Vijenac 479

Književnost

Razgovor: Borben Vladović, književnik

Svaka moja pjesma ima svoju priču

Petra Petrač

U novoj zbirci nastavljam kontinuitet svoje vokacije i teoretskog opredjeljenja / Želja za eksperimentiranjem u poeziji došla je spontano / Imamo sjajne mlade pjesnike


Borben Vladović, afirmirani pjesnik, urednik i radijski dramaturg te bivši predsjednik Društva hrvatskih književnika, koji već više od četiri desetljeća samozatajno, ali suvereno djeluje na hrvatskoj književnoj sceni, krajem 2011. izdao je svoju posljednju zbirku pjesama Kuća na broju 9. Ona je bila povod ovome razgovoru.



Kuća na broju 9 vaša je posljednja, deseta, zbirka poezije, izašla nedavno u izdanju Matice hrvatske. Iako ste se u bogatom umjetničkom djelovanju iskazali u različitim književnim vrstama, jeste li prvenstveno pjesnik?

Mislim da je ovo vaše pitanje koje ponekad možda zvuči stereotipno u ovom slučaju dobro upućeno. Ja sam zaista dosad objavio deset zbirki pjesama, tri romana (treći je nedavno objavljen u Rijeci pod naslovom Noć huligana, što je nova verzija moga prvog romana Boja željeznog oksida), zbirku pripovijedaka Prenoćište te knjigu kazališnih i radiodrama Mastiks. Romane sam napisao unutarnjim imperativom. Jednostavno su to bile dvije teme koje sam morao opisati, a počinju iz stvarnih događaja. Što se tiče priča, to je nešto drugo, one su mi bliske gotovo kao i poezija. No da vam konkretno odgovorim, da, ja se stvarno ponajprije osjećam pjesnikom, tako se i predstavljam, i smatram to svojom elementarnom vokacijom.

U vašoj posljednjoj zbirci očitava se sukus vašega čitavog rada. Tu su i zaigranost, i humor, i ironija, i sjeta, intimističko poigravanje prošlošću isprepleteno sadašnjošću, reizam. Zbirka možda simbolično počinje pjesmom Useljenje u novu zgradu, a završava Pjesmom. Tko je napravio raspored pjesama i zašto naslov Kuća na broju 9?

Bitno je što ste uočili, a što i ja često naglašavam, da zapravo, iako su jasne dvije faze u mom pjesničkom stvaralaštvu, nastavljam kontinuitet svoje vokacije i svog teoretskog opredjeljenja. Dakle, osobito ta reistička crta traje do danas. Ta je linija ostala, a dosta toga zadržao sam od svojih početaka, kao što su ironija, alegorija i druge stilske figure.

Redoslijed pjesama u zbirci u potpunosti je moj. Na zbirci sam dosta dugo radio, jedno tri i pol godine. Doduše, za to vrijeme napisao sam 85 pjesama, dok ih je za zbirku odabrano sedamdeset. Petnaest pjesama nisam uvrstio, ne zato što su lošije, već zato što se koncepcijski nisu uklapale.

Što se tiče naslova, neki su me pitali je li to nekakva stvarna adresa. Ne, naravno, to nije zbiljska adresa, to je simbolično. Simboličan je broj, mitski broj devet, kao što je i mitski broj sedam (iz moje zbirke 3 x 7 = 21). Kuća je također višeznačna – ona može biti i hotel i dom, može biti i obitelj, može predstavljati osamu ili samu građevinu.

Većina književnih povjesničara i kritičara najčešće spominje vaše prve, avangardne zbirke, s kraja 60-ih i početka 70-ih, Balkonski prostor i 3 x 7 = 21, moglo bi se reći, ranije faze, dok se kasnije zbirke, kao što su na primjer Odmor pelivana, Tijat, Lirika, Slak uz prugu, iako ih je u konačnici više, nekako zanemaruju. Čitate li još i danas svoje rane radove?

Drago mi je da ste me to pitali, jer o tome govorim i kada me se ne pita, pošto mi je to jako važno objasniti. Naime, u mom cjelokupnom pjesničkom opusu dosta se zorno vide dvije faze. Prva faza te moje avangardne poezije, vizualne i konkretističke, traje zapravo samo od 1970. do 1980. U tom razdoblju objavio sam tri zbirke – Balkonski prostor, 3 x 7 = 21 i Knjigapeglu. Zatim, iako je bibliografski to malo drukčije, 1982. izlazi zbirka Vrulje, koja je prijelazna zbirka i po mom mišljenju najlošija moja knjiga, a od tada kreće ostalih šest. Zato me pomalo ljuti što kritičari i povjesničari književnosti stalno govore o toj mojoj prvoj fazi, iako se te faze ne odričem, ja sam na nju ponosan, ali krenuo sam u nešto drugo, što pišem od tada do danas, uključujući i posljednju zbirku Kuća na broju 9, koja je izašla u nakladi Matice hrvatske. Što se tiče moje poetike, ona je također vrlo razvidna, znači te tri zbirke gotovo su isključivo vizualističke ili konkretističke. Oni koji pišu o toj poeziji ne znaju to točno, pa ih poistovjećuju. Vizualna je poezija ona koja zapravo već samim rasporedom na stranici iskazuje svoju vizualnost, razbijanjem stiha, razbijanjem rečenice, razbijanjem smisla ako hoćete, a konkretistička je poezija po formi, po slogu, potpuno ista kao i tradicionalna pjesma, no razlikuje se po motivima i temama. Teme su konkretističke, što znači da su potpuno trivijalne, iz svakodnevnice, i onda pjesnik, što sam tada radio, opjevava neke stvari, neke pojave koje dotad nikad nisu bile predmet, ili subjekt, ili objekt opjevavanja. E sad! Blizu je konkretističke poetike i reistička poetika. Moja zbirka pjesama Knjigapegla, po mišljenju kritičara, najdosljednija je konkretistička zbirka u nas u posljednjih četrdesetak godina pjesničke produkcije. Znači, ona je u potpunosti konkretistička, homogena i formalno čista.

Odakle ta želja za eksperimentiranjem u vašoj ranoj poeziji? Jeste li imali neke prethodnike na koje ste se ugledali?

Kako sam došao do toga? Moji su prethodnici bili Vjekoslav Majer, koji je još prije Drugoga svjetskog rata pisao reističku poeziju. Ima jedna simpatična pjesma koja se zove Prazna kutija šibica. To je klasična reistička pjesma. Majera svi smatraju pasatističkim pjesnikom zagrebačkih veduta, no on je vrlo moderan, sjajan pjesnik koji nažalost nije dovoljno vrednovan. Drugi moj prethodnik kojega sam i osobno poznavao jest Boro Pavlović, a treći Ivan Slamnig. No ja od njih ništa nisam učio, niti ih nasljedovao, jer sam tek naknadno ustanovio bliskost moje i njihove poezije. Želja za eksperimentiranjem u poeziji došla je spontano preko poznavanja avangardnih likovnih i glazbenih umjetnosti. Usred Zagreba, svake druge godine, odigravao se znameniti festival avangardne glazbe, Biennale, na kojem sam, kako se ono kaže, stalno visio. I tako sam došao do nekih poticaja koje i takva glazba nudi: razbijeni, isprekidani ritam i glazbena linija, nedovršenost, eliptičnost... A u meni je takav nerv „stanovao“ odavno, jer sam odrastao na modernim stvarima. Odrastao sam u Rijeci, lučkome gradu, gdje sam preko ondašnje popularne glazbe i odjeće, što su donosili pomorci iz Zapadnoga svijeta, bio uključen u moderna strujanja. Doduše, sve je to bila supkulturna modernost, ali na mene je to djelovalo. Tako da sam došavši u Zagreb, s dvadeset godina, imao dojam da dolazim iz modernoga svijeta u konzervativniji svijet. Jako intelektualan, ali konzervativan svijet.

Kako danas pjesnici pronalaze izdavače? Je li to problem?

Danas čak i afirmirani pjesnici teško pronalaze nakladnike za svoje zbirke pjesama. Sretan sam jer sam svoj rukopis, Kuća na broju 9, ponudio Matici hrvatskoj i oni su ga prihvatili. Zbog toga bih iskoristio priliku da se ovim putem zahvalim urednici Romani Horvat, lektorskoj službi koja je vrlo profesionalno obavila svoj posao, likovnjaku koji je opremio knjigu, Marcelu Bačiću, kao i uredniku biblioteke Tonku Maroeviću. Osim toga, Maroević mi je dao nekoliko vrijednih sugestija u rukopisu, a napisao je i sjajan pogovor. Ovo govorim ne da bih se nekome dodvorio, nego zato da vratim jednu kategoriju koja je u našem današnjem društvu gotovo nestala, a zove se zahvalnost.

Kako je došlo do suradnje s Maticom?

Moji kontakti s Maticom hrvatskom u Zagrebu su spontani. Nisu uopće plod neke redovite suradnje. U Matici hrvatskoj u Splitu još 2004. izašla je moja zbirka pjesama Tijat.

Za koju ste dobili nagradu Tin Ujević, zar ne?

Tako je. A zatim sam u Sisku dobio Matičinu nagradu Sveti Kvirin za cjelokupni pjesnički opus.

Pratite li recentnu književnu teoriju?

Da, pratim i književnu teoriju i književnu produkciju i zato bih ovom prigodom želio istaknuti akademika, pisca i teoretičara Pavla Pavličića te njegove tri teoretske knjige o hrvatskoj poeziji koje su mi posebno ostale u sjećanju pa me i dodatno educirale: Moderna hrvatska lirika, Mala tipologija moderne hrvatske lirike i Vrijeme u pjesmi. Sve te tri knjige objavila je MH u Zagrebu. One su vrlo važne za hrvatsku poeziju.

Ima li vrsnih mladih autora na pjesničkoj sceni? Kako se oni bore s izdavačima?

Sa zanimanjem pratim mlade pjesnike i mogu reći da ih ima sjajnih. Mi zapravo imamo sjajne pjesnike u svakom naraštaju. U Hrvatskoj postoji izvrsna poezija na visokoj razini. Od Ujevića, preko Majera, generacije krugovaša, razlogaša, pitanjaša, moje generacije, pa sve do današnjih dana. No uvid, predstavljanje i egzistencija nekih opusa nije dobro raspoređena u našim medijima. Tako da se čini da je jedan naraštaj koji je blizak novinama (EPH-u) najbolji i najvažniji, a nije. Ima nekih koji su zanemareni, koji su na margini, koji ne žive u metropoli, a koji su sjajni. Dakle, pratim pjesničku produkciju. I moju generaciju koja je vrlo živa – Luko Paljetak, Željko Knežević... – stariju generaciju, najstariju, koja još objavljuje – Miroslav Mađer, Milivoj Slaviček pa zatim srednje-staru generaciju, pa srednje-srednju. Među najmlađima zapazio sam Lanu Derkač (Požega), Romea Mihaljevića (Našice) i Anu Brnardić (Sisak), npr. Sve su to autori visoke pjesničke razine koji idu teškim poetološkim putem. A ima i onih koji idu laganim putem, pjesničkom linijom manjega otpora, ali to nema veze s godinama.

Što bi to značilo da idu teškim putem?

Teškim putem značilo bi da npr. Romeo Mihaljević ponovno vraća pjesmu u prozi, koja je bila gotovo zaštitni znak razlogaške generacije. Pjesma u prozi je polemična. Do dana današnjega nisu se stišale polemike oko toga što je pjesma u prozi, što je njezin pjesnički ritam, koje joj trebaju biti elementarne karakteristike... Te njegove pjesme, u jednoj zbirci koju sam imao prilike pročitati, na visokoj su artističkoj razini, uspoređujući ih s našom baštinom pjesama u prozi. Spomenite se antologije hrvatskih pjesama u prozi koju su sastavili, ako me sjećanje ne vara, Mrkonjić, Pejaković i Škunca.

Je li vam stalo da budete čitani?

Meni je osobno vrlo stalo da budem čitan. Moju prvu fazu malo je tko čitao. Čitali su je kolege i stručnjaci. No meni je stalo do čitatelja i ja sam između ostaloga, osim nekog unutarnjeg razvoja u poetološkom smislu, u teoretskom smislu, dobio želju da te moje pjesme budu čitane, odnosno budu razumljive. Tako da mislim da je čitava moja druga faza, od 80-ih do danas, vrlo razumljiva i tematski i motivski i sadržajno, i formalno. Ne pišem, niti sam ikada pisao, vezani stih, ni rimu. No svaka moja pjesma ima približan broj stihova, nastojim da zaista budu zgusnute i trudim se da bude zaokružena priča. I sada svaka moja pjesma ima neku svoju priču.

Nekada sam tumačio čitateljima kako čitati i dešifrirati vizualnu i konkretističku poeziju, koju su oni nakon mog kratkog predavanja lako mogli shvatiti iako im se to prije činilo nemoguće. No činjenica je da u vizualnoj i konkretističkoj poeziji zapravo postoji ključ za čitanje, dok je u mojim zbirkama, iz te druge faze, situacija obratna. Možda je ova zadnja zbirka, Kuća na broju 9, razumljivija, ili se barem takvom čini, no ona nema ključa. Ključ je u čitatelju.

Rasli ste između tri grada – Splita, Rijeke i Zagreba. Koji vas je najviše definirao?

Rođen sam u Splitu, a odrastao u Rijeci, tako da je u mom opusu posebno prisutan grad Rijeka. Dakle, u obama mojim romanima radnja je locirana u Rijeci, velik dio mojih kratkih priča lociran je u Rijeci, pa čak i moje pjesme sadrže prepoznatljive lokacije, iako je, kao što znate, u poeziji teško locirati zbilju. Split je ostao postrani, kao nešto što u sebi imam kao neko opće značenje, a to je mediteranizam. Pa čak i ono što sam čitao bilo je iz te mediteranske oaze, bilo inozemne, francuske, talijanske, bilo naše, a to se također, mislim, vidi u mom opusu.


Vijenac 479

479 - 12. srpnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak