Vijenac 479

Likovna umjetnost, Naslovnica

Trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka HAZU, 30. lipnja–12. kolovoza

Drukčije shvaćanje kiparstva

Feđa Gavrilović

Kiparstvo je na Trijenalu shvaćeno jako prošireno pa tako na njemu imamo prilike vidjeti i performanse, i različite new age aranžmane, i konceptualne radove koji su daleko od skulpture. No među uspjelim radovima ističu se suptilni komentari potrošačke kulture Ines Krasić, estetizirani dalekovodi Marije Lovrić te animacija laureata Igora Rufa


I ove godine Trijenale kiparstva pokazao je veliku fleksibilnost u uvrštavanju u područje skulpture različitih medija stvaralaštva. Nedostaje li to nama (u sveopćoj novomedijskoj inflaciji) nekakva periodička izložba novih medija koja bi pročistila trijenala kiparstva i grafike takvih rubnih, ali (tek) ponekad i zanimljivih umjetnina? Jer dok je Trijenale grafike ove godine zadržao granice medija, kiparstvo je shvaćeno jako prošireno, pa tako na njemu imamo prilike vidjeti i performanse i različite new age aranžmane, poput rada Karmen Dada, koja na telefonski poziv prosvjetljava zainteresiranog recipijenta „prijateljskim dijalogom“, „alkemijskim i nematerijalnim utjecajem/poticajem“. Na tragu Beuysovih mistifikacija, ali daleko od skulpture. Performans je dala i Dragana Sapanjoš, „netaktilnu skulpturu“ Žarko Violić ili Ivana Butković, crteže i projekte Tina Vukasović i Josip Pino Ivančić, a Vlasta Žanić ponovno ništa novo: projekcijom na kvadar želi spojiti video i prostor, no riječ je ponajprije o videoradu, i to ne jako zanimljivu. Videom se služe i mnogi drugi umjetnici kao dokumentacijskom tehnikom, kojom bilježe svoje skulptorske instalacije nekada s više, nekada s manje uspjeha. Miljana Babić predstavlja dokumentaciju zanimljiva performansa građenja kule od karata, što, ponovno kažemo, ne pripada u skulpturu, odnosno skulptura je tek sekundarno, a prvenstveno performans, dok (Konan) Ognjen Sedić dokumentira svoj land art, što je opravdanije korištenje videa, jer je takva umjetnost povezana s prirodnim okolišem u kojemu je nastala i premještanjem gubi svrhu. Drukčije se videom koristi Krunislav Stojanovski, koji stvara mračan močvarni ambijent kojem je video tek dio obuhvatnije ideje, a isti umjetnik u posveti Kniferu, na svom prethodniku svojstven, posve pročišćen način razlama dvodimenzionalnu sliku meandra na staklenim pločama zadržavajući iz određenog kuta njegovu dvodimenzionalnost. Doživljaji publike Borisa Sekulića, polica od niza tvrdoukoričenih knjiga s praznim stranicama u koje možemo upisati dojam o svakom radu, možda je san svakoga mog kolege kritičara, ali je konceptualan rad, a ne skulptura.


Igor Ruf, Wunderschön, 2010, kombinirani materijali


Umjetnički društveni komentari


Vitar Drinković od prošloga je Trijenala nazadovao, zadržavši forme, ali zamijenivši njihovu jednostavnost prenatrpanošću, tako da njegove forme osim boje sada imaju, nažalost, i lego-kocke, motore i lampice. Možda se on tek poveo za svidljivošću i pomodnošću camp-poetike, koja je u nas opet u ofenzivi posljednjih godinu dana. To je vidljivo i u Zdravka Milića, na vrlo očiglednu spoju „visokog“ i „niskog“, klavira i plastičnih vojnika i dinosaura u njemu. Takva vrsta lažne jednostavnosti, poetike „jeftinoga“, a osobnoga, lažno ironičnoga – ili poetike „hipsterske“ subkulture – možemo vidjeti sve više u umjetninama koje teže biti vrhunske. Takva ironija je, kako je lijepo napisala u Guardianu američka komentatorica Suzanne Moore – pristajanje na kavez u kojemu se nalazimo, idolatrija pop-kulture koja nam je medijima agresivno nametnuta (kako ne bismo razmišljali i ne daj bože pobunili se protiv realnih problema) i koju intelektualci tobože preziru i dapače, stavljaju se iznad nje u ironičnim umjetničkim radovima, a zapravo samo iskazuju nemoć pred njezinom neprijepornošću, neospornom važnošću u svijesti suvremenika.

