Vijenac 466

Naslovnica, O tome se govori

KAKO SU VELESILE EUROPSKE UNIJE FINANCIRALE RAZVITAK „NEOVISNOG NOVINARSTVA“ U HRVATSKOJ

Politika i strani medijski šoldi

Branko Salaj

Među najpoznatijim korisnicima stranoga financiranja u Hrvatskoj bili su tjednici Feral Tribune i Arkzin, časopis Erasmus te zagrebački Radio 101, čiju je poluslužbenu privatizaciju Sorosev Institut Otvoreno društvo brzopotezno spriječio investicijom od četvrt milijuna dolara


O vrludanjima svoje balkanske politike velesile Europske Unije uglavnom su izbjegle otvoreno raspravljati na domaćem planu, skrivajući se iza predrasuda o moralnoj i političkoj neuračunljivosti regije (Vijenac, 15. prosinca 2011). U samoj pak regiji, uglavnom daleko od očiju javnosti, velika su sredstva ubacivana u regionalne medije tajnim i ciljanim, a često i protuzakonitim akcijama. Cilj im je bio izazvati promjene političke vlasti, a usput u zapadnim medijima reciklirati vlastite dosoljene verzije sukoba na balkanskim prostorima, oslanjajući se na regionalne medije, koji su se opisivali kao „neovisni“. Pritom se najčešće zanemarivalo ono što je dugoročno toliko potrebno zemljama regije: iznadstranačka stabilizacija demokratskih institucija i vrijednosti, kultura dijaloga i jačanje profesionalnih standarda.


Novac za „postizanje različitosti”


Strani upadi u stvaranje javnoga mnijenja do sada su se u nas dosljedno prešućivali pa se već i samo spominjanje tih operacija doživljavalo politički nekorektnim ili pripisivalo teorijama zavjere. Tako se i o činjenici da se u Hrvatskoj o jednoj od najvažnijih operacija te vrsti – koja je trajala deset godina i transferirala stotine milijuna dolara – studiozno šutjelo i dugo vremena nakon što je objavljena službeno naručena prosudba njezine učinkovitosti (Aaron Rhodes, Ten Years of Media Support to the Balkans: An Assessment /Yasha Lange, Amsterdam 2007/, str. 23. Izvješće je naručila Radna skupina za medije /Media Task Force/ Pakta o stabilizaciji Jugoistočne Europe, a Rhodes je bio izvršni ravnatelj Međunarodne helsinške federacije za ljudska prava /IFH/, sa sjedištem u Beču).

Riječ je o velikom projektu unutar Pakta o stabilnosti Jugoistočne Europe u okviru kojega je proveden desetgodišnji program potpore medijima (1996-2006) i u regiju uneseno oko 360 iskazanih milijuna dolara. Pisac ocjene rada Aaron Rhodes spominje da u svotu „nisu uneseni podaci važnih privatnih zaklada i više državnih agencija“ pa se s velikom vjerojatnošću može pretpostaviti da se ukupno radilo o znatno, možda i dvostruko većem iznosu od iskazanoga. Uzme li se u obzir cijelo razdoblje 1990–2010, velika je vjerojatnost da je u regionalne medije utrošeno i do milijarde dolara, od kojih samo na Hrvatsku 200–250 milijuna dolara, odnosno u prosjeku kojih 10 ili više milijuna godišnje.

Primat politike u pomoći medijima

Rhodesovo izvješće bez okolišanja utvrđuje da je djelatnost osobito potkraj 90-ih godina u najvećoj mjeri bila usmjerena na postizanje političkih učinaka, dakle na pomoć onim oporbenim medijima i pojedincima, koji su mogli pridonijeti promjenama političkih vlasti. Nakon što su političke promjene ostvarene, djelatnost se postupno počela preusmjeravati na poboljšanje novinarske i izdavačke profesionalnosti, ali se tada i smanjio interes i pooštrili kriteriji davatelja pa je program završen sredinom prvoga desetljeća 2000-ih godina.

„Većina ministarstava vanjskih poslova“, upozorava Rhodes, „shvaćala je potporu medijima na Balkanu instrumentom za postizanje političkih ciljeva. Zato znatan dio potpore ‘neovisnim’ medijima i nije bio u rukama medijskih profesionalaca već političkih operativaca ili njihovih predstavnika. Kada je ostvarivanje konkretnih političkih ciljeva bilo u rukama državnih agencija ili NGO-a ciljeve se omekšavalo ili ublaživalo povezivanjem uz uopćenije ciljeve ili pitanja o profesionalnosti medija. Agencije zadužene za provedbu ciljeva formulirale su ih na apolitički i pretežno medijski orijentiran način.“ Oporbenjake-primatelje potpora predstavljalo se javnosti kao „‘neovisne’ glasove koji građanima pružaju ‘istinu’, tj. ‘ljude bolje informiraju o objektivnoj stvarnosti’“, odnosno „promoviraju ‘pluralizam’ i ‘različitost’“ (svi navodni znakovi unutar navoda preuzeti iz Rhodesova izvješća).

Politički usmjereni programi „pakirali“ su se na vrijednosno neutralniji način ne samo da bi bili prihvatljiviji uključenim primateljima potpora nego i zbog onih donatora (npr. nekih zaklada ili humanitarno usmjerenih državnih agencija) koji uglavnom nisu formulirali – ili zbog svojih temeljnih zadaća nisu smjeli formulirati – specifične političke ciljeve. Njihovim sudjelovanjem u projektu i usmjerenjem npr. na jačanje i promoviranje prava etničkih, vjerskih, seksualnih ili drugih manjina, akcija je dobivala na širini i stvarala ugođaj široka općenarodnog oporbenog pokreta. Dojmu široke delegitimizacije vlasti pridonosila je i druga važna komponenta potpore, davana medijima i pojedinim novinarima kako bi „dokumentirali službeno prešućene ili iskrivljeno tumačene povijesne događaje i tako potkopavali nacionalističke tvrdnje i pomogli građanima da se ‘suoče s prošlošću’.“ Treba pretpostaviti da je i takva revizija povijesti bila podređena političkim procjenama.

U okviru projekta u pojedinim državama regije stvorene su koordinacije koje su upravljale potporama i u „čije su se redovite sastanke katkad uključivala veleposlanstva“. Rhodes hvali učinke koordinacija, ali i upozorava na probleme: „Međunarodne agencije odbijale su obavještavati o svojim projektima, a postojale su i različite političke perspektive na pitanja medija, posebice na ulogu javne televizije. Osoblje veleposlanstava često je neposredno isplaćivalo potpore bez konzultacija s drugim davateljima.“

Rijeke novca za promjenu vlasti

Nisu, međutim, sve koordinacije bile jednako učinkovite. U Srbiji su se davatelji usuglasili oko medija ključnih „za postizanje različitosti“, pa je pomoć ponajviše usmjerena na financiranje tjednika Vreme i Radija B92. U kasnijoj fazi provedena je operacija Pebble (Šljunak), u okviru koje su u Srbiju emitirane emisije BBC-a najprije putem satelita, a zatim preko tridesetak odašiljača iz susjednih zemalja. U fazi Miloševićeve pojačane represije niz srbijanskih publikacija okupio se oko nizozemske zaklade Press Now, a razne su zapadne vlade zatim preko nje tijekom više od pola godine plaćale njihov uvoz novinskoga papira.

U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini donacije su bile slabije koordinirane pa je katkad zbog konkurencije isti projekt znao dobiti potporu s različitih strana. Među najpoznatijim korisnicima stranoga financiranja u Hrvatskoj se spominju tjednici Feral Tribune i Arkzin, časopis Erasmus te zagrebački Radio 101, čiju je poluslužbenu privatizaciju Sorosev Institut Otvoreno društo brzopotezno spriječio investicijom od četvrt milijuna dolara. Skuplji je bio pokušaj probijanja HRT-monopola s pomoću američke investicije od oko 2 milijuna dolara u mrežu optičkog kabela za televiziju CCN (Croatian Cable Network). Rhodes spominje da „oko 50 hrvatskih novinara i urednika koji su radili u alternativnim medijima sada djeluje u vodećim medijima“ te procjenjuje da je proturatni, na seksualne minoritete usmjereni i sada nestali Arkzin, s dotacijama od više od devet dolara po prodanom primjerku, „spasio jezgru neovisnog i slobodarskog novinarstva u Hrvatskoj tijekom najgorih godina rata, govora mržnje i kontrole vlasti nad medijima“.

Zanimljiv je i Rhodesov opis isplata stranih potpora, osobito u ranim fazama projekta, dakle tijekom druge polovice 90-ih godina: „Neposredna potpora medija [...] bila je pretežno brza, nebirokratska i mnogim slučajevima spontana, pružena u uvjetima krize. Obično nije bila dio nekog strateškog programa nego je odražavala etiku, političku volju i osobne simpatije u određenoj situaciji. Potpora je često bila prikrivena i bez pravila, odnosno pozivanja na jasno definirane kriterije i formalne procedure, a u nekim je slučajevima zaobilazila zakone i pravila koji su bili u raskoraku s međunarodnim standardima. Isplate su obavljane u gotovini, nerijetko preko osoblja veleposlanstava koje bi rabilo [nenamjenska] sredstva preostala na kraju godine, ili preko NGO-a s fleksibilnim financiranjem.“ Takvim su se sredstvima očigledno plaćale npr. i kazne na koje je zbog kleveta bio osuđivan Feral Tribune.

Promjena rječnika, ali ne i gramatike


Rhodes opravdava „neposredne potpore [oporbenim] medijskim punktovima i sadržajima“ kao „integralni dio intervencionističkih političkih strategija u zatvorenim ili poluzatvorenim društvima... [bez kojih] bi više balkanskih država završilo pod vlašću diktatora“. U takvu je viđenju regije sporedna kvaliteta informiranja i razvijanje kulture dijaloga; najvažnije je ostvariti promjenu političke vlasti, a u tom se poslu sredstva ne biraju. Ili, kako Rhodes prenosi internu kritiku ljudi iz medija: „Promijenio se rječnik, ali ne i gramatika.“

Tako su zemlje regije, u skladu s predrasudama o kojima je ranije bilo riječi, najprije neopravdano strpane u isti koš, a zatim je prema njima primijenjena ista politika, iako se već iz izvješća samoga Rhodesa mogu iščitati ključne razlike. „U Srbiji su mediji zlorabljeni kao oružje u službi agresivnog etničkog nacionalizma. ‘Govor mržnje’ ušao je u politički rječnik zapadnih analitičara kao opis poziva na etničko, rasno i političko nasilje. Srbijanski državni mediji... mobilizirali su pučanstvo u ratovima protiv Hrvata, Bošnjaka i Kosovara rabeći pritom, za razliku od ‘Zapada’, sofisticirane promidžbene tehnike za širenje plemenske, nacionalističke poruke, povremeno razvijane u suradnji sa Srpskom akademijom nauka.“

U Hrvatskoj, na čijem se području odvijao rat, Rhodes prepoznaje sasvim različitu situaciju: „Mediji su tijekom više razdoblja uživali relativni liberalizam, ali ih je ranih 1990-ih godina autoritativni režim Franje Tuđmana nastojao dovesti pod strogu kontrolu, često s pomoću politički motiviranih tužbi za klevete, pokušaja vlasničkog preuzimanja ili nastojanja da se izdavanje oteža cenzurom. Novonastali neovisni mediji uglavnom su se ideološki i personalno poklapali s oporbenim skupinama... Mediji su postali glavni fokus napora da se zemlja oslobodi iz šaka Tuđmanove nacionalističke stranke, HDZ-a.“

S obzirom na veliku razliku između sofisticiranoga huškanja na etničko, rasno i političko nasilje s jedne strane, i pokušaja preuzimanja kontrole nad medijima gospodarskim i pravosudnim sredstvima (ma kakva bila učestalost takvih zacijelo neprihvatljivih radnji), s druge strane, bilo bi normalno očekivati da će se glavnina međunarodnih sredstava usmjeriti na izvorište ratnih zala. Dogodilo se ipak nešto drugo: od ukupne evidentirane potpore usmjerene na područje tzv. Zapadnog Balkana tijekom desetogodišnjeg razdoblja 1996–2006, u srbijanske medije uloženo je tek oko 23% više nego u hrvatske.

Još porazniju slika pruža usmjerenje medijskih sredstava za stabiliziranje regije prema napadačkim odnosno napadnutim zemljama. Više od 63% evidentiranih sredstava potrošeno je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a tek 25% na neutraliziranje agresivnog etničkog nacionalizma u Srbiji i Crnoj Gori. Ispada da se preko teza o moralno poravnatim balkanskim igralištima sa sve samim lošim ljudima u praksi aktivizam velikih sila usmjeravao na pojavnosti, a ne na uzroke nestabilnosti Jugoistoka Europe. Samo se u okviru takva pristupa moglo dogoditi da se veliki iznosi bezuspješno potroše u nadvladavanje postdaytonskih podjela u BiH, a da se zažmiri na stvarnu potporu koju je većina srbijanskih vlada ispod žita nastavila davati upravo tim podjelama.

Rezidual cinizma

Rhodes bilježi: „Otvorena politička potpora medijima ostavila je rezidual cinizma o potpori medijima općenito, a to se odrazilo na stajališta spram međunarodne zajednice. Jedan je hrvatski sugovornik rekao: ‘Nas se iskoristilo da se ispune politički ciljevi [zbacivanje stranke HDZ-a] i zatim napustilo. Cilj pomoći nije bio da unaprijedi demokraciju i vrijednosne zasade’. Novinari u Crnoj Gori skeptično spominju da su se neki donatori, koji su ranije kritički ocjenjivali Miloševićev režim, počeli povlačiti u 1997, kada je vlast politički raskrstila sa Srbijom, odnosno da su se povukli kad je [srbijanski] režim pao 2000; drugi su pak počeli zagovarati pozitivnije pokrivanje Srbije (primjer upute jednim novinama: ‘Dajte osam stranica o Srbiji’).“

„U balkanskim je društvima – tvrdi se u Rhodesovu izvješću – uvelike rašireno uvjerenje da su medijski donatori otišli prerano pokazujući da su im ciljevi bili isključivo politički i da se nisu zauzimali za dugoročni proces razvitka jakih neovisnih medija i novinarskih standarda... Javno politiziranje medijske potpore doživljeno je kao ‘suzbijanje vatre vatrom’ pa se kaže da je međunarodna zajednica umjesto toga trebala ozbiljnije raditi na gašenju vatre politiziranih medija. Postoji shvaćanje da su donatori bili manipulirani da pod zastavom ‘neovisnog’ novinarstva potpomognu oporbene skupine, odnosno da su donatori bili neprincipijelni i nekritični spram kritičkih glasova.“

Rhodes tumači takva mišljenja kao „odraz ostataka komunističke politizacije i manipulacije medijima i specifično balkanske osjetljivosti i odbacivanja inozemnog upletanja“. No i on sâm priznaje da program „nije naročito pridonio promjeni političke kulture koja je u dugoročnom interesu demokratizacije, pluralizma, vladavine prava i civilnog društva“. Umjesto toga „u regiji je došlo do medijske eksplozije. Mediji koji su ranije poduprti od donatora, a nisu mogli preživjeti na normalan tržišno orijentiran način, morali su potražiti pokrovitelje u politici i poslovnom svijetu. Novinarski krugovi, koji su kročili prema europskim vrijednostima i standardima, mogli bi zato izgubiti iz vida ideal neovisnosti medija.“

Vijenac 466

466 - 12. siječnja 2012.

Klikni za povratak