Vijenac 477

Društvo, Naslovnica

DRŽAVNA MATURA 2012.

Ministrove muke po maturi

Milovan Tatarin

Histerija koja se podigla oko ovogodišnje mature signal je dubljih procesa koji su zahvatili hrvatsko društvo. Ti procesi nepogrešivo vode jednom cilju: antiintelektualizmu. Pod krinkom priče o modernim znanjima koja trebaju čovjeku 21. stoljeća pokušava nam se podvaliti priča kako novim naraštajima ne treba ništa od onoga što smo baštinili od najplemenitijih duhova prošlosti


Uz prepoznatljivu glazbu, 24. svibnja 2012, nešto nakon 18:30, u informativnoj emisiji RTL danas voditelj Igor Bobić među ostalim najavljuje: „Učenici i roditelji na nogama zbog pitanja na državnoj maturi! Jovanović obećao provjeru.“ Sve je o tome znala Ana Brdarić Boljat, čiji je prilog bio koncipiran dramatično: najprije je nastupio maturant koji je pročitao nekoliko stihova pjesme Oproštaj Tina Ujevića, nakon čega je prodavač jagoda prostodušno uzviknuo „A jaoooo, jako sam malo razumio!“, a s njim se složila i mlađahna djevojka, koja je – ne skidajući sunčane naočale – gotovo pa ponosno izjavila da također ništa nije razumjela osim „Marulića Marka“. Potom je stanovita maturantica ovako sažela problem: „Primjer jedno od pitanja je pitanje pojma riječi vers.“ Nije pritom važno što je crnokosa maturantica ispalila gramatički i smisaono problematičnu rečenicu, njoj je bilo potpuno zazorno nešto drugo, naime to što se od nje – polaznice strukovne škole – očekuje poznavanje značenja riječi vers, jer to je, kako je rekla, „izuzetno predviđeno za gimnazijalce“. Odmah bih dodao da je problem doista alarmantan: budući da Gibonni u pjesmi Libar daje „verse i note“, ispada da njima vrijedi očaravati samo gimnazijalke, ali ne i maturantice strukovnih škola jer one, eto, ne razumiju o čemu je riječ. Dio RTL-ova priloga činila je i neumjesna izjava Željka Stipića, predsjednika Sindikata zaposlenih u hrvatskom školstvu Preporod, koji je tražio da se uputi isprika učenicima i nastavnicima. Nakon što je prostodušni prodavač jagoda iznio sud o Ujevićevoj pjesmi, autorica priloga je rekla da su „građani izgubljeni u prijevodu, baš kao i maturanti“. Pretpostavljam da nije odviše razmišljala kad je u cijelu priču – želeći biti slikovita, a valjda i duhovita – uplela film Sofije Coppola. Neće ipak biti da je isto kad se Amerikanac nađe u Tokiju i kad se od hrvatskoga maturanta traži da razumije Ujevićev sonet napisan čakavštinom.


Osim po promjenama u sportu, ministar Jovanović postat će poznat i po nepovjerenju u struku


Jezični teorem prodavača jagoda


Istoga dana, u središnjem dnevniku HTV 1, čuo sam da je „matura razljutila učenike“, a usput se izgovorilo i pitanje – navodno maturantsko – „Jesu li normalni oni koji su sastavljali pitanja?“. Slušali smo o ministru Željku Jovanoviću, koji je najavio promptno oformljivanje ekspertnoga tima, obećavši da se „preteška pitanja neće bodovati“; Goran Sirovatka, ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja – kojemu su maturantske kletve neizravno bile upućene – rekao je da pogrešku, ako postoji, treba priznati, a na kraju je priloga konstatirano da će ovogodišnje testove – kad budu javno obznanjeni – mnogi pokušati riješiti. To je trebala biti duhovita poenta.

Internetski forumi brujali su o maturantskim zgražanjima nad skandaloznim testovima, govorilo se o „maturi iz pakla“, iživljavanju, ponižavanju i „pljuvanju u facu“, neki su stanje nakon mature usporedili sa stanjem „najgubavijeg psa“, roditelji su jadikovali za kunama kojima su platili instrukcije svojoj djeci. Otkud ta moda da se djecu mimo službenih institucija dodatno osigurava instrukcijama? Znači li to da su škole diljem Hrvatske preplavljene nekompetentnim predavačima koji nas ne mogu ničemu naučiti, pa moramo potražiti privatnoga predavača, znači li to da je hrvatsko školstvo kao neuspješna ljubavna priča – prave osobe nikad nisu blizu nas, nego stanuju negdje daleko? Što se roditelji imaju „dizati za noge“, zar i oni podupiru tezu da je čakavština izumrli jezik, zar i oni misle da im djeca imaju pravo ako ih podupre prodavač jagoda?

Drugoga dana od mature – u petak 25. svibnja 2012 – na naslovnicama dnevnih listova osvanuli su dinamitni naslovi: „Matura počela skandalom. Učenici žrtve ili neznalice. Probajte i vi riješiti 5 spornih pitanja s ispita iz hrvatskog“ (Jutarnji list), „Državna matura – iživljavanje ili znanje. Maturanti zgroženi i u šoku. Državna matura iz hrvatskog jezika puna gradiva koje u školi nije bilo obrađeno“ (Glas Slavonije). Kako bilo, mediji su – oslanjajući se uglavnom na fejzbukovske komentare i usmene izjave maturanata – u samo dva dana uspjeli sotonizirati Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja, članove stručne radne skupine koja je sastavila pitanja iz hrvatskoga jezika, otvoreno podupirući maturante, baratajući pritom velikim riječima kao što su žrtva, šok, iživljavanje itd. Ipak, svatko tko se malo detaljnije pozabavio televizijskim i novinskim prilozima mogao je razabrati da se iza tobožnjega objektivnog izvješćivanja krilo svrstavanje bez pogovora – i bez relevantnih argumenata – na stranu maturanata, a da nitko – što bi trebala biti uobičajena novinarska navika – nije propitao o čemu je tu doista riječ. Bez ikakve provjere postavljena je betonska teza: ovogodišnji test hrvatskoga jezika nije objektivan odraz srednjoškolskog znanja, nevažnim, nepotrebnim i dvosmislenim pitanjima iživljavalo se na maturantima, oni koji su test načinili upravo su „pretjerali“. Maturanti su pak u svemu tome bili sasvim nevini, oni su bili tek „pokusni kunići“. Krenulo se, dakle, žestoko, neobaviješteno i bez provjere, sa željom da se stvori eksces.

Novinarskim smicalicama do senzacije


Ponajprije, nitko ništa nije pitao članove stručne radne skupine koju je okupio Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja i koja je dulje vremena sastavljala testove za ovogodišnju državnu maturu. Posve osamljene ostale su izjave Božice Jelaković, profesorice XV. zagrebačke gimnazije, i Davora Tanockog, profesora III. osječke gimnazije (Jutarnji list, 25. svibnja 2012). Kad je novinar Jutarnjega lista Goran Penić s članovima stručne radne skupine porazgovarao u petak 25. svibnja 2012, u članku objavljenu u nedjelju 27. svibnja više je pozornosti posvetio „namrgođenoj“ zaštitarki Nacionalnoga centra (koji je za njega „strogo čuvani centar“, a zbog procedure provjere posjetitelja „umirao je od smijeha“) i odlasku u obližnji kafić nego problemima državne mature. Uostalom, treba samo pogledati naslov pod kojim je tekst objavljen: „Ponosni smo na ispit. Dio pitanja uvijek je sporan, pa što sad!?“ (podnaslov „Profesori: Problem nije u nama nego u učenicima! Čitaju bez razumijevanja!“) pa da namjere budu jasne. Pitam se, bi li članovi stručne radne skupine, u trenutku dok ih se sa svih strana napada, doista nonšalantno odreagirali pitanjem „pa što sad?“. O, ne, to je tipična novinarska smicalica kojom se na članove stručne radne skupine trebao navući dodatni gnjev javnosti. Jer što se iz toga nehajnog uzvika može zaključiti doli da je stručna radna skupina skupina amoralnih hohštaplera koje baš briga što su mnogim maturantima svojim iživljavanjem uništili „sjajne karijere“. Trebam li reći da u tom bijednom članku nisu navedena ni imena svih članova? Glavni arbitar je li neko pitanje teško ili lako bio je prodavač jagoda. Meni to nije ni duhovito ni zanimljivo, dapače, sasvim je neinteligentno instrumentalizirati inače simpatična i nevina prodavača. No nešto je mnogo važnije u cijeloj priči, a to je da jedna televizijska kuća podupire tezu da je nenormalno da hrvatski maturant – na kojem, patetično kazano, počiva budućnost ove države – poznaje dijalektalne različitosti vlastitoga jezika. U državi u kojoj se – makar i prigodno – hvasta stoljećimâ kulture, ta kultura odjednom postaje nepotrebna i nejasna, odjednom siroti maturant ne razumije Ujevićevu pjesmu, odjednom su sve to „nebitne pojedinosti“ i „nevažni detalji“. Mene duboko zabrinjava činjenica da se na televiziji i u novinama afirmira stajalište po kojem je normalno da budući intelektualci jezičnu raznolikost smatraju nepotrebnim dijelom vlastita obrazovanja. U ovoj državi sve proključa od domoljubnih strasti kad se u ediciji Sto vekova srpske kulture kao sto jedanaesta u nizu pojavi knjiga Poezija Dubrovnika i Boke kotorske (2010), namah se počne lamentirati kako Srbi kradu hrvatsku baštinu, kako se evo baš sada preslaguje kanon i kako nešto treba hitno učiniti. Može li se u ovoj državi nešto učiniti kad se na javnoj televiziji Oproštaj komentira kao skandal, k tomu na pultu s jagodama, kad se kaže da su građani i maturanti izgubljeni u čakavštini, kad stanoviti osječki gimnazijalac Dominik izjavi da bi spomenutu pjesmu „bolje razumio da je bila na japanskom“, kad se maturantica zgraža nad riječju vers, kad se državna matura iz hrvatskoga jezika na najbanalniji način diskreditira tvrdnjom da se na maturantima iživljavalo tako što ih se pitalo kakve je boje bio kamen na Juditinu prstenu ili zato što su morali odgovoriti na pitanje koliko se čeljadi ukrcalo u Petretovo plovilo:


Ter za spunit želju najdoh dva ribara

(Istinu ti velju) najbolja od Hvara,

Paskoja jednoga, dobra muža i prava,

Nikolu drugoga, mlada i gizdava.

(…)

Još Paskoj dovede sina za potribe

Koji š njim prisede da buca na ribe.

Svi ulizši u plav veselo pri Ploči,

Maknav se kako lav Nikola van skoči…


Testiranje testova


U cijeloj toj šaradi ministar Jovanović je – od svega što je inače mogao učiniti – odlučio oformiti ni manje ni više nego ekspertni tim (dvanaest sveučilišnih i srednjoškolskih profesora) koji će testove testirati (točno to!), pa ako se utvrdi da su neka pitanja bila preteška, neće se bodovati. Također, ministar je uspio kazati da su maturanti u pravu, da su pitanja iz hrvatskoga jezika na državnoj maturi dvosmislena, pa su ih onemogućavala da pokažu „svoje pravo znanje“. Slušajući sve to bilo mi je nelagodno iz vrlo jednostavna razloga: ministar test nije vidio pa i nije mogao znati jesu li pitanja doista dvosmislena – a ako jesu, koliko je takvih – konačno, njegove su se obvezujuće izjave oslanjale na fejzbukovsko tračanje. U ponedjeljak, 28. svibnja 2012. dnevnik 24 sata – u tiskanoj inačici pod naslovom „Tko tu koga? Ispit: pitanja na maturi nisu bila u redu…“, a u online-inačici pod naslovom „Pobjeda maturanata? Odlučuje se o spornim pitanjima ispita“ – i dalje tepe istom retorikom, podsjećajući da je ministar Jovanović ocijenio „da ispit državne mature iz hrvatskog jezika nije bio koncepcijski dobar jer su tekstovi koji su tražili razumijevanje, zahtijevali od učenika da ih pročitaju tri ili četiri puta. Dodao je kako 72 pitanja uz 80 minuta uz takvo čitanje nije dovoljno za učenike.“ Ako ostavim postrani besmislicu o višeputnom čitanju, glavno je moje pitanje bilo: Zašto ministar nije imao povjerenja u stručnu radnu skupinu Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, zašto im je s visine nadredio neki ekspertni tim? Zar oni koji su testove sastavili nisu eksperti u svom poslu? Kako je ministar to procijenio, kako je uopće došao do ekspertnoga božanskog tima i koje su njihove kompetencije da mogu procijeniti što je prikladno, a što ne? Što taj tim zna, a nije znao onaj koji je angažirao Nacionalni centar? Gesta ministra Jovanovića zapravo je očekivana: iako je morao osjetiti medijsku prenapuhanost, nije se želio zamjeriti maturantima i njihovim roditeljima. No najavom ekspertnoga tima istodobno je pljucnuo po onima koji su se trudili korektno i na vrijeme obaviti posao koji ih je zapao. Ali maturanti su na fejzbuku rekli da to nije dobro, i zato nije dobro! I ne sluteći – ili možda sluteći? – ministar je otvorio Pandorinu kutiju, a pravi razmjeri toga lošeg poteza tek će se vidjeti.

Društvu znanja preteške boje Juditina prstena


Upravo me to najviše iživciralo u cijeloj medijskoj ujdurmi oko mature, ta zamjena teza, ta naopaka demokracija u kojoj su se neznanje i neusredotočenost zakrinkali navodnom gnusnošću ispitnih pitanja: ako nešto ne znaš, internacionaliziraj problem (God bless facebook!), svali krivnju na profesore, institucije, Vladu, na sve i svakoga, zaleleči da ti je uništena budućnost, zavriskaj da si Juditu i Ribanje i ribarsko prigovaranje u školi radio na suvremenom jeziku, a onda su ti opaki ljudi podvalili staročakavski, za arbitra u procjeni Ujevićeva Oproštaja pozovi prodavača jagoda. I, eto slučaja, eto materijala za naslove tipa „Matura počela skandalom“. Da, doista, samo u ovoj državi skandal može biti pjesma Tina Ujevića, skandal može biti preteška čakavština. Jer danas je očito vrlo šokantno kad iz ulomka – ne iz djela u cjelini – moraš izvesti odgovor. Jest da nitko od tebe ne traži da u glavi držiš cijelo Ribanje, da pamtiš „nevažne detalje“, jest da su oni prisutni u ulomku koji gledaš i čitaš, sve je to istina, ali, taj je ulomak na „nepoznatom jeziku“, a ako nije, onda je dvosmislen, a i u jednom i u drugom slučaju hrvatskom je maturantu sve skupa bedasto i nepotrebno. Navodno, maturant je morao tri-četiri puta pročitati ulomak da bi odgovorio na pitanje. Meni bi bilo neugodno nešto takvo izjaviti: nakon što su tekstovi rađeni u školi, nakon što su se maturanti i dodatno spremali na instrukcijama – što su mnogi s ponosom istaknuli, a meni je odiozno – moraju čak četiri puta pročitati ulomak, a pritom moraju odgovoriti na pitanje kakve je boje bio kamen na Juditinu prstenu! Oprostite, jesu li to budući stručnjaci sa „sjajnim karijerama“? Takvo prozirno i bijedno difamiranje državne mature moguće je valjda samo kod nas, samo je ovdje moguće stvoriti animozitet prema hrvatskoj književnosti zato što je pisana, među ostalim, i čakavštinom. Upravo je zato ministar Jovanović trebao odlučno stati iza Nacionalnoga centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, iza Gorana Sirovatke, iza stručne radne skupine koja je pitanja sastavila, a ne preko koljena dovesti u sumnju njihov kredibilitet nekakvim ekspertnim timom. To bi, što se mene tiče, bio smisleniji potez, dapače nužan, kao što bi u najmanju ruku bilo logično pričekati potpune rezultate pa onda napraviti analizu. Ovako, donio je ministar ishitrenu odluku zato što su mu kojekakve tužibabe opteretile fejzbuk, usijale mu telefon, a novinari od svega napravili umjetnu senzaciju i halabuku. Bukači su pritom nadjačali one koji su rekli da test iz hrvatskoga jezika nije bio osobito težak (vinkovačka gimnazijalka), uopće, glas onih kojima ispit nije bio ni nerazumljiv ni dvosmislen sasvim je utišan. Došla su očito takva vremena: ako ti sin ili kćer ne zna što je vers, a ti okreni ministrov broj i požali se. Jadno.


Daleko od trijumfa


I što se nakon svega dogodilo? Izvješće ministrova ekspertnog tima bilo je u ponedjeljak, 28. svibnja 2012, udarna vijest u emisiji RTL danas i središnjem dnevniku HRT-a 1. Eksperti su utvrdili sedam spornih pitanja na višoj i pet na nižoj razini (test inače ima 52 pitanja iz književnosti i 20 iz jezika). Sudeći po televizijskoj snimci, ministar i njegov tim nastupili su odlučno, pa ipak, daleko je to bilo od trijumfa, a i kakva je uopće trijumfa moglo biti kad se trebalo institucijski legitimirati maturantsko ogovaranje na fejzbuku? Jedan od nesretnijih trenutaka hrvatskoga školstva događao se u trenutku dok je predsjednik ministrova tima docent Marko Alerić sasvim ozbiljno čitao da je „vrlo velik broj zadataka više primjeren provjeri psihologije jer od učenika na temelju predloška zahtijeva suptilno razumijevanje psiholoških karakterizacija likova“, a Dragutin Rosandić neuvjerljivo lamentirao da je „cjelokupna koncepcija testa utemeljena na programima iz 90-ih godina prošloga stoljeća“. O, Bože, kako me je bilo duboko stid to slušati! Očekivao sam da će ekspertni tim u jednoj tako delikatnoj situaciji biti određeniji, a njegovi su predstavnici nesigurna i drhtava glasa docirali da su djela poput „Patnji mladoga Werthera filozofski presložena za osnovnu razinu“, a kao notorni amateri sramotno su izvalili da je „čakavsko narječje većini nepoznato“. Ako je to doista tako, iz samoga epicentra metodičke misli ekspertno je potvrđeno da se Vili Hrvatici s novim naraštajima crno piše, ima da procvili jače nego u Zoranićevo doba! Ministar Jovanović na konferenciji je bio oštar pa je rekao da ne dopušta pogreške i da oni koji su griješili zaslužuju otkaz! Komu je to bilo namijenjeno, na koga je konkretno mislio, ne znam, ali znam da argumenta za tu strašnu presudu nije iznio niti ih je imao. S druge pak strane, Goran Sirovatka dostojanstveno je ponavljao da vjeruje svima koji su ovogodišnje testove iz hrvatskoga jezika radili. Novinarki Sunčici Findak iz nekoga je razloga njegov optimizam bio čudan, ona je valjda htjela da se Sirovatka pospe pepelom i zavapi da je kriv? Kad se sutradan u medijima govorilo o ministarstvenom izvješću, sedam dvojbenih pitanja eskaliralo je – kako to već biva u našoj oralnoj kulturi – u tvrdnju da je test bio „pun propusta“ (Narodni radio, 8:00), i opet nikoga nije zanimala preciznost, kao ni činjenica da je ministrov ekspertni tim u međuvremenu odustao od spornosti nekih pitanja, a i postotak riješenosti zacijelo neće ići u prilog njihovoj procjeni. Ipak, neovisno o agresivnoj medijskoj retorici i ministrovoj prijetnji otkazima, ne mogu se otresti dojma da su sve to „vjetrenjače s puno dima“. Jer teško je stati na stranu nekoga tko iz stiha „Svitlo čarljeniti ja rubin na parstih“ ne zna odrediti boju famoznoga Juditina prstena.

