Vijenac 469

Glazba

Simfonijski orkestar HRT-a i Zagrebačka filharmonija u Lisinskom

Posveta Pavlu Dešpalju

Maja Stanetti

Ime, a i djelo Pavla Dešpalja, dirigenta, skladatelja, akademika i pedagoga, povezalo je dva koncerta – Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije u Majstorskom ciklusu, orkestra kojemu je sada ponovno na čelu i, dan poslije, koncerta Zagrebačke filharmonije u neobično maštovito nazvanu Plavom ciklusu s podnaslovom Voda. Da sve u potonjem koncertu bude jednostavnije, tu je i „Vječni Matačić“, a i „jedan orkestar i bezbroj glazbenih doživljaja“. Zaista treba čestitati tvorcima vrtoglavih spojeva, i napose nalogodavcima koji traže brijanje, ali i priznati da su molbe da se možda i najsitnijim slovima ispiše sastav orkestra urodile plodom. Korisnim i zbog svirača i zbog slušatelja. Ukratko, koncert Zagrebačke filharmonije bio je posvećen sjećanju na Lovru Matačića, dirigenta velikoga glazbeničkoga znanja, nepogrešiva instinkta i energične sugestivnosti, dirigenta o kojemu se ispredaju legende jer ga je svatko navodno poznavao i s njime surađivao u nekoj svojoj nabujaloj mašti ili sračunatoj trgovini. Jedna od posljedica su i rečenice u umjetničkim biografijama nekih mnogo, mnogo mlađih „kolega“ koji su „studirali kod Matačića“ premda su eventualno ambiciozno mogli prisustvovati samo pokusima. Svaka čast sve brojnijoj kasti prodavača magle i ostalih prigodnih pojava u svim djelatnostima, umjetničkim i neumjetničkim! S druge je, mnogo bolje strane, sagledavanje Matačićeva djela i utjecaja ukoričeno u monografiji koju je kompetentno s mnoštvom jednako takvih brojnih suradnika, marno priredila Eva Sedak 1996.



Prerad Detiček, predsjednik HDG-u, predaje Pavlu Dešpalju nagradu Lovro pl. Matačić / Snimio Dario Hacek


Na prvom je koncertu Simfonijskog orkestra HRT-a Pavle Dešpalj bio u aktivnoj ulozi dirigenta, a na drugom, onom Zagrebačke filharmonije, kao slušatelj i dobitnik nagrade Lovro pl. Matačić, koja mu je tom prigodom predana, a koju od 1990. dodjeljuje Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika.

U čast Matačiću ovoga je puta bila priređena izvedba Osme simfonije u c-molu Antona Brucknera, autora kojega je posebno volio i bio jedan od neupitnih tumača. Osobito u izvedbama uživo. Osma Brucknerova simfonija ovoga se puta pojavila u jednoj od svojih nekoliko varijanti u kojima je skladatelj oduzimao ili nadograđivao, a sve se odvijalo pod učiteljski neupitnim i urednim pristupom redovitoga zagrebačkog gosta Leopolda Hagera. Već je na početku Hager bučno istrošio sve argumente glasnosti. A bilo je još mnogo vremena i mnoštvo lijepih i dobro strukturiranih zamisli u četiri stavka Osme simfonije, u kojoj je ipak osobito uspio Adagio. Ni Zagrebačka filharmonija, uza sve odlične solističke istupe, odlične limene puhače i nesporan trud gudača, nije bila potpuno nevina. Ali veliki luk u više od osamdeset minuta ipak je odgovornost dirigenta, koji svojim štreberskim cjepkanjem to nije uspio postići. I kao što je zapisao skladatelj da je njegova Osma simfonija misterij, u svježoj ga je i nadasve korektnoj, urednoj i na neki način poslušnoj izvedbi bilo teško otkrivati.



U glavnoj je ulozi dirigenta dan prije bio nagrađeni Pavle Dešpalj sa Simfonijskim orkestrom HRT-a. U sklopu opće štednje već nekoliko godina iz relativno bogate kuće za tiskane se programe Simfonijskog orkestra izdaju letci u koje je uložen trud i koji se bez prave opreme i potpisa zauzvrat besplatno dijele. Osim Pavla Dešpalja, pred pomlađenim i ambicioznim orkestrom, u nosećoj se ulozi ponovno pojavila i Monika Leskovar kao solistica u Prvom koncertu za violončelo i orkestar u a-molu Camillea Saint-Saënsa. Standardan raspored: uvertira – koncert – simfonija donio je napretek uzbuđenja. Uvertira komičnoj i, kao što je to velikim dijelom domaći običaj, scenski zaboravljenoj operi Amfitrion Borisa Papandopula ipak je uvijek zahvalan brzinski uvod u koncertnu večer, uvod kojem se u efektnim brzacima nerijetko utječe zadovoljavajući i normalan zahtjev za domaćim djelom na repertoaru. Osobita suptilnost i spremnost na suradnju s orkestrom na krasni način iskusne komorne glazbenice krasila je nenametljivo autoritativan i siguran nastup Monike Leskovar. Lakoća i elegancija i kada je najteže, briga o njegovanosti i ljepoti tona, naizgled vrlo jednostavno i prirodno, zrelo i odmjereno, kao da tako može baš svatko, Leskovarova je pružila sasvim poseban doživljaj kojemu je u dijalogu odgovarao i orkestar pod Dešpaljevim vodstvom. Nakon stanke slijedila je „zloglasna“ Peta simfonija u e-molu Petra Iljiča Čajkovskog, često izvođena simfonija, kojoj uvijek uživo prijeti previše kvaziromantičarskog rezanja žila, isticanja svima poznatih tema na štetu njezine slojevito sadržajne simfonijske građe. Pavle Dešpalj je u novoj, bezbrojnoj izvedbi, uspio izbjeći površnu konvenciju po kojoj Petu simfoniju Čajkovskog „svi već znaju napamet“ pa samo treba šarene igračke bučno istresti iz vreće, čemu je uživo vjerna zagrebačka publika znala svjedočiti. Sa Simfonijskim orkestrom HRT-a Dešpalj je našao razuman omjer naglašenoga romantičarskog izraza, dinamike i razvoja djela, tajanstvenoga početka, pjevnosti polaganoga stavka, elegancije Valcera i dramatičnosti Finala, postigavši ono slušateljsko zadovoljstvo da ponovno može doživjeti poznato na nov i svjež način.


Vijenac 469

469 - 23. veljače 2012. | Arhiva

Klikni za povratak