Potrošačku kulturu mnogo suptilnije već godinama, pa i na ovoj izložbi, komentira Ines Krasić. Umjetnica je napravila bijeli skelet automobila dizajna koji podsjeća na pedesete i šezdesete godine prošloga stoljeća (doba potrošačkoga uzleta u nas i luksuza za široke mase koji su označavali jugići i fiće). Simpatični automobil načinjen je od metala i posjeduje i popartističke, potrošačke, asocijacije i vrhunsku jednostavnost. Predmet je repliciran i fetišiziran, što je društveni komentar, ali je i umjetnički obrađen, sveden na skelet što sugerira prolaznost i nedostatak čvrstoće u suvremenom imperativu potrošnje, ali i zavodljivost te iste ideologije: njegovo tkanje podsjeća na krhkost i nježnost čipke te tradicionalne visokoestetizirane arabeske.

Manje uspjeli komentar konzumerizma jest instalacija Daniela Kovača – vreća za spavanje, pivo i novine ispod kase u samoposluživanju, s naslovom Tu me vole, tu pripadam, kao ironijski odjek reklamnih kampanja koje nam uvjetuju da što više vremena provedemo u dućanima, a umjetnik čak želi kampirati u njemu, ili stvarati pokućstvo tako da ga dom podsjeća na njega. Rad bi bio bolji kada bi se autor odlučio za jedno od toga dvoga – u prvom slučaju drvene konstrukcije bile bi nepotrebne (ali rad bi tada bio odveć banalan), a u drugom vreću za spavanje zamijenio bi ugrađen, udoban krevet.

Kako nije riječ samo o produkciji, govori i rad Denisa Kraškovića. Naime, izvedbeno i produkcijski jako dotjeran i čak dobro razrađen, on je u svojoj konačnici samo geg – čovjek koji bježi od žigova, kao kritika birokracije. Vrlo očito i vrlo jednostavno, vrlo dorađeno i kvalitetno izvedeno, ali nažalost i vrlo nesuptilno, grubo, napadne poruke, plakatno. Dosjetka Nikoline Ivezić, Stup srama, na kojemu je napisala koji joj galerist koliko duguje, vrlo je zanimljivo i hrabro djelo, jer suživot umjetnika i galerista činjenica je na koju bi u ovoj našoj maloj sredini malotko usudio zarežati, koliko god nepravdi tu bilo, želi li zadržati suradnju. Bio bih jako tužan kada bih doznao da je to djelo rađeno u rukavicama, u nekom dogovoru s navedenim dužnicima, ali žalac mu već uklanja mogućnost pisanja po njemu kredom, što mu daje element posve nepotrebne interaktivnosti koja se očituje u besmislenu šaranju dokone publike i čime se gubi njegova zanimljiva poanta.


Krajolici budućnosti


Iznimno fasciniraju crni modeli dalekovoda Marije Lovrić koji dominiraju prostorom i čak fiktivno „probijaju strop“, pa se tako njihovi vršci nalaze na katu iznad ove velike izložbe. Njihova je poruka čista estetika tih energetskih konstrukcija, na koje se moramo naviknuti kao na dio prirode, koji u njoj nekada nagrđuju krajolik, a nekada čine sjajnu futurističku fascinaciju. Njihov postav u prostor galerije dodani je simbolizam njihova vizualnog vladanja eksterijerima. Oni sada imaju i tu, umjetničku, vrijednost, kvalitetu nečega što je dostojno mimesisa i čiji je mimesis izveden vrlo zanimljivo. Sitnim crnim koncima osvaja prostor i Ivana Franke, čineći varku oka: konci postavljeni da prate plošni presjek izložbene prostorije čine nam se s vrata kao linije koje se nastavljaju njezinim zidovima. Prijevara koja jest sama umjetnost ponovno je na djelu.

Jedno od najboljih ostvarenja svakako je već poznata Panacea, elegantne skulpture Božice Dee Matasić, koje se ljuljaju pri dodiru, pokazujući vrlo nepretencioznu i kvalitetnu interaktivnost. Rad (o kojemu sam već pisao na drugim mjestima) predstavlja poantu idejno i materijalno pročišćene umjetnosti, koja u sebi ima dinamičnost, ravnotežu, jednostavnost i beskrajne mogućnosti interpretacije.

Zlatko Bourek još pokazuje veliku stvaralačku vitalnost u svojim drvenim skulpturama, s karakterističnim zaobljenim masama, dapače, s vremenom se trudi osvojiti što veći prostor svojim skulpturama, šireći ih i povećavajući, tako da je njihova živost došla do punog izražaja.

Posebna pažnja pridana je i stanovitom ženskom pismu u skulpturi. Tea Hatadi pokazuje raznobojne niti postavljene u prostor koje tvore tapiseriju motiva jasno vidljiva tek iz jednog kuta gledanja. Transkripcija muške ratne fascinacije u medij koji su društvo i njegovi uzusi pripisali ženama (tapiserija) i još k tome u žive i vrlo napadne boje, koje često odgovaraju ruralnom ukusu (želji za sjajem u svakom pogledu) može se čitati i kao komentar i kritika. Moć tenkova i fascinacija njima, želi možda poručiti Tea Hatadi, jednako je estetski jeftina i jednostavna kao i popularne seljačke tapiserije. A kako je i jedno i drugo estetski i genetski atavizam (želja za agresijom u društvu, kao i želja za gomilanjem intenzivnih boja) komentar ima i dublju razinu, posebice ako se oko tapiserije hoda – čime se otkriva i transformacija motiva u apstraktne oblike već navedenih boja, koje djeluju izravno napadno na gledatelja, agresivno poput tenka.

Djelovanje Josipe Štefanec također se može nazvati ženskim pristupom jer započinjući od tekstila izlijeva svoj rad u metalu. Njezini su oblici namotane trakice koje tvore zanimljive i nepravilne teksture (autorica radove zbog kružnog oblika naziva mandalama). Ti su metalni krugovi obješeni na zid i djeluju kao apstraktni reljefi. Njihovi oblici i same strukturne nepravilnosti unutar forme kruga, oblika koji se tradicijski dovodi u vezu sa savršenstvom, stvaraju iznimno dinamične skulpture koje su jednostavno gibanje masa, ali i titravi život oblika. Tu se osjeća njihovo tekstilno podrijetlo, jer tkanine posjeduju mekoću, a trakice od kojih su skulpture sačinjene dekoracija su u ženskoj modi, kojoj se pridaju atributi krhkosti i zavodljivosti (tobože atributi žena). Mandale Josipe Štefanec negiraju tu „krhkost“ snažnim, reljefnim izbojima materije i čvrstoćom aluminijskoga materijala.


Intimna arhitektura


Ovogodišnji laureat, Igor Ruf, pokazao je dva nova rada (uz već poznati Wunderschön) – animaciju bršljana koji zakonima prirode preuzima, odnosno obuhvaća bečki spomenik gradonačelniku s početka 20. stoljeća Karlu Luegeru, inače agresivnom antisemitu (što je bio povod natječaja rekonstrukcije spomenika poslana iz austrijske prijestolnice, na koji je Ruf odgovorio ovim radom). Ono što postavlja ovaj projekt nije toliko današnje prevladavanje rasističkih ideologija prošlosti (što bismo voljeli da je istina), koliko ideja propasti koja na kraju obuzima sve ideje, pozitivne i negativne, kojima se grade spomenici od mjeda trajniji, kao i spomenutom gospodinu Luegeru. Vrijeme je, poput bršljana, prirodni gutač svega čemu mi mislimo da je vrijedno podići spomenik i ono je jedini nivelator i rasizma prošlosti i samoproklamirane tolerancije kojom tješimo društvo u sadašnjosti, jedini stvarni nositelj ideje jednakosti. Drugi novi Rufov rad donosi umjetnikovu intimnu arhitekturu različitih prostora i njihovih asocijacija u njemu. Rad je pronicanje u dubine vlastitoga sjećanja i zanata (kao kiparu, prostor mu je iznimno važna percepcijska kategorija) predstavljeno kao niz apstraktnih oblika na stolu, a već iz ovog opisa možemo uvidjeti kako je riječ o teškoj zadaći, koja je tek na početku.

Vijenac 479

479 - 12. srpnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak