Vijenac 471

Hrvatska poezija, Naslovnica

Tomica Bajsić

Mariana & Guildemar

Mariana je bila najljepša djevojka u Rio de Janeiru

i kao takva imala je mnogo udvarača, cijeli svijet


morao ju je voljeti, takva je bila njezina sudbina.

Put njezina bila je brončana mat u zlatnom tonu maslinova ulja.


Ni Gauguin L’Or de leur corps ne bi mogao to vjerno oslikati.

Vraški bi se namučio stari jarac – svi ti meki fini tonovi,


sjene na licu – enigma koju ne bi mogao lako

pogoditi onako bojom na boju možda jedino patinom


starih majstora zajedno s podrumskim konturama

još neotkrivenim, iz nalazišta Inka Indijanaca.


Ni indijanskom tintom, u sudaru s 300-gramskim

Langton watercolour produbljenim papirusom i


ružičastom madder, mar azul de cobalto plavom,

bijelom bjelokosnom pahuljastom bijelom


indigo-francuskim ultramarinom smaragdno

jezerskom zelenom mars-briljantno crnom gris


ili payne-sivom oblačno bakrenastom

nepalski zlatnom Winsor&Newton 1832.


Ni kadmij nikal titan limunski žutom i naranja

koraljnom bablje ljeto dubokom narančastom


zagasitom venecijanski crvenom skrletnom kadmijskom

u sepija-pozadini mangansko plavičastih zraka ni


Terra di Sienom prirodne, umbra-melankolije. Ni tintom

Neutra, kojom su iscrtani pretpovijesni zidovi Lascauxa.


Paul Gaugin, L’Or de leur corps


Mariana je imala oči blistave poput agavina lista

dolutale snježnim zapuhom s kineskih planina –


duga crna kosa bistrila se protočna u oštricama svjetlosti.

Usne kao žeravica živjele su zatajno kao da govore o


Ilhas Encantadas ...

Kako je već Melville zvao Galapagos Začarane otoke.


Mariana je bila najljepša djevojka u Rio de Janeiru.

Igrao sam fliper na plaži, nisam mislio ni o čemu,


kada sam vidio Marianu, loptica je odletjela u prazno.

Nisam se točno mogao sjetiti što bih rekao


Tu es tres jolie, rekao sam na francuskom...

Učinilo mi se to prirodnim uz potisak kumulativnog zraka


kojim je Mariana zračila. Njezino postojanje na zemlji

bilo mi je u tom trenutku nevjerojatno.


Mariana je bila iskreno dobra i znatiželjna i jednostavna

Vjerojatno sam joj bio zanimljiv zato što dolazim iz Europe.


Europa – tamo gdje su bila rimska carstva i antička Grčka.

Mariana nije znala odakle dolazi i tko su joj roditelji.


Baka ju je posvojila kada već je imala dvanaestoro djece i

nebrojeno unuka. Njezin život bio je predisponiran,


ona je to znala i nosila se s time. Baka,

indijansko plemstvo iako europskih silueta i plavih očiju,


nalazila je vremena za mapiranje svakog od svoje djece

pa tako i za sve aspekte Mariane, posebno


njezina mjesta u brzacima okrutnoga modernog svijeta

i predskazanja nadolazeće udaje.


Ali Guildemar; imao je oči jastreba, oniži jedan čovjek

lice prenaglašenih kontura loze konkvistadora.


Došao je iz industrijskih krajeva i nosio

košulje s grčkim kragnama, crveno na sivom,


proćelav u tridesetima, sumoran lik u kaubojskim

čizmama. Bio je lakom,


cijepljen protiv uobičajenih prepreka ljudskih.

Guildemar je bio jastreb a Mariana njegova žrtva.


Mariana je studirala povijest, ali više je to bila povijest

njoj samosvojna jer njezina ljepota bila je dovoljna da joj diploma


bude zapečaćena i prije prvog ispita, kako to biva u Brazilu.

Imala je sve vrijeme svijeta da bude sama sebi učiteljica.


Kuća u kojoj je živjela u auli pod bugenvilijama,

avenija Nossa Senhora de Copacabana br. 10,


popločena širokim crno-bijelim kvadratima

poput onih koje sam vidio u National Geographicu


Kolumbove rezidencije u Dominikanskoj Republici,

nekadašnjoj Hispanioli,


predvorje izduženo s replikama antičkih stupova

i skulpturama grčkih božica od bijelog kamena,


iz prizemlja vodilo je dizalo koje se otvaralo

na prvom katu ravno u širinu dnevnog boravka


cijelog u prozorima na ulicu koja se nije vidjela od lišća,

unutra u arhipelagu sunčeva svjetla stajala je baka:


On je gemini, twin, blizanac. Ne osvrće se unatrag,

rekla je Mariani baka, nakon što mi je dotaknula lice.


Mariana mi je pokazala svoju zbirku ploča i pitala što bih želio slušati:

Bruce Sprinsteen, ako imaš album Nebraska, rekao sam bez razloga.


Imala je i tu ploču, pa smo pili Guarana refresco, bezalkoholno

piće bolje i od Coca-Cole, i slušali smo River.


Vodila me u Petropolis do kuće Santos-Dumonta, oca avijacije

(bijela, visoka drvena, sličila je odmorištu oko slapa u prašumi).


Pokazala mi je put do Angre dos Reis, zaljeva boja,

ptica, kraljeva, tropskih fjordova, drveća melodija,


365 otoka i 2000 plaža odakle je portugalski pomorac koji je

1502. godine plovio s navigatorom Gasparom de Lemosom


kući poslao pismo: “Mislim da smo pronašli raj na zemlji

ali vi nećete razumjeti, jer ne vidite kroz moje oči.”


Petsto godina kasnije vidi se Petrobras, rafinerija nafte,

nuklearna elektrana MMF-a, supertankeri koji


okružuju luku poput jastreba i željeznica

koja kuje svoj put do Volte Redonde, grada čeličana.


To je bila Mariana koja me upoznala s oblacima vremena.

Uvela me u ciklični svijet Aleijadinha, Michelangela Brazila


Prazna avenija u nekadašnjoj pomorskoj zoni –

vijadukt – kartonske kutije beskućnika, pod asfaltom struji

sol u kosturima potopljenih brodova…


Baka je tada zadužila Guildemara da pazi na Marianu,

da, ona je bila ekvator Marianina života.


Guildemar nas je druge večeri pozvao na ples

u okrugli veranda-bar na vrhu Glave šećera.


Došao je sa svoje tri prijateljice,

djevojke boje plemenite kave iz Salvadora.


Prozreo sam njegov trik.

Sagradio je zid oko mene – u tom lažnom


razlomljenom svjetlu pod masom nauljenih tijela u plesu

navalio je na Marianu, mislio je ženidbom


okruniti svoje sidrište u tom njemu stranom gradu.

More je bilo tiho, zaspalo, kada smo se vraćali…


I noć je bila tiha, cijeli svijet bio je tih osim Guildemara.

U jednom trenutku Mariana je samo prešla ulicu


i primila me pod ruku; hodali smo tako u tišini…

što je ona tada mislila, ostalo je enigma, tišina je bila sve.


Bili smo s Guildemarom treće večeri i na balu surfera

kod rta Arpoador na Ipanemi.


Raznobojni i razigrani prostori –

to nije bio Guildemarov teren, valovi su ga uznemirivali.


Skočili smo u vodu i more je oko njega stvorilo zid,

nespretnom i agresivnom, vidjela mu se samo glava,


plutajući poput bove negdje u daljini.

Mislim da sam tada poljubio Marianu ali nisam siguran.


U svakom slučaju val nas je zbližio u još jednom trenu

pod tim iskrama od mora, od neba i vječne vatre od roštilja.


Poslije, više nikada nisam vidio Marianu. Guildemar me

prijavio baki da sam viđen u nekom noćnom baru


gdje žene plešu gole pod divovskim zvučnicima.

Nitkov, nije imao ništa od toga jer Mariana više


nije htjela vidjeti ni njega, a on se od tada izgubio

u prevelikom gradu, propašću turističke tvrtke koju je osnovao.


Mariana se, kako sam čuo, udala na kraju za producenta tele-novela,

kreće se helikopterom s krova na krov nebodera;


mirisi oceana, ugraviranih pločnika, tramvaja koji vode do šume Tijuca

pristižu je samo ponekad kroz kumulativne, termičke struje.


Mariana je bila najljepša djevojka u Rio de Janeiru, takva joj je bila sudbina.

Vijenac 471

471 - 22. ožujka 2012. | Arhiva

Klikni za povratak