Vijenac 472

Književnost

JONATHAN FRANZEN U ZAGREBU

Posao pisca je da zaustavi buku

Lara Franić

U Zagrebu je nedavno gostovao jedan od najvećih romanopisaca današnjice, Jonathan Franzen, podijelivši s brojnom publikom svoja razmišljanja o vlastitom djelu, ulozi pisca danas, američkoj politici, Hrvatskoj i pticama selicama, zbog kojih je i stigao u naše krajeve


„Bez obzira razmišljaju li o tome ili ne, romanopisci su čuvari tradicije preciznoga, ekspresivnog jezika; navike gledanja ispod površine, zadiranja u interijere; možda čak i razumijevanja privatnog iskustva i javnog konteksta kao različitih, ali prepletenih sustava; možda onog tajanstvenog, možda samo lijepoga ponašanja. Iznad svega, oni čuvaju zajednicu čitatelja i pisaca, a način na koji se članovi te zajednice međusobno prepoznaju jest to što im se ništa na ovom svijetu ne doima jednostavnim.“


Jonathan Franzen na terasi hotela Esplanade / Snimio Siniša Mazulović


Napisao je to pisac čija se djela doimaju vrlo jednostavnim i pitkim, a istodobno imaju moć da otkrivaju kako danas ljudi žive. Riječ je o jednom od najvećih romanopisaca današnjice, Amerikancu Jonathanu Franzenu, koji je nedavno posjetio Zagreb u potrazi za pticama, kojih je ekološki svjestan obožavatelj, a usput se i predstavio hrvatskim čitateljima i medijima u organizaciji njegova hrvatskog nakladnika VBZ-a.

Gore citiran tekst dio je Franzenovog poznatog eseja Čemu trud? u kojem je iznio razmišljanja o sudbini američkoga romana. Taj je esej podigao mnogo medijske buke u Sjedinjenim Državama, a zahvaljujući VBZ-u i prevoditelju Luki Bekavcu i naši čitatelji imaju ga prilike čitati na hrvatskome jeziku u knjizi Kako biti sam.

Osim te VBZ je objavio još tri Franzenove knjige. Još jednu zbirku eseja, Neumjerenu zonu (prev. Miloš Đurđević), i dva Franzenova svjetski proslavljena romana, Korekcije (prev. Nataša Ozmec) i Slobodu (prev. Marina Horkić). No taj je izdavač zahvaljujući dobrim kontaktima s jednim od najpoznatijih svjetskih pisaca uspio i dovesti Jonathana Franzena u Hrvatsku. Naša se publika pritom pokazala više nego željna događaja koji nam u „naše malo misto“ donose auru svjetskosti te nam pokazala, po ne znam koji put, kako književni sadržaji, ako su kvalitetni (unatoč negativnim pokazateljima nedavnih anketa o navikama čitanja) itekako pobuđuju veliku pozornost i da Hrvate doista zanima kultura, a ne samo red carpet ili AB-kultura.

Da je Franzen kvalitetan pisac potvrđuje naslovnica časopisa Time na kojoj se našao uz bombastičan naslov Veliki američki pisac. „On nije ni najbogatiji ni najslavniji pisac. Njegovi likovi ne rješavanju zločine, nemaju nadnaravne moći niti žive u budućnosti. Ali u svom najnovijem romanu, Slobodi, Franzen nam je pokazao kako danas živimo“, napisao je Lev Grossman u istom broju Timea. Spomenuta činjenica često se navodi uz njega jer nije česta pojava da čovjek od pera završi na naslovnoj stranici uglednoga američkog medijskog opinion makera, u svijetu i u vremenu kojima vladaju jedino novac, političke i ekonomske teme.

Zvijezda bez holivudskih manira

Nakon prošlogodišnjega gostovanja nobelovca Amosa Oza Zagreb je, tako, posjetio još jedan pisac zvjezdanoga sjaja. No bila je to netipična američka zvijezda, bez holivudskih manira od velikih gesta, nezahtjevan, u osobnom kontaktu jednostavan, odgovara na pitanja iskreno i bez lažna prenemaganja ili hinjene skromnosti, bez patetike, kratko, ponekad s velikim stankama, uz dugo razmišljanje i osmijeh kojim kao da se ispričava na čekanju. Ostavlja dojam povučene osobe, zatvorene u svoj svijet, prenapučen samo knjigama i… pticama. Naime, Franzen je očaran ptičjim svijetom, izrazito ekološki osviješten, obožava ih promatrati i zapravo je u Europu i došao za pticama selicama, pa je i boravak u našoj zemlji iskoristio da vidi neke rijetke i zanimljive vrste koje dosad nije imao prilike vidjeti.

Inače, Jonathan Franzen rođen je 1959. u mjestu Western Springs, država Illinois, a odrastao je u predgrađu St. Louisa, država Missouri. Nakon što je 1981. diplomirao germanistiku na Swarth-more Collegeu, kao Fulbrightov stipendist odlazi studirati na Freie Universität u Berlinu, a poslije kraće vrijeme radi u seizmološkom laboratoriju Harvardskoga sveučilišta, da bi preselio u New York i postao novinar i pisac. Franzenu slava nije došla preko noći. Kažu, od uštogljenoga štrebera uz mnogo ozbiljna rada postao je jedno od najvećih imena svjetske književnosti.

Za svoj prvi roman, The Twenty-Seventh City (1988), dobio je nagradu Whiting. Drugi roman, Strong Motion, objavio je 1992, no svjetsku slavu i priznanje donosi mu treći roman, Korekcije (2001), u kojem iscrtava strašne obrise kapitalističke Amerike. Kao književni fenomen s kraja 20. stoljeća, Korekcije su izazvale val oduševljenja i kritike i čitatelja, roman je prozvan prvim pravim romanom novoga tisućljeća, a Franzen modernim Tolstojem. Roman je osvojio National Book Award te je prodan u više od tri milijuna primjeraka, što je za ozbiljnu književnost fenomenalna brojka, a za hrvatske pisce nezamisliva, nemoguća.

Veliki američki roman

Jednom je taj svoj treći roman opisao kao napad na neprijatelje romana, na svijet materijalizma koji je devedesetih zavladao društvom. Evo kako to objašnjava: „Pa, u devedesetima događale su se dvije stvari. Imali smo kulturu u kojoj dominira novac, što je bilo u velikoj suprotnosti sa šezdesetima i sedamdesetima kada sam odrastao, kada je bilo mnogo više idealizma i mnogo manje slijepa obožavanja korporacija. I onda se pojavila nova znanost o mozgu, nova preokupacija zdravljem, osjećaj da nam znanost može reći sve što trebamo znati o ljudskoj osobnosti, da nam sve objašnjavaju samo kemijom u mozgu. I taj čudan spoj ta dva različita materijalizma, koji su postali primarnima u američkom društvu u to vrijeme, jako me iritirao, oni su suprotnost svemu za što se zalažem kao pisac i svemu što književnost predstavlja. Otud poriv za pisanjem Korekcija.

Franzenovi romani otvaraju mnoge suvremene probleme američkog društva i njegove tabu-teme. Kaže se da se oni mogu čitati kao izvještaji o današnjoj Americi. Lakše je i znatno kraće reći o čemu ne govori njegov četvrti roman, Sloboda, nego o čemu sve govori. Taj roman, koji je postao kulturni i izdavački događaj ljeta 2010, objavljen je punih devet godina nakon Korekcija. Kritičari su Slobodu nazvali romanom godine i stoljeća, a Franzena književnim genijem našega doba jer progovara o našem vremenu, načinu života, psihologiji i međuljudskim odnosima jedne ere, istodobno potkopavajući temeljni američki mit o Americi kao o zemlji slobodnih ljudi. Iako se u Americi, kako ističe Franzen, od pisaca ne očekuje, za razliku od Europe, da budu politični, Franzen je baš takav autor.

„Bilo je nemoguće ne baviti se politikom i ne brinuti se zbog politike u prvim godinama novoga tisućljeća u Sjedinjenim Državama. Zemlja je postala čudovišno polarizirana, polarizacija je uzela oblik ludoga medijskog prepucavanja, ljudi su napadali i vrijeđali jedni druge, političari su namjerno manipulirali medijima u svoje svrhe. Primjerice, strah od terorizma nakon devetoga rujna iskorištavao se vrlo cinično za opravdavanje rata u Iraku, za koji se ispostavilo da je bio nešto sasvim drugo nego što su govorili. Sve to, ta toksična medijsko-politička mješavina, odjednom je postala mnogo veći, pravi neprijatelj, kao i radikalna pojednostavnjivanja, koja su također išla u tom smjeru. A književnost, osobito romani, imaju dobru priliku oduprijeti se tom pojednostavnjivanju i mogućnost da stvari opet zakompliciraju i da pokušaju pronaći neku vrstu ljudskosti i zajedništva ispod tih polariziranih političkih pozicija.“

Otkud dolazi politička strast

U već spomenutom eseju Čemu trud? Franzen između ostalog piše: „Budući da je jedina i najskromnija usluga za koju svaki pisac moli svoje društvo sloboda izražavanja, pjesnici i romanopisci neke zemlje nerijetko su upravo oni koji su prisiljeni služiti kao glas savjesti u vremenima vjerskog ili političkog fanatizma.“ Upravo je taj glas savjesti o kojem govori Franzen najglasniji u njegovoj Slobodi.

„Zanimalo me na koji način funkcionira nacionalna politika, način na koji politika prožima osobnost i obitelj, otkuda dolazi politička strast i o čemu se tu zapravo radi. Te su me stvari zanimale. Nikad nisam htio iznositi svoje političko stajalište, nego možda tek preispitati vlastita politička gledišta. No ne možete napisati roman od takvih ideja, barem ja ne mogu. Ja moram početi od likova i knjiga i započinje s glasom jedne od glavnih junakinja, s Patty, jer meni su likovi, karakteri, najvažniji prilikom pisanja romana.“

Upravo zbog tog romana lice Jonathana Franzena osvanulo je na naslovnici Timea, i to nakon što se više od desetljeća na tome tako istaknutu mjestu nije pojavio neki pisac. Pridružio se tako nobelovcu Günteru Grassu, koji je na naslovnici bio 1970, zatim Tomu Wolfeu, čiji je lik čitatelje promatrao 1998, zatim Georgeu Orwellu (1983) i Johnu Updikeu (1968. i 1982). Posljednji američki pisac koji se pojavio na toj naslovnici bio je Stephen King 2000.

Kako je to doživio Franzen s obzirom na činjenicu da je njegov otac taj časopis smatrao najvećim kulturnim autoritetom? Kaže, nije to osjećao kao teret, ali ni kao motivaciju. „Osjećao sam samo tugu što to moj otac nije doživio.“

Istodobno vrlo iskreno, bez lažne skromnosti, priznaje: „Naravno bila mi je čast biti na naslovnici , vrlo sam kompetitivna osoba i bilo mi je drago da sam to ja, a ne netko od mojih kolega.“

O ulozi pisac danas Franzen kaže: „Danas je veoma bučno oko nas, u svijetu. Teško je uopće misliti sa svom tom bukom. Stoga mislim da je posao pisca da zaustavi svu tu veliku buku, da čuje i otkrije što se događa i skriva iza te buke i stvori u svojim romanima samodostatan svijet u koji se možemo skloniti. Da čuje i vidi stvari mnogo jasnije.“

A kako vidi Ameriku nakon tragičnoga događaja 11. rujna?

„Amerika je postala mjesto s mnogo više ljutnje i gospodarski znatno nepravednije mjesto. Imamo jaku političku stranku koju podupire otprilike 5 do 10 posto pučanstva. Da bi dobili izbore, postali su stroj za proizvodnju laži. I demokrati lažu, ali ne toliko, ne o fundamentalnim stvarima. Republikanci birače stalno drže zažarenima, kao ono kad su objavili da Obama uopće nije američki državljanin. Troše enormno mnogo vremena i snage na te smiješne stvari jer misle, ako ljudi nisu ljutiti, nema šanse da bi glasali protiv svojeg osobnog interesa.“

„Kafka mi je promijenio život”

Jedno od najpolitičnijih pera Amerike, Franzen je u početku književne karijere literaturu doživljavao kao zabavnu djelatnost. „Isprva je bilo zabavno, no kad sam upisao koledž i došao u doticaj s njemačkom književnošću, sve mi se preokrenulo. Posebno me se dojmio Kafka, koji mi je gotovo promijenio život. Dotad sam mislio da je književnost performans, nešto jednostavno za zabavu. Tu ideju da možete biti dio života neke osobe, da možete utjecati na nekoga, to sam preuzeo izravno od Kafke.“

No i dvije knjige Franzenovih eseja, Kako biti sam i Neumjerena zona, zaslužuju pozornost ništa manje nego njegovi romani. U njima Franzen o teškim temama piše kompetentno, ali zabavno, daleko od akademskoga dociranja. Prva knjiga memoarskih eseja, Neumjerena zona, svojevrsni je nastavak autorova romana Korekcije u drugome žanru. Piše o obiteljskim temama i o svojem odrastanju, o Charlieju Brownu, o kršćanskom druženju, o problemu promatranja prica, o vlastitom intenzivnom braku i globalnom zatopljenju. U drugoj pak knjizi eseja, Kako biti sam, otvara i druge zanimljive teme. Piše o opsesiji tehnologijom, konzumerizmom i masovnom kulturom, o propasti privatnoga života, o američkim zatvorima, pa i o čikaškom poštanskom sustavu.

Književni genij našega vremena, suvremeni klasik, moderni Tolstoj, samo su neki od hvalospjeva kojima ga je okitila kritika, iako on priznaje da su mu ti nazivi neugodni. Kaže da ne čita recenzije kritičara, ne voli govoriti o tajnama zanata, o građenju složenih struktura svojih golemih romanesknih freski ili o tome kako stvara karaktere. Ta svoja iskustva, kaže, čuva kao što neki čuvaju recept Coca-cole.

Inače, Hrvatska mu se sviđa. „Čini se lijepom, dobro uređenom i prilično naprednom zemljom“, kaže uza smijeh. A pronašao je i tu neke rijetke ptice. „Ptice nastaju sa ovoga svijeta. Sve ćemo ih istrijebiti. Doslovno ih ubijamo kada pokušavaju preletjeti Mediteran svakoga proljeća i jeseni. Na stotine ih ubijaju, namjerno. Sve više i više milijuna ptica umire jer nemaju staništa gdje bi živjele. Recimo u Njemačkoj više gotovo da i nema ptica. Takva je politika Europske Unije.

Inače, Franzen je opsjednut radnom disciplinom, zabrinut je za krizu ozbiljne kulture u svijetu masovne kulture u kojem romanopisac ima sve više toga reći čitateljima koji imaju sve manje vremena za čitanje.

Vijenac 472

472 - 5. travnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak