Vijenac 479

O tome se govori

Ususret obljetnici Oluje: Geostrateške osnove agresije na Republiku Hrvatsku (II. dio)

Krajine kao političke tvorevine

Radovan Pavić

Krajinska agresija bila je zapravo samo uvod iza kojeg se brda valjalo mnogo više od toga, čega javnost nije bila (a nije ni danas) dovoljno svjesna – radilo se Hrvatskoj o glavi


Nakon najopćenitijeg orisa u svezi s maksimaliziranom Velikom Srbijom o kojemu smo pisali u prošlom broju potrebno je sada ukazati i na detalje, a oni se odnose na prostorni položaj i posljedice uzrokovane postojanjem različitih „krajina“ u Republici Hrvatskoj 1990-ih godina.

1 – Okupacijom šireg Hrvatskog Podunavlja, tj. istočne Slavonije, zapadnog Srijema s obalom Dunava trebalo je postići iznimno zamašit cilj, a taj je – udaljiti i ukloniti Hrvatsku s Dunava, tako da ona prestane biti podunavska država, čime velikosrpstvo postiže da Dunav postaje samo njegov unutrašnji tok i to između srbijansko-bugarsko-rumunjske tromeđe i mađarske granice, čime se izbjegavaju granična pitanja (problem hrvatskoga državnog teritorija na lijevoj obali Dunava kao i neki geostrateški vidovi). Osim toga, neki od agrarno najvrednijih dijelova Hrvatske dolaze u posjed Srbije. Ta je činjenica svakako važna, ali nad njom ne treba odveć lamentirati, jer ni današnja Hrvatska ne mari mnogo za svoje agrarne potencijale (a neke se pozitivne naznake ne vide ni u budućnosti). Kratko i jasno rečeno – Hrvatska jednostavno nema svijesti o važnosti agrarnog kompleksa i svojim mogućnostima u to smislu. U gospodarskom smislu rekli bismo (i to je posve točno) da je to prava katastrofa i žalost, ali to nije sve, nego je to i velika sramota.

2 – „Krajina“ u zapadnoj Slavoniji također je imala i diobenu funkciju, jer je u potpunosti trebalo odijeliti Zagrebačku regiju od Slavonije, a time ujedno i prekinuti jednu od glavnih prometnica u središnjoj južnoj Europi duž Posavine, koja je za Hrvatsku od iznimne važnosti.

3 – Presijecanje Republike Hrvatske u Karlovačkim vratima najvažniji je zahvat u teritorijalnu cjelovitost Hrvatske i nosiva greda ideje njezine teritorijalne rastrganosti. Nakon presijecanja Republike Hrvatske u zapadnoj Slavoniji – Hrvatsku treba presjeći i u Karlovačkim vratima/koridoru, tako da Zagrebačka regija i Slavonija ostanu izolirani od dijela Hrvatskog primorja na zapadu kao i Dalmacije na jugu i jugoistoku, zbog čega je ovaj mogući prekid najvažniji i najopasniji, pogotovo ako se ima u vidu mala širina koridora, jer između apsolutno većinske srpske općine Vojnić i slovenske granice ima jedva oko 25 km.

4 – Zbog lokacije kninske „krajine“, koja predstavlja praktički potpunu prečagu između najvećega dijela Dalmacije i ostale Hrvatske, znači to ujedno govoriti i o prekidu teritorijalnoga kontinuiteta prometnih veza Zagrebačke regije, gorsko-kotlinske Hrvatske, Sjevernoga Hrvatskog primorja, Panonske Hrvatske od najvećeg dijela Središnjega Hrvatskog primorja i Hrvatskog juga, čime se posve potire stara težnja hrvatstva za spajanjem svih svojih dijelova. Osim toga, zbog potpunosti prekida teritorijalnoga kontinutiteta sa središnjim i južnim Jadranom, kninska „krajina“ morala bi u potpunosti izbiti na obalu Jadrana, ali ne samo u dijelu potpuno zatvorena Podvelebitskog kanala i Novigradskog i Karinskog mora, nego je potrebno i daleko više od toga. Naime, ti su akvatoriji zatvoreni hrvatskim otocima od otvorenog Jadrana, što znači da bi na obalu trebalo izbiti negdje između Zadra ili Šibenika, što ipak ne bi bilo dovoljno, a to znači i prijetnju otocima Ugljanu, Pašmanu, Dugom otoku i Kornatima.


Izvankrajinske opasnosti


Međutim, ugrožavanje Hrvatske nije bilo samo krajinskoga podrijetla, nego je slijedilo i iz ambicija Republike Srpske u istočnoj Hercegovini, kao i iz Crne Gore i od strane Bošnjaka u skladu s određenom „logikom“: trebalo je ukloniti hrvatsku „opasnost“ za Kotor i Boku kotorsku („od onih 30.000 izbezumljenih ustaša, koji su iz Dubrovnika pripremali agresiju na Kotor i ostalu crnogorsku obalu, gdje bi se spojili sa snagama iz Albanije i tako Crnu Goru lišili mora“, sic!). Ah, ta nemojte mi kasti, moliću lepo!

Zatim, trebalo je spasiti „srpsku Atinu“ (Dubrovnik!, kojoj je prijetilo ono isto što su „ustaše učinile u Vukovaru“), a Republici Srpskoj u zaleđu osigurati dio obale (Molunat?), dok bi Bošnjaci trebali osigurati prisutnost u primorju Neum–Ploče, a sve to na osnovici iznimnih geostrateških prednosti za agresora (prometne izoliranosti i udaljenosti Hrvatskog juga, mjestimične neznatne i zanemarive dubine bojišta i „logičnog“ shvaćanja da sve to od najdonjega Poneretavlja i neumskog koridora do rta Oštra na Prevlaci zapravo i nije Hrvatska, nego izdvojeni dio koji onda, logično, mora pripasti onomu tko drži zaleđe, i koji „mora“ osigurati komunikativnost i sigurnost bokokotorskog zaljeva u odnosu na otvoreni Jadran, naravno, s obzirom na „opasnosti“ iz Hrvatske).

Dakako, sve navedeno teško je potkrijepiti dokumentima, jer ti i takvi sadržaji o kojima je ovdje bilo riječi obično eksplicite i ne ulaze u dokumente iz jasnih i razumljivih razloga, zato sve ovisi o iščitavanju geostrateške i velikosrpske logike i razumijevanju šireg konteksta, što nije teško razumjeti, ali i iz autoriteta koji netko ima ili nema, također ovisno o tome da li javnost nekoga priznaje kao znalca ili ne. A to pitanje ostaje otvoreno.



Legenda uz zemljovid br. 3

Tlapnje o Velikoj Srbiji: teritorij zamišljene Velike Srbije između granice

na zapadu (prema ostatku Republike Hrvatske) i jugoistoku (prema Makedoniji)


1 – a) – (1) – Granica Velike Srbije prema ostaloj Hrvatskoj s graničnim gradovima Virovitica, Daruvar, Pakrac, Novska, Sisak, Karlovac, Otočac, Gospić, Karlobag (shematizirana tzv. „Šešeljeva linija“, pri čemu je jasno da bi niz nabrojenih gradova također „morao“ pripasti Velikoj Srbiji).

b) granica prema Makedoniji (3).


2 – a) – (2) – Slovenija ne samo da nije dolazila u obzir za osvajanja, nego ju je Srbija požurivala da napusti Jugoslaviju („Idite bre što pre“). Osim toga, u Sloveniji Srbija nije imala srpske manjine koja bi mogla biti čimbenikom unutrašnje pobune i vanjskog osvajaštva. Također je važno to da bi prije Slovenije trebalo savladati i najveći dio Hrvatske, što je ipak bilo odveć zahtjevno. Zato valja naglasiti: navedeno su bili pravi razlozi da je Slovenija izbjegla veliki rat, a nikako nije riječ o nekoj posebnoj i pametnoj slovenskoj politici, jasno, bez nacionalizma kao što se to predbacivalo Hrvatskoj, koja, zbog „vlastitog nacionalizma“ nije „ni znala niti htjela“ izbjeći rat, te ju stoga također treba uvrštavati među krivce.