Riječ dana – antiintelektualizam


Već godinama slušam uvjeravanja da je hrvatsko društvo – društvo znanja. Slušam također i o strahovima da će Hrvatska ulaskom u Europsku Uniju izgubiti identitet. Slušam priče o funkcionalizaciji i upotrebljivosti znanja, o konkurentnosti na tržištu rada. Ipak, ja sam na strani Konrada Liessmanna: postoje znanja uz koja nećemo moći sagraditi ni kuću, ni most, ni brod, no ta nekorisna znanja nužna su za našu vrlinu, to su znanja nužna za naš identitet. Da bismo znali kamo pripadamo, ne može nam čakavština biti strana, makar se svodila na četrnaest stihova jedne pjesme! Meni je doista žao što je Mayflower tek 1620. uplovio u blizinu današnjega New Yorka – čime je simbolično započela europska kolonizacija američkoga kontinenta – no ne želim se ispričavati što je do 1620. hrvatska kultura imala Marka Marulića, Marina Držića, Petra Hektorovića, Petra Zoranića, Mavra Vetranovića, Barnu Karnarutića, što je Ivan Gundulić već okončao jednu fazu u svojem stvaralaštvu i imao gotove Pjesni pokorne kralja Davida, koje je tiskao u Rimu 1621. Sva su ta djela napisana jezikom kojim danas više ne govorimo, ali to ne znači da se ne trebamo truditi razumjeti ga. Ako se na tako radikalno nezainteresiran način budemo odnosili prema vlastitoj kulturi, ako se u javnosti bude stvarala predodžba da je čitanje čakavskih stihova iživljavanje, da su oni koji to od nekoga traže nenormalni, onda se ne trebamo čuditi da ćemo zauvijek biti nepismeni, neobrazovani, nekulturni, inferiorni pred tzv. „velikim svijetom“. Meni doista nije žao što je sto devetnaest godina prije znamenitoga iskrcavanja napisana Judita, a pedeset dvije godine prije objavljeno Ribanje i ribarsko prigovaranje. Meni je prirodno misliti da su ti čakavski tekstovi važan dio moje kulture, premda tu činjenicu ne mogu ni pojesti, ni popiti, ne mogu na temelju nje napraviti fiskalni proračun ni zgradu od 999 katova. A opet, treba mi taj podatak jer me nepogrešivo određuje kao pripadnika jedne kulture, upravo onako kako Španjolce određuje Cervantes, Talijane Petrarca i Dante, a Engleze Shakespeare. Pitam se: izgube li se u prijevodu španjolski, talijanski i engleski đaci, stvaraju li njihovi nacionalni mediji skandal i govore li o pretjerivanju i iživljavanju?


Rješenje za težinu čakavštine je njezino ukidanje!


Nitko ništa nije znao, nitko ništa nije vidio – osim onoga o čemu su govorili internetski forumi – ali se namah posumnjalo u sastavljače pitanja. Oprezan bi čovjek ipak promislio prije donošenja takva suda. Razumijem da televizijske kuće žive od spektakularnih vijesti i da anesteziran um današnjega čovjeka reagira samo na ekscese, pa se sve kao eksces prikazuje. Unatoč tomu, ministar je trebao obuzdati strasti prije donošenja radikalnih zaključaka poput onoga da se s državnom maturom zabrljalo. On to nije učinio, naprotiv, on ih je potpaljivao. Zašto to govorim? Zato što sam obavio stručnu recenziju testa iz hrvatskoga jezika – njegova književnoga dijela – pa znam što se u njemu nalazi. Nisam se toga posla prihvatio zato da bih hvalio pamet stručne radne skupine, nego zato da uočim potencijalne propuste. Oni se uvijek mogu dogoditi: morate paziti da pitanja obuhvaćaju samo one tekstove koji su propisani programom, obuhvatite različita književna razdoblja, pravilno postavite omjer između predložaka svjetske i hrvatske književnosti itd. Zatim, morate voditi računa o obrazovnim razinama i ishodima učenja, a ponuđene odgovore oblikovati tako da budu logični iako nisu točni (tzv. distraktori). Tri sam dana sjedio u Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje obrazovanja (ništa se od materijala iz Centra ne smije iznositi, ništa umnožavati, ništa slati elektroničkom poštom itd.), potpisao sam izjave o tajnosti, konačno, napisao sam opširno izvješće u kojem sam ocijenio prikladnost testa i taksativno pobrojio suspektna pitanja i odgovore. Sve se to, ako koga uopće zanima, može vidjeti u Centru. Ne znam je li ministrov ekspertni tim zagledao u to izvješće, ali ako to bude učinio, vidjet će da ga nisam napisao formalno. Ministar Jovanović je kazao da će stručnjaci procijeniti test i dati konačni pravorijek. Zar su oni koji su test sastavljali nestručnjaci, po čemu je ekspertni tim kompetentniji od članova stručne radne skupine? Tko sam, uostalom, ja, koji sam testove prečitavao i nudio sugestije o poboljšanju, jesam li ja neekspert? Neće biti, gospodo: Fate largo! Što se mene tiče, izišlo se ususret onima koje nije sramota reći da im je japanski bliži od čakavštine, onima koji izvrsno vladaju genitalnim kletvama i skatološkim prispodobama – maturant Luka sve je poslao u „tri krasne p* mile materine“ (indeks.hr, srijeda, 23. svibnja 2012), a Tomislav iz osječke Klasične gimnazije maturu je usporedio s „govnetom prekrivenim ukusnim šlagom“ (Glas Slavonije, 25. svibnja 2012). Maturanti ovogodišnjega naraštaja morali bi se sakriti u mišju rupu jer su govoreći o drugima najviše govorili o sebi. Njihov nastup nije ništa drugo doli vulgaran odnos prema kulturi iz koje potječu, a koja im je očito nevažna. Trebali bi znati da druge nemaju i da dvadesetosmogodišnjega Marka Zuckerberga – osnivača facebooka – za njih uopće nije briga. Žalosno je što su ih u tome poduprli mediji, pretvarajući sve u incident kojega zapravo nije bilo. Bojim se društva u kojem će nadležno ministarstvo skočiti svaki put kad neka opskurna skupina neznanje pokuša prikazati kao institucijsko nasilje, turobna mi se vizija javlja kad zamislim društvo u kojem će glavnu riječ voditi oni „izgubljeni u čakavskom prijevodu“.

Neznanje je postalo paradigma


Histerija koja se podigla oko ovogodišnje mature signal je dubljih procesa koji su zahvatili hrvatsko društvo. Ti procesi nepogrešivo vode jednom cilju: antiintelektualizmu. Pod krinkom priče o modernim znanjima koja trebaju čovjeku 21. stoljeća pokušava nam se zapravo podvaliti priča kako novim naraštajima ne treba ništa od onoga što smo baštinili od najplemenitijih duhova prošlosti. Neohumanistička koncepcija obrazovanja neizbježivo je propala: neznanje je postalo in. To više nije sramota, to je paradigma. Ne preostaje mi ništa drugo nego izvesti jednostavan zaključak: ako je teško razumjeti čakavštinu Ujevićeva Oproštaja, svaki maturant može otići prodavati jagode. To je, valjda, mnogo lakše nego odgovoriti na pitanje što je to vers.

Tekst je napisan između 25. i 29. svibnja 2012.

Vijenac 477

477 - 14. lipnja 2012.

Klikni za povratak