno vode, stopiti sa slanom tekućinom. I osjetila je mir.“ Ona izravno korespondira s umijećem življenja. Bilo da je riječ o autobiografskim reminiscencijama ili o integralnim doživljajima drugih, Darija Žilić pokušava biti na pravim mjestima, slijedeći svoju himeru istine i nemušte istine svijeta.

Kadikad u tim kratkim, jezgrovitim proznim crticama izbija žudnja za drukčijim životom i ona to zna izreći lirskom paradigmom: „Skrivenih gležnjeva otkrivam tijelo u sobama punim perzijskih tepiha i glasno kažem: ‘Silno sam sretna baš ovdje i sada, u ulicama mliječnim i u noćima koje ostavljaju budnim ushićene duše.’“ (Isvahan)

Artikulirajući svoja stajališta o perturbacijama svijeta i svakodnevice autorica se ne nameće, nije isključiva, niti propisuje neke moralne kodekse u stilu conditio sine qua non, jer, kako nas upućuje naša suvremenost, bez mnogih se stvari može i takozvani su uvjeti u često paradoksalnoj stvarnosti neodrživi. Selektivno prilazeći odabranim temama Darija Žilić kreira u svojim crticama- pričama atmosferu zlovremena u kojem se njezin cogito podvrgava lirskom senzibilitetu tražeći u tim kontrapunktima trenutke koji zavređuju da ih se proživi. Ona je i spontana i promišljena, i statična i dinamična, ali uvijek nenaklonjena ravnodušnostima svijeta.

Vijenac 488

488 - 15. studenoga 2012. | Arhiva

Klikni za povratak