Vijenac 476

Književnost

PRIPOVIJEDANJE NA ZADANU TEMU

Ljubav na sto načina

Strahimir Primorac

Prije nego što je objavio Zaljubljene duhove riječki pisac Zoran Krušvar (1977) tiskao je dvije knjige za djecu, a što se starijih tiče, slovio je kao pisac znanstvenofantastične proze: zbirka priča Najbolji na svijetu (2004), Izvršitelji nauma Gospodnjeg (2007) i Kamov se vraća kući (2010). Većina od ukupno 26 tekstova koje obuhvaća zbirka Zaljubljeni duhovi pojavila se prethodno u riječkom magazinu Teklić, potpisana pseudonimom David Šnajder. Ti su tekstovi, zbog ograničena magazinskog prostora, bili kratki; naknadno su, za knjižno izdanje, prošireni i dotjerani.

Tematski okvir Krušvarovih tekstova određivao je nadnaslov rubrike u kojoj su se pojavljivale: Ljubavna priča. Standardno značenje riječi ljubav – onaj njezin aspekt koji nas ovdje zanima – Anićev Veliki rječnik hrvatskoga jezika definira kao „snažan osjećaj naklonosti, strastvene privrženosti, duhovna i/ili spolna privlačnost jednog bića prema drugome“. Tim se riječima opisuje naš stvarni, realni svijet, ali pisac je gdješto zaronio i u predjele fantastike, biljnog i životinjskog svijeta (Buba Mara, Kovitlanje, Šljive, Ljubavni ugriz, umetnute priče o lisici i morskom psu te o bračnom paru maslačaka u priči Nedosanjani san). K tome, zbiljski je život uvijek širi, složeniji, opire se i izmiče definicijama ma kako se one činile obuhvatnima. Tako mislim i da u slučaju ove Krušvarove knjige njezinu (ljubavnu) tematiku ne bi trebalo shvatiti strogo prema citiranoj definiciji, nego nešto fleksibilnije, jer je autor obuhvatio i pojedine oblike ljubavi koji se ne uklapaju u uvriježene, svakodnevne predodžbe. Pisac naime širi svoj tematski repertoar i na pojave koje se u suvremenoj medicini i u javnom životu smatraju bolesnim porivima, spolnim perverzijama, anomalijama u seksualnom ponašanju, protuprirodnim aspektima spolnog nagona, itd.

Tako se u priči Trenutak nasamo tematizira fetišizam: mladić donosi djevojci ukradene majice svoga prijatelja koji joj se sviđa, a sam kriomice uzima njezine gaćice iz košare za prljavo rublje. Majica i gaćice fetiši su koji u njihovu seksualnom užitku zamjenjuju voljene osobe. U talijanskom obliku imena Andrea (Andrija), kako se zove protagonist priče Jedna Andreina noć – imenu koje je u nas „dvospolno“ pa ga nose i muškarci i žene – skriva se priča o transvestitstvu. Na njezinu kraju, u efektnoj poenti, čitatelj doznaje da je zgodna, seksepilna žena koja je u noćnom klubu suptilno zavela Slavena zapravo preodjeveni muškarac, transvestit. Krušvar ne bježi ni od tretiranja homoerotike, „seksualne inverzije“. Muškom homoseksualnošću pozabavio se u priči Nedosanjani san, najdužoj i kompozicijski najsloženijoj, gdje gotovo naturalistički opisuje felaciju između dvojice liječnika; scena djeluje drastično jer se zbiva uz krevet pacijenta (glavnog lika) koji upravo umire. Naznake ženskoga homoseksualizma jasno su izražene u pričama Kovitlanje i Ljetni koncert, a bolesnu opsjednutost muškarca vrlo mladom djevojkom opisuje u priči Junak dana.


Izd. VBZ, Zagreb, 2011.


Većina je priča nastala na tragu „snažnog osjećaja naklonosti“, koja se očituje u svim razdobljima ljudskog života, ali dakako na različite načine: u djetinjstvu (priča Kokica pečena, u kojoj se dječak i djevojčica igraju „doktora“ i „muža i žene“, a životno neiskustvo citatno je „pokriveno“ govorom starijih, njihovih roditelja); u mlađoj dobi (Retardirana rotkvica, gdje žestina osjećaja stalno tjera na traženje makar i bizarnih načina da se dopre do žuđena cilja); u srednjoj i zreloj dobi (Stranac iz vlaka, Knjige s porukom, Silazak s neba na zemlju); u starosti (Ljubav u kontejneru, priča o tome kako aktualna socijalna zbilja rađa međusobnu naklonost dvoje starih ljudi). U Krušvarovim pričama sa sretnim ili s nesretnim završecima čest je motiv osamljenost ljudi, koji nikako ne mogu dosegnuti žuđenu ljepotu i ljubav. In pelinkovac veritas priča je o dvoje takvih deklasiranih osamljenika u beskrajnom svemiru: muškarac dolazi na piće u kafić i „smišlja spiku“, „razrađuje scenarij“ kako da priđe ljepotici koja sjedi sama za stolom; konobarica mašta o tome da se ljubi „s pop-varijantom princa na bijelom konju“. Duboko u noć, kad je kafić zatvoren, njih se dvoje opet sretnu: „bili su sami na parkiralištu... a bili su sami i inače.“

Motiv samoće i očekivanja „princa na bijelom konju“ pisac razvija i u priči Nule i jedinice, jednoj od najuspjelijih u zbirci. No glavna junakinja, Morena, nije zarobljenica socijalnih ili nekih drugih realnih okolnosti, nego virtualnog, internetskog svijeta. Dopisuje se s muškarcem koji joj udvara tako da mu ne može odoljeti, postaje ovisna o njegovim porukama i smjesta pristaje na predloženi sastanak da se upoznaju „onako offline“. Ali uslijedilo je teško razočaranje: „Nije nervozno čekao ili pogledavao na sat. Samo je stajao i čekao. (...) Bez mistične aure tajanstvenog zavodnika s interneta, bez savršene slike koju su stvorile Morenina mašta i njegove divne rečenice. Ta spoznaja presjekla joj je dah – u stvarnom svijetu njen princ bio je samo još jedan usamljeni prolaznik, stražar s ružom ispred banke.“ Gotovo identičnu situaciju izjalovljenih očekivanja nakon kobnog sudara virtualnog i realnog svijeta sjajno je u svom romanu Tuđi život opisala Marina Vujčić.

Među priče koje odskaču kvalitetom svakako još treba spomenuti dvije. Extra large s trpkim humorom opisuje praktične nevolje djevojke Sanje čiji je „problem debljina“ i njezin susret u autobusu s mladićem sličnih gabarita. Osobito efektno djeluje lanac usporedbi (u kojima se jedan član uvijek odnosi na hranu), vrlo vješto uklopljenih od početka do kraja priče: „od ovakvog će vremena porumeniti kao odojak u pećnici“; autobus joj je izgledao „kao džinovski par kobasica“; dječak liže autobusna stakla „kao da su sladoled s duplom čokoladom i nougat preljevom“; „Glas mu je bio mekan kao raskuhana pašta“; njegovo tijelo spajalo se s njom „poput dvije grude snijega od bjelanjaka u šnenoklama“. Druga priča, Preljubnik, efektno je poentiran tekst o bolesnoj ljubomori žene koja je stalno pod lijekovima. Njezini dramatični ispadi zbivaju se u trenucima kad muža nema, kad odlazi po lijekove. Jedna od ne tako rijetkih priča u ovoj knjizi koja ne završava hepiendom, nego koja o ljubavi govori kao o odgovornosti. Neobičan završetak ima najduža priča zbirke, Nedosanjani san, napisana u žanru fantastike i s četiri umetnute priče uz onu temeljnu. Njezin glavni junak, ujedno pripovjedač u prvom licu, na kraju umire, duh mu se odvaja od tijela i on se pridružuje svome Snu (zaljubljeni duhovi!), djevojci koja je umrla prije njega. Ali za njih smrt nije završetak, naprotiv: „Ovaj put imali smo na raspolaganju cijelu vječnost.“

Kao podnaslov zbirci autor je stavio rečenicu: „Komercijala priče za široke mase“. Većem dijelu knjige to otprilike i odgovara. Krušvaru pak treba priznati dovitljivost i maštovitost unutar izabrane teme, stanovitu hrabrost (ili provokativnost) u posezanju za nekim još tabuiziranim motivima, mjestimice – u trenucima strpljivosti – naznake stilskog potencijala i nekoliko doista dobrih priča.

Vijenac 476

476 - 31. svibnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak