Vijenac 464

Naslovnica, Razgovor

Božica Jelušić, književnica

Živimo u svijetu sustavnoga zaglupljivanja

Razgovarao Andrija Tunjić

Naše doba je doba interesnih čopora / Žrtva je najveća stvar koju nam je namrla naša civilizacija / Strah od govora posljedica je neobrazovanosti čovjeka da razumije metafore / Ima jako uplašenih koji se boje iskazati svoje mišljenje i skrivaju se iza autoriteta / Intelektualac je sposoban za unutrašnje čitanje stvarnosti / Zaglupljivanje je svjetski trend / Današnji hrvatski pisac sjeda za tipkovnicu i piše 130, 150 kartica o nečemu i to se onda drži književnim radom / Forsiranje ružnoga i trivijalnoga ubilo je umjetnost / Kajkavski postoji kao jezik, a ne kao dijalekt / Jezični unitarizam jednako je opasan kao i politički / Položaj pjesnika u provinciji dobar je samo kada pjesnik od sebe napravi instituciju / Hamvas je jedini pisac, osim Miłosza, s kojim sam se identificirala / Vezana forma je disciplina, ponovno uspostavljanje reda, nije ni retrogradna, ni nemoderna / Bog je oblikotvorna i skladotvorna energija koja djeluje na ljudsku prirodu / Za mene je jedini čovjekov napredak onda kada čovjek napreduje u duhu / U demokraciji se mnogo toga mora da bi se nešto smjelo



U šezdeset godina života i četrdeset godina djelovanja književnica Božica Jelušić napisala je četrdeset knjiga, objavila nekoliko stotina bibliografskih jedinica, bila kritičarka, recenzentica i prevoditeljica, novinarka, ekologinja, učiteljica i školnica, kustosica i društvena aktivistica. Sve to i skori rođendan povod su ovom razgovoru u kojem govori o sudbinskim problemima našega doba.

Gospođo Jelušić, u knjizi kolumni Pisanje u vjetar pišete o našem dobu i prostoru, pokušavate ponuditi odgovore ili razloge nekim događajima. Je li naše vrijeme današnjem čovjeku dar s obzirom na njegovu pohlepu, preuzetnost, bahatost...?

Na to sam odgovorila jednim svojim kajkavskim stihom: „Nešče me pita kakvo je vani vreme. Velim glavozgubeče“. Dakle, ovo je vrijeme gubljenja glave, raspamećivanja, to je vrijeme pohlepe koja skraćuje ljudski vidik. Naše je vrijeme razorna i demonska snaga koja frustrira, a očituje se u korisničkom mentalitetu spram prirode. Čovjek je sklon razoriti svoje gnijezdo, svoje stanište, samo da bi u tom jednom, kratkom životnom vijeku ostvario što veću udobnost i korist od prirode. Osim što je glavozgubeče to je i, kako je rekao Osip Mandeljštam, vučje doba, to je vijek vukova koji skaču i hvataju za šiju. Naše je doba doba interesnih čopora koji prijete nemoćnoj i pacifiziranoj manjini koja po kršćanskim načelima vjeruje u ljudsku dobrotu. Istodobno je vrijeme vučjih čopora i glavozgubeče.

Može li današnji čovjek preživjeti izazove 21. stoljeća?

Mogao bi kada bismo mogli živjeti u znaku četiri E: ekonomija kao ispravna podjela dobara, ekologija kao čuvanje vlastitog prostora i prirode, etika kao moralno i čovječno postupanje i na kraju ekumenizam kao religijska potrpljivost, tj. da svi putovi vode istom duhovnom izvoru. Tomu bih dodala i peto E, edukaciju. Tih pet E uvjet su opstanka i razvoja naše civilizacije.

Zašto je današnji čovjek posvećen materijalnom, a ne duhovnom?

Zato što su ga njegove vođe minulih desetljeća vrlo perfidno uvjerile da je gospodar nečega. Čovjek mora shvatiti da je gospodar ničega. Nije gospodar ni vlastita života. Mora shvatiti da su život i vrijeme, heraklitovski gledano, rijeka koju prelazi s obale na obalu da bi dosegnuo vječnost; da na tom putovanju do pola rijeke sakuplja i tegli materijalne terete identificirajući se s njima kao vlasnik, a onda od pola rijeke otpušta te terete kako bi lakše doplivao na drugu obalu, jer ga taj teret vuče dolje. Opsjednut materijalnim, čovjek zapravo prerano kopa svoj grob i svoje potonuće jer ne može prevući goleme terete imovine i svijesti o tome da je gospodar ničega.


Snimio Boris Kovačev


Znači li to da današnjem čovjeku, kako se često čuje, nedostaje duše?

Apsolutno. Pojam duše ishlapio je, iščeznuo, prije svega iz razgovora, potom iz našega svjetonazora, i duša još postoji uglavnom kao instrument zastrašivanja. U katoličkoj dogmi ljudima se prijeti paklom ako krenu krivim putem. No pakao nije dio nerazorive kozmičke svijesti, koja ostaje i nakon smrti, nego nešto što su ljudi stvorili na zemlji – ljudska duša dnevno prolazi kroz pakao na zemlji koji je stvoren upravo materijalnom opsesijom i dezorijentacijom modernoga čovjeka, koji se svjesno odriče vrhunskih etičkih vrijednosti. Čovjek pogubi dušu jer se dade zavesti lažama i paralažama modernoga svijeta putem medija, obećanih umjetnih rajeva, bilo da se zovu blagostanje, droga, uživanje u seksu, bilo da se bavi iskušavanjem rubnoga i opasnoga. Čovjek podlegne tomu, tu iluziju uzme zdravo za gotovo, radi na njoj, i onda upada u pakao. „Pakao je veoma živ u patnjama današnjeg svijeta“, tvrdi Denis de Rougemont.

Kad svijet postavite u relacije: pakao/materijalno i manjak povjerenja u sebe, manjak duševnosti – ima li smisla žrtvovati se u današnjem vremenu?

Ima. Pokojni Vlado Gotovac, moj veliki prijatelj i veliki uzor, i jedan od rijetkih besprijekornih ljudi koje sam u životu srela, rekao je: Najljepše je žrtvovati se za uzaludnu stvar. Žrtva je najveća stvar koju nam je namrla naša civilizacija. Postoji katoličko načelo koje glasi: Nasljeduj Krista. To načelo možemo nasljedovati upravo u toj žrtvi za druge, za zajednicu i napredak. Ono što apsolutno vrijedi i što se kršćanstvu ne može poreći Kristov je dobrovoljni odlazak na križ kao primjer beskrajne patnje i prihvaćanje patnje kao dobrovoljne moralne žrtve. Isplati se žrtvovati.

I kada ljudima, koji osjećaju žrtvu, nedostaje razgovora, nedostaje riječi?

To je zato što im nedostaje vremena. Najveća vrijednost koju možemo darovati jedni drugima jest vrijeme. Toga postanete svjesni nakon šezdesete – tog strahovitog prolaženja vremena i osjećaja da nećete završiti svoju misiju na zemlji, da nećete ostvariti planove, da nećete spoznati sebe kao osobu. Onoga časa kada čovjek spozna dragocjenost vremena i daruje ga drugomu, nekom cilju ili osobi, to je velika žrtva. Darovati čovjeku vrijeme najveća je žrtva.

Zašto danas vlada strah od riječi, od pravoga razgovora? Je li to posljedica manipulacije svijetom?

Robert Frost, američki poeta laureatus, istaknuti intelektualac svoga vremena – koji je bježao iz akademske zajednice u provinciju gdje je uzgajao piliće i bavio se nekim uzaludnim akcijama – govorio je da je jedino pravo poučavanje zapravo poučavanje metaforom. Da je jedini pravi govor zapravo govor metafore i da će većina ljudi biti prevarena s pomoću metafore. Strah od govora posljedica je neobrazovanosti čovjeka da razumije metafore.

Metafora je postala laž?

To su ljudi shvatili. Manipulatori metaforom varaju ljude. Kažu im nešto što zapravo cilja na nešto drugo, jer metafora je prispodoba, a alegorija „gledanje kroz riječi“ na drugu stranu nečega, a ljudi to uzimaju površinski, doslovan sloj tog obećanja, te metafore. Dakle, oni koji manipuliraju govorom, riječima, alegorijama i metaforama, oni su zapravo svezali gordijski čvor i riječi više ne vrijede. Razgovor je opasan ili poguban, jedan ide šumom, drugi drumom, sve je to šum u prijemnom kanalu. Vrlo je malo razgovora koji teže raščišćavanju situacije, razbistrivanju ili nekakvu konačnom rješenju. Ljudi trabunjanju, klepeću, natucaju i praznoslove, a govore relativno rijetko, u izvornom smislu pojma.

I rezultat toga onda su bezosjećajni, pretenciozni, bahati ