Vijenac 471

Književnost

Matica hrvatska objavila Izabrana djela Grge Gamulina

Nezasluženo marginaliziran književnik

Igor Žic

Kako sam odrastao u dvorcu – koji je Gabriele D’Annunzio učinio svjetski relevantnim postvarivši u njemu fašizam! – nikad nisam bio osobito impresioniran blatnjavim kolskim putovima i sivilom socijalizma. Kao što bi to božanski pjesnik rekao, volim lijepe predmete, no još me više fascinira čarolija literarnoga savršenstva. Držeći tamnoplavu Gamulinovu knjigu, ugodno staromodnu (zlatotisak!), ali svježu sadržajem, stilom i gorkim prijekorom, vraćam se u prošlost i neki naši razgovori – osobito oni vođeni u crvenom salonu riječke Guvernerove palače – ponovno su zadobili nekadašnju toplinu i iskričavost.

Obožavao sam Gamulina i kad se nisam posve slagao s njegovim povijesno-umjetničkim procjenama, a samo se mogu nadati da je vrijedilo i suprotno. Držeći jednosveščana Izabrana djela, moram spomenuti da je knjigu uredio Ante Stamać, a da je svoj dug duhovnom ocu na pravi način odužio Tonko Maroević. Gamulin i Maroević bili su desetljećima povezani strukom i mirisom soli, a tek dijelom razdvojeni temperamentom. Dok Maroević nema živih neprijatelja, Gamulin ih je cijeloga života proizvodio – i slučajno i namjerno – načinom iznošenja argumenata i znanstvenom (u jednom razdoblju i ideološkom!) nepopustljivošću.


Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2011.


Grgo Gamulin veliko je ime hrvatske povijesti umjetnosti, no, iz nekog nejasnog razloga – jal?! – nikad nije dobio ni približno priznanje za svoj književni rad. Ako samo spomenem da je Ilarijin smiješak (koji čini važan dio ove knjige) jedno od najvećih i najvažnijih djela hrvatske književnosti uopće, još i više nas može iznenaditi prigušeno svjetlo bačeno na tu njegovu duhovnu ostavštinu. Kako bi taj problem sažeo Tonko Maroević u dugom i vrlo promišljenu predgovoru?

„Da nam i nije ostavio ništa drugo nego putopisno remek-djelo Ilarijin smiješak, Grgo Gamulin zaslužio bi časno mjesto u hrvatskoj književnosti, jer je u gustim evokativnim tekstovima uspio ostvariti amalgam dramatične povijesti i vrhunske eruditske osjetljivosti, uplesti tragično iskustvo doživljenoga logora i ratnih žrtava u katarktično kretanje prostorima umjetničke slobode i nataloženih civilizacijskih slojeva. Nedovoljno dosad kritički prepoznate, stanice Gamulinovih talijanskih hodočašća na izvore kulture i mjesta dubokih asocijativnih prodora predstavljaju važan trenutak preklapanja i prelamanja različitih formativnih sastavnica, gdje se verističke i simbolističke crte spajaju s autorefleksivnim i intertekstualnim pobudama tvoreći, u našoj sredini, jednu od pionirskih manifestacija senzibiliteta koji će potom biti nazvan postmodernim.“

Velikom povratku Gamulina u glavnu struju hrvatske književnosti bitno je pridonijela Književna Rijeka. Od navedena 22 ozbiljnija članka i eseja – o Gamulinu kao književniku – posljednjih devet bilo je tiskano, između 2005. i 2009, u tom časopisu! Ako tomu dodamo da su na istim stranicama prvi put uopće objavljeni prevažni tekstovi Post illa verba (maestralan odgovor Krleži na niz objeda) te zastrašujuća Zagonetka Gospodina Iksa (o godinama zatočeništva u Jasenovcu), postat će nam shvatljivije koliko se iz Rijeke jasnije vide neke zagrebačke kulturne tjeskobe...

Jedna u nizu upozoravajućih Gamulinovih misli, koja možda i nije posve njegova, ali ju je on ogolio do kraja, mora se navesti, jer je pisao sa zebnjom, no ne od straha: „Bilo je to kobno za povijest naše kulture, što je A. G. Matoš umro kad je Miroslav Krleža počeo književno živjeti.“ U toj heretičkoj tezi krije su bit Gamulinova, nezasluženo marginalizirana, književnog položaja. Krleža je bio alergičan na sve zaista talentirane književnike, a kod Gamulina mu je bio apsolutno neprihvatljiv spoj vrhunskoga povjesničara umjetnosti – koji je prijateljevao i s Rodolfom Palluchinijem, najvećim svjetskim autoritetom za venecijansko slikarstvo – i istovremeno pisao blistavo, nadahnuto, neugodno elitistički, izrazito hrvatski i oprezno katolički, no bez odbacivanja lijevih nazora! Gamulin si je popločio put u prisilnu mirovinu još s Ilarijinim smiješkom (objavljenim i nagrađenim 1968), koji je zapretenu Krležinu mrzovolju raspirio u podivljali požar, a objavljivanje impresivne monografije Bogorodica s djetetom u starijoj umjetnosti Hrvatske (1971) tek je bio dokaz da je izrastao u rasnoga kleronacionalista! Navođenje Gamulina u fantomskom Udbinu Odboru pedesetorice – zapravo popisu Hrvata koje bi trebalo ukloniti iz javnoga života, treba shvatiti tek kao opravdanje neizbježnog. Tadašnja Hrvatska bila je premalena da bi Krleža mogao trpjeti Gamulina kao neugodno uvjerljiva arbitra kulture i umjetnosti te blistava književnika! Krleža je želio biti početak i kraj Hrvatske, no, stjecajem okolnosti, nakon smrti J. B. Tita 1980, njegova smrt 1981. početak je duhovnoga kraja Jugoslavije...

Grgo Gamulin veličanstven je pisac, a ova njegova knjiga dobar je uvid u njegov književni trag. Između ostaloga taj Hvaranin ostavlja nam u testament i ove retke: „Mogli smo, naravno, i bez ovog tjeskobnog pisanja, i bez ironije koja je uvijek i autoironija, i jednostavno prepustiti naraštaju što dalazi (posteritati, rekli bi stari humanisti) da analizira i ocjenjuje. Prema kriteriju istine? Prema oportunitetu situacije ili ugleda? U svakom slučaju to bi me poštedjelo hajke vjernika. Ali – ja nemam što izgubiti.“)

I zaista, što može izgubiti Hrvat koji je od 29. svibnja 1941. do bijega 17. travnja 1945. proveo u logorima Lepoglava, Jasenovac i Stara Gradiška?! Zašto bi se bojao Krleže koji se u istom razdoblju nije mrdnuo iz Zagreba?!

Izabrana djela Grge Gamulina knjiga je na koju Stamać, Maroević i Matica hrvatska mogu biti ponosni... Malo zakašnjelo – ali sjajno!


Vijenac 471

471 - 22. ožujka 2012. | Arhiva

Klikni za povratak