Vijenac 466

Književnost

SLIKA HRVATSKE DEVEDESETIH

Brak politike i kriminala

Strahimir Primorac

Dosad je Ivica Đikić (Tomislavgrad, 1977) objavio dvije publicističke knjige – Domovinski obrat – politička biografija Stipe Mesića (2004) i Gotovina, stvarnost i mit (2010), u koautorstvu s D. Krilom i B. Pavelićem – te dvije beletrističke: kratki roman Cirkus Columbia (2003), ovjenčan nagradom Meša Selimović i prenesen na filmsko platno, i zbirku priča Ništa sljezove boje (2007). Već iz tih šturih podataka mogu se razabrati dva temeljna Đikićeva interesa: jedan (publicistički) blisko je povezan s njegovim poslom novinara i novinskog urednika (Slobodna Dalmacija, Feral Tribune, Novi list, Novosti), a drugi (književni) upućuje na njegovu unutarnju potrebu da istraži kako fakcija svakodnevice djeluje u fikcionalnom obliku.


Izd. Naklada Ljevak, 2011.


Ako su dosadašnje Đikićeve knjige već naslovima jasno razgraničavale autorove interese, roman Sanjao sam slonove na različite ih načine integrira, sve do pojedinih (auto)citatnih dionica (tako je npr. novinar Đikić u splitskom Feral Tribuneu 1997. objavio svjedočanstvo pripadnika specijalne postrojbe koji je sudjelovao u zločinima nad Srbima, a sada dijelove toga svjedočanstva prozaist Đikić praktički doslovno uklapa u svoj roman). Na stanovitu uzajamnu poticajnost novinarstva i književnosti upućuje – naravno, dopustimo li sebi nešto slobodniju interpretaciju – i iskaz protagonista romana Boška Krstanovića, zaposlenika Službe nacionalne sigurnosti (SNS) koji je imao novinarskih ambicija: „Volio sam navečer kupiti prvo izdanje novina i čitati ono što će drugi čitati tek ujutro. Uvijek me uzbuđivalo da znam nešto prije drugih. Zato sam valjda i našao posao u SNS-u, nakon što su me odbili u novinama. Kad si novinar, svakog dana imaš priliku da svima pokažeš da znaš prije svih.“ Ali ne samo da novinar zna prije svih nego i dozna važne tajne, koje mogu odlučivati o sudbinama, čak životima pojedinaca ili cijelih skupina ljudi. Takva građa sadrži književni potencijal pa je, dakako, piscima zanimljiva. Tako je i Ivica Đikić, osim što se u romanu Sanjao sam slonove koristio bogatim novinarskim znanjima i iskustvom, posegnuo za materijalom koji mu se sam nudio i u čijem je otkrivanju djelomice osobno sudjelovao. I to materijalom koji je svojedobno doživljavan – a donekle se i danas tako doživljava – kao društveno vrlo provokativan i subverzivan. I na kraju, ali jednako važno: i novinar i pisac moraju imati publiku, moraju stalno voditi računa o čitateljima jer samo u njima mogu naći smisao posla kojim se bave.

Roman Sanjao sam slonove u žanrovskom je pogledu vrlo teško odrediti jer u njemu nema elemenata koji se izrazito izdvajaju ili pretežu na stranu određenog žanra. U dosadašnjim osvrtima govorilo se da je posrijedi kriminalistički roman, ratni, pa društveni, roman s ključem. Često se određivao negativno – ne što on jest, nego što nije: nije ratni, nije kriminalistički, nije roman s ključem. Ni sam autor, čini se, nije načistu, pa ga u prigodnim razgovorima u medijima jednom naziva „romanom atmosfere“, drugi put „romanom o kompromisima“, a načelno odbija da se etiketira kao roman s ključem ili ratni roman. U svakom slučaju, u tekstu ima ponešto od svega spomenutog pa mi se najprimjerenijim čini nazvati ga jednostavno žanrovskim mješancem.

A o čemu govori i kako je složen Đikićev roman? Ukratko, autor se bavi spregom politike i organiziranoga kriminalnog podzemlja u Hrvatskoj devedesetih godina 20. stoljeća. Vrijeme sadašnje u romanu zadnji su mjeseci 1999. godine, ali pisac prateći životni put pojedinih likova ulazi duboko u sedamdesete i osamdesete godine. Pripovijedanje karakterizira diskontinuitet: započinje smrću dvaju važnih likova, a onda se skokovito vraća u prošlost slažući mozaik koji je doveo do takva njihova kraja. I autorova je narativna strategija neuobičajena: tekst romana raščlanjen je na deset poglavlja, a svako od njih na tri potpoglavlja. Pritom se Đikić koristi trima pripovjedačkim perspektivama – jedna je u trećem licu (neutralna), a druge su dvije u prvom i pripadaju Bošku Krstanoviću i njegovu ocu Andriji Sučiću. Takvom je disperzijom pripovjedačkih gledišta autor vjerojatno želio snažnije individualizirati likove, no taj potez nije donio neki osobit dobitak.

Osnovna je Đikićeva nakana bila pokazati mehanizam i način funkcioniranja nekih hrvatskih institucija u kojima su se u jednom vremenu prepleli interesi visokopozicioniranih političara, odvjetnika, kriminalaca, novopečenih generala, bivših udbaša i špijuna, ratnih zločinaca i slična svijeta. Da bi literarno uvjerljivo i vjerodostojno motivirao nagle karijerne uspone nekih likova, pisac se vratio u sada već davne zlatne godine jugoslavenskog socijalizma – među naše gastarbajtere i frankfurtsko kriminalno i špijunsko podzemlje, odakle su se na poziv iz Hrvatske nakon osamostaljenja regrutirali visoki dužnosnici tajne policije i nekih drugih službi. Đikić je očigledno dobar poznavalac toga miljea pa njegovi opisi spletkarenja, iznenadnih promaknuća i jednako tako neočekivanih smjena, bratske ratne suradnje na obostranu korist sa sličnim srpskim mafijašima i zločincima djeluju sasvim uvjerljivo. U Đikićevoj prozi (književno) logično djeluju i naručena ubojstva ljudi koji previše znaju o nekomu ili nečemu pa bi se negdje mogli izbrbljati (npr. ubojstvo Jadrana Rimca, glavnog kriminalca u Zagrebu, ili Andrije Sučića, zločinca koji je svojom rukom ubio sedamdeset dvoje ljudi pa otkriva i druge koji su u tome sudjelovali). Od mnoštva likova koji defiliraju romanom najsnažnije se doima odvjetnik Vladimir Magaš, čija je sudbina pošla po zlu nakon što su ga počeli ucjenjivati zbog nečiste krvi. To je paradigmatski primjer manipuliranja nedužnom ljudskom sudbinom, koju dodatno opterećuje i vlastiti konformizam.

Đikićev roman svrstao bih u svojevrsni crni val naše suvremene proze, one proze sa snažnim kritičkim nabojem prema hrvatskom društvu koja se u novije vrijeme javlja sve češće i sve intenzivnije. Iako dolazi malo kasno, roman Sanjao sam slonove korektno djeluje na razini osnovne nakane – da se prikaže što se sve zbiva kad se suspendiraju zakoni i pravosuđe, kad se zaustave demokratski procesi; i da se pokaže odakle se regrutiraju ljudi koji proizvode takvo stanje i kakve su njegove posljedice. Roman pak iznevjerava na mikrorazinama: s obzirom na dubinu pitanja i dvojbi pred koje ih stavlja prevratno vrijeme, likovi su odveć plošni, nedovoljno individualizirani. Općenito, premalen je odmak od činjenica; fakcija guši fikciju.


Vijenac 466

466 - 12. siječnja 2012.

Klikni za povratak