Vijenac 469

Naslovnica, Razgovor

JULIJANA MATANOVIĆ, KNJIŽEVNICA

U nas je trač herojski žanr

Razgovarala Lara Franić

Nakon Laganja neki vrlo bliski suradnici govorili su o meni kao o osobi s dijagnozom / Veza s publikom najveći mi je honorar i najveće priznanje / U životu sam sve pojašnjavala pisanjem priča / Mladi će odustati od čitanja tekstova koje ne razumiju / Nadam se da će nakon završetka mandata Andrea Zlatar Violić piti kavu s istim ljudima s kojima ju je pila i prije dolaska na funkciju / U nas je usmena predaja i trač herojski žanr / Mogućnost da se, bez ikakve odgovornosti, o svakom može svašta napisati, izaziva mi nelagodu i strah / Samo nas vlastita priča može spasiti u vrijeme u kojem je osjećajnost sramota, a dobrota nasljeđe primitivaca / Danas se unaprijed zna u kojoj će tiskovini tko kako i o kome pisati / Stradaju najviše oni koji ne žele pripadati / Najopasniji su čitatelji oni koji nude samo svoje jedinstvene i trajne interpretacije / Podjela na muško i žensko nikada mi nije bila simpatična ni prihvatljiva


Julijana Matanović jedna je od najpoznatijih hrvatskih spisateljica. Kad se 1997. pojavila njezina knjiga Zašto sam vam lagala, bila je to prava senzacija na našem književnom tržištu –u tren oka osvojila je čitateljstvo.

Upravo autobiografsko pričanje donijelo joj je veliku popularnost, pa se često ljudi pitaju gdje kod Julijane Matanović završava život, a počinje literatura. Takvo pisanje bilo je uzrokom i nerazumijevanja njezinih kolega, koji su joj znali zamjerati i povezivanje nespojivoga: znanstvene karijere i pisanja po tzv. zabavnim ženskim tjednicima.

Za svoju posljednju knjigu, One misle da smo male, koju je napisala zajedno s dr. Ankom Dorić, dobila je čak četiri nagrade: nagradu Anto Gardaš DHK-a, nagradu Mali princ u Tuzli za najbolju dječju knjigu u regiji, Kiklopa na sajmu u Puli, a nedavno i nagradu Europske udruge raka maternice ECCA Biser mudrost za prevenciju raka vrata maternice 2012, što je bio povod ovome razgovoru.



Za knjigu godine za djecu i mladež One misle da smo male dobili ste čak četiri nagrade. Jeste li to mogli očekivati?

S knjigama i nagradama je kao i s prijateljima, kao i s ljubavnim vezama. U neke odnose ugradiš cijeloga sebe, pustiš sve emocije i nakon nekoga vremena shvatiš da je malo od toga prepoznato. A u neke stupiš s lakoćom, ne očekuješ previše, ukoračiš razigranim korakom i ubrzo se to pokaže dobitnom kombinacijom. Iskreno, s mnogo sam sumnje pristupila pisanju romana za mlade. Plašila sam se kako će ljudi iz moga znanstvenog kruga primiti moj drugi profesionalni prekršaj. Prvi se dogodio prije četrnaest godina objelodanjivanjem knjige Zašto sam vam lagala. Tada su neki vrlo bliski suradnici meni iza leđa govorili o meni kao o osobi s dijagnozom. Unatoč tome, Laganje se našlo u užim izborima važnih nagrada. Uz njega je vezana i ona rečenica književnog uglednika koji na šanku Društva književnika povišenijim tonom obrazlaže kako ženi koja ne želi roditi Hrvata nego fura karijeru ne treba dodijeliti nagradu. I kad su se privikli da pišem i fikciju i da u interpretacije ugrađujem pripovjedne elemente pa da, iskreno, i cijelu literaturu doživljavam kao jednu veliku priču u kojoj se sve nastavlja, isprepleće, međusobno polemizira, dogodio se drugi prekršaj. Ušetala sam u prostor pisanja za mlađe. Uza sam čin pojavila se i neka sretna zvijezda. Mladi su čitatelji knjigu jako, jako dobro primili. Rekla sam namjerno sretna zvijezda. Malo neobično za osobu koja je podosta sjedila u prosudbenim komisijama malih i velikih nagrada, onih za najbolju objavljenu knjigu, za najbolji rukopis, napisanom pod šifrom i bez nje. Zaključak o sretnoj zvijezdi, pravom trenutku, donijela sam, konačno, nakon što sam sa studentima odradila, još prije četiri godine, kolegij Književna nagrada – ulaznica u povijest? Njime sam zasigurno liječila i vlastite rane. Kako si drukčije objasniti da je štivo napisano u dvadesetak dana tako dobro primljeno, a da je primjerice knjiga Tko se boji lika još, na kojoj sam radila tri godine, prošla u tišini. Ali to nije tišina iz Mlakićevih romana. O drugoj je mirnoći riječ. Znam da uspoređujem neusporedivo, ali riječi ionako pripadaju onima koji ih žele shvatiti.

Za svoj ste rad dobili mnogo nagrada i priznanja, vaše su knjige hitovi, imate veliku čitateljsku publiku, a kako sad objašnjavate da nikad dosad niste doživjeli takvu recepciju kao s tom knjigom?

Meni često kažu da sam dobila mnogo nagrada. Nisam, dobila sam nešto zavičajnih, jednu mladenačku, Kiklopa prije dvije godine. I to je to. Ne smijem biti ogorčena, a ne smijem biti ni nezahvalna. Imate pravo, imam ljubav čitatelja. U posljednja tri mjeseca gostovala sam na tridesetak književnih susreta i jako dobro osjetila vezu s publikom. To mi je najveći honorar i najveće priznanje. Da, kad biste me pitali je li mi draža nagrada Akademije ili radost na licu žene u knjižnici u Gračacu, bez ijedne sekunde razmišljanja dala bih prednost ženinu smiješku. Bog je ipak u vikleru one koja se to cijelo popodne spremala na susret s književnicom koja joj je nekom svojom pričom potvrdila smisao i njezina postojanja.

Moram nešto reći u vezi s nagrađivanom knjigom. One misle da smo male nije samo priča o bolesti. To je i roman o odrastanju, o obitelji koja nije tipična jer joj mnogo toga nedostaje, o drskoj i pametnoj djevojčici i ljubavnim zavrzlamama. Roman je to koji problematizira i lektiru i svojim komentarima dodiruje svijet onih koji misle da su već odrasli. Edukativni, zdravstveni dio koristan je i mladima, i nama starijima. On je temelj za međugeneracijski razgovor koji mnogi roditelji odgađaju. Kad stariji za njega pronađu hrabrosti i konačno ga započnu, dijete im najčešće kaže: Čuj, stara, s tom pričom o prvom seksu zakasnila si tri, pet godina…

Knjiga kao da nosi moto Šenoina Vijenca – da zabavi i pouči – mislite li da je upravo to temelj na kojemu treba graditi literaturu za mlade u vremenu kad ih je neobično važno privući knjizi i zadržati uz nju?

Upravo to, dobri Šenoa sve je rekao. Roman, moj dio knjige, upravo je zabavom težio navući na pouku.

Dakle, sviđa vam se pisati za mlade čitatelje...

Da, sviđa mi se. Kako moja djevojčica odrasta, ja sve nekako više ulazim u njezin svijet. Da nemam iskustvo majčinstva, ne bih se, zasigurno, mogla na takav način zagrijati za mlađe recipijente. U životu sam baš sve i sebi samoj, a to nisam ni tajila, pojašnjavala pisanjem priča. Bit će da sam i cijeli ovaj roman napisala da bih, između ostaloga, za nekoliko godina i svojoj Magdici ponudila napisanu priču kao mogući odgovor na pitanja koja me čekaju. I uz koja ću, znam dobro sebe, zamuckivati. Mladi su čitatelji zahvalni i iskreni. Kod njih nema tapšanja i ogovaranja u istom trenutku. Oni te na tribinama srežu, kažu što im je super, a što nije. I ti mladi me nagovaraju, pišu mi i pitaju kad će nova knjiga za njih.

Već se u nekoliko navrata pisalo i govorilo o potrebi revizije popisa lektirnih naslova i o potrebi drukčijega pristupa lektiri. Znam da ste zagovornica drukčijega, kreativnijeg pristupa čitanju književnosti, to prenosite i studentima, pa me zanima konkretno kako biste vi to riješili?

Godinama se ponavlja ista priča. Osnovni je problem kronologija. O tome je prije petnaestak godina govorio Pavao Pavličić u pismu upućenu Vili Slovinki. Jasno da će mladi odustati od čitanja tekstova koje ne razumiju. Situacija u kojoj petnaestogodišnjak čita petrarkiste i svladava ljepotu pisma oca hrvatske književnosti, i uz to svaki čas trči pred zrcalo zabrinut za svoje pubertetske prištiće, ružičastije i brojnije od prištića njegova najboljeg prijatelja, jednostavno ne pogoduje literaturi. Neće današnji mladi pristati na to da ih se svakodnevno uvjerava kako ne razumiju nešto tako veliko, klasično, genijalno, kanonsko. Radije će odustati, okrenuti se ironiji, drugim prihvatljivijim medijima, igricama. Nedostaje prava na ljubav, prava na štiva koja rješavaju njihove probleme, njihove teme. Prije deset godina napravila sam s kolegom Milovanom Tatarinom čitanku za osmi razred. Ona je trajala kratko, jer nije prešla potreban postotak primljenosti u školama. I danas mi profesorice govore kako je Početnica za odrasle bila odlična, ali da je došla prerano. Mnoge su fotokopirale tekstove iz naše, ali službeno su radile po čitankama koje su imale podebljane preporuke Ministarstva. U čitanci je bilo najviše suvremenika, pisaca koji su se rukopisom obratili đacima i priznali im da su i sami imali otpor prema lektiri. Učenici se često znaju začuditi nad činjenicom da je lektirni pisac i živ čovjek i da mu, ako dođe na susret u njihovu školu, ne moraju baš moljci letjeti iznad glave.

Što se mene osobno tiče, prvo bih zanemarila historijski pristup proučavanja u školama, a potom bih uz obvezne naslove (do 50%) unijela izbor, i to po ključu zavičajnosti. Klinci u Bjelovaru čitali bi Legiju stranaca, u Istri Tomizzu, u Vukovaru Pavličićeve romane. Govorim iz osobnog iskustva. Sjećam se dobro kad mi je Stjepan Tomaš u drugom razredu gimnazije darovao svoj prvi roman. Priča Građana u prvom koljenu smještena je u meni prepoznatljiv locus, Mederovac, industrijsko naselje u Slavoniji. Kako sam samo bila ponosna na sebe što prepoznajem taj sloj kobajagi fikcionalnosti. I sa svojih pedeset godina počela sam više cijeniti mjestašce svoga djetinjstva nakon što sam u knjizi eseja dragog i velikog Viktora Žmegača pročitala da je prvi susret s Kafkom imao u đurđenovačkoj knjižnici. Ovih blagdanskih dana šetala sam uz tu knjižnicu i pitala se hoće li itko od nastavnika u mjestu koje tako naočigled umire, reći tim domaćim klincima išta o Kafki i Žmegaču, pa ako i kaže, hoće li netko od njih pogledati u visinu i zapaziti kako se potišteni krovovi radničke četvrti ponosno podižu.

Dajte nam konkretne prijedloge, koja biste djela uvrstiti u popis.

Prema zavičajnoj logici i modi vremena. Ali što ćemo s državnom maturom? Kad tu činjenicu uključim u naš razgovor, svaka sljedeća rečenica počinje kliziti u žanr fantastike, a taj žanr sam voljela samo u ranoj mladosti.

A tko bi konačno te promjene trebao inicirati?

Ako bi se razgovor i poveo, treba doći iz neposredne struke, iz iskustva profesora koji mogu svjedočiti svoje uzaludne trudove.

Nedavno smo dobili novu ministricu kulture, i to u liku istaknute znanstvenice i književnice Andree Zlatar Violić. Književna je scena s velikim odobravanjem dočekala taj izbor. Što mislite koji bi trebali biti prvi zadaci ministrice?

Knjige i pisci dijele sudbinu prostora u kojem žive. Treba ipak podcrtati da u toj kantici novca za kulturu redovito najmanje ima za književnost, a u vladinoj vreći opet najmanje za kulturu. Gledam ovih dana vijesti i primjećujem da televizijske kamere prestanu snimati ulazak ministra u zgradu vlade nakon što obrade glavne resore. Andreu rijetko vidim. To je stanje u koje je ona došla. Andrea dobro poznaje situaciju, ima volju i mudrost. Ja se, kao generacijska kolegica, samo nadam da će nakon završetka mandata – jednog, dva – piti kavu s istim ljudima s kojima ju je pila i prije dolaska na funkciju.


*** Razgovor u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 469, od 23. veljače 2012. godine.***

Vijenac 469

469 - 23. veljače 2012.

Klikni za povratak