b) – (3) – Isto vrijedi i za Makedoniju: ni ona nije izbjegla rat zbog svoje „pametne politike“ lišene nacionalizma, nego ni tu nije bilo dovoljno uvjeta za oslonac na unutrašnju srpsku pobunu, koju bi onda logično (kao i u Hrvatskoj) – pomogla Srbija, odnosno bivša Jugoslovenska narodna armija, kao nova srbijanska vojska.

c) dijelovi Republike Hrvatske u Velikoj Srbiji. Kao što je vidljivo, Republika Hrvatska gubi dva vitalna dijela (Slavoniju i najveći dio Hrvatskoga primorja), s time da veza između Zagrebačke regije (a) i dijela Sjevernog Hrvatskog primorja (b) može postati upitna u Karlovačkim vratima.

d) teritorij ostale Velike Srbije. Od čitave predratne Jugoslavije (256.804 km²) u kombinaciji za Veliku Srbiju, dakle, ne dolaze u obzir Slovenija (2) i Makedonija (3) (45.964 km²), što znači, preostaju samo BiH, Srbija i Crna Gora (153.302 km²) i prikladni dio Hrvatske (31.808,5 km² ili 56,3%), dakle ukupno 185.110,5 km², što znači da bi Velika Srbija zauzela oko 71,1% od površine bivše Jugoslavije. Navedeni brojevi koji se tiču okupiranog dijela Republike Hrvatske nisu apsolutno točni u slovu (jer to jednostavno nije moguće izvesti), ali su posve točni u duhu, s time da se strana Velike Srbije nikako nije opterećivala, nego joj se pogodovalo.


3 – Ovakva Velika Srbija znatno odudara od obnovljena Dušanova carstva (jer nedostaje Makedonija kao „stara Srbija“ i dio Bugarske), ali zato postoje obilne stečevine na zapadu (prelaskom Drine – I i Neretve – II putem Republike Srpske i tzv. krajine („K“) u Republici Hrvatskoj srpstvo se maksimalno proširilo na zapad).


4 – Glavna povijesna migracijska kretanja Srba prema sjeveru i zapadu u vezi s osmanlijskim osvajanjima.



Legenda uz zemljovid br. 4

Geostrategija izvanjske i unutrašnje agresije

militantnih Srba protiv Republike Hrvatske (shematizirano)


1 – U agresiji s istoka potiskivanje Hrvatske s Dunava bio je jedan od glavnih geostrateških i geopolitičkih ciljeva.

2 – a) Zapadna Slavonija, Baranja, Kordun, kninska „krajina“ (a, b, c, c1), okupirani dijelovi Hrvatske (oko 27% njezina teritorija). Njihov je geostrateški položaj za agresiju bio povoljan: naročito u slučaju slavonsko-srijemske (a) i kninske „krajine“ (c1), prostora koji su se nastavljali na istovrsno i prijateljsko etničko zaleđe u zapadnoj Bosni i Hercegovini i Srbiji, ali je važan problem bila i činjenica da slavonsko-podunavski okupirani prostor nije bio teritorijalno povezan s ostalim okupiranim prostorima na zapadu.

b) – b – okupirani prostor u zapadnoj Slavoniji u funkciji djelomičnoga teritorijalnog cijepanja Republike Hrvatske.

c) u slučaju zaista djelotvorna teritorijalnog prekida (?) između Zagrebačke regije i Slavonije, Hrvatskoj bi za obranu svog istoka ostale slobodne veze samo preko Mađarske (M), pri čemu je posebno važna činjenica da se u agresiji na Hrvatsku Mađarska pokazala zaista kao prijateljska zemlja.

d) (c, c1) – okupirana banijsko-kordunska i kninska „krajina“.


3 – Tzv. „meki trbuh“ Republike Hrvatske kao politički i geostrateški vrlo osjetljiva zona (uz iznimku općine Slunj) zbog kontinuirana pretežno srpskog etnikuma s obiju strana granice.


4 – Vukovar kao glavna točka otpora agresiji na Istočnu Hrvatsku. Zbog nedovoljnih snaga Hrvatska nije mogla iskoristiti veliko obrambeno značenje Dunava. U obrani svog istoka Hrvatskoj je pogodovala posve zastarjela i pogrešna (zapravo srednjovjekovna) strateška koncepcija JNA s opsadom gradova, umjesto primjene uspješne nacističke Štuka-Panzer doktrine brzih prodora, pri čemu gradovi u zaleđu poslije padaju sami po sebi. Pri svemu tome može se reći da je Vukovar spasio Hrvatsku: iscrpljivao je neprijatelja koji bi shvatio da bi ga isti takvi Vukovari čekali u Vinkovcima, Osijeku, Slavonskom Brodu i Sisku, a za to snage očigledno nije bilo dovoljno.


5 – Pogodne ceste za brzi prodor na zapad (1): Podravska magistrala i Autoput „bratstva i jedinstva“ (!), što nije iskorišteno od strane agresora zbog nedovoljnih snaga i pogrešaka u geostrategiji.


6 – Banijsko-kordunska „krajina“ ima posebno značenje kao ishodište vojno-operacijskog pravca (2) kojim bi se presjekla Karlovačka vrata i time Panonska Hrvatska podijelila od sve ostale Hrvatske.


7 – (3) – c1 – Kninska „krajina“ kao ishodište triju vojno-operacijskih pravaca usmjerenih prema jadranskoj obali (Zadar, Šibenik, Split). I te pravce treba promatrati ne samo u kontekstu probijanja na jadransku obalu nego i težnje za teritorijalnim razdvajanjem Hrvatske.


8 – a) – 4 – Mogući pritisak i Bošnjaka i Srba prema primorju Ploče–Neum.

b) – 5 – Mogući pritisak iz Republike Srpske u zaleđu na obalu Hrvatskog juga (kod Molunta i na Prevlaci).


9 – Uspjesi ili barem težnje militantnih velikosrba u odnosu na zapad: prijeđena je Drina, a težilo se i prelasku Neretve, sve u smjeru zapada.


10 – Ugroženost hrvatskog Jadrana od kombinirane opasnosti i od strane unutrašnjih „krajina“ i od koncepcije Velike Srbije općenito, kao i od Bošnjaka i Crne Gore.


11 – a) Sigurni dijelovi Republike Hrvatske, pri čemu se

b) izdvajaju geostrateški najzaštićeniji prostori (Istra, Gorski kotar) branjeni i udaljenošću/izolacijom, ali i prirodnim preprekama. Za Hrvatsku je ta zaštićenost posebno važna jer je time ona sačuvala neke luke koje bi mogle odigrati veliku ulogu u slučaju širenja rata.


12 – Bošnjačka Bihaćko-cazinska krajina, praktički u totalnom okruženju srpskim etnikumom, što je najnepovoljniji geostrateški položaj uopće, kada je riječ o ratovima na tlu bivše Jugoslavije, Zbog takva položaja u okruženju, i uz poznatu velikosrpsku politiku, sudbina Bihaćko-cazinska krajine bila bi zapečaćena u srebreničkom smislu, što je, srećom, riješeno hrvatskom Olujom 1995. Naime, mora biti jasno da militantni velikosrbi ne bi mogli dopustiti ni prihvatiti da se u središtu njihove tzv. zapadne Srbije nalazi kompaktni muslimanski prostor.


13 – RS – Republika Srpska u zapadnoj Bosni, Srbija i Crna Gora kao zaleđe agresije na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.


14 – a) – (S) – Države bivše Jugoslavije izvan interesa i domašaja Velike Srbije

b) M – prijateljske države prema Hrvatskoj u doba Domovinskog rata.

Srpska pravoslavna Pećka patrijaršija osnovana je 1346, za Osmanlija najprije je zapuštena, a onda obnovljena 1557.


Vijenac 479

479 - 12. srpnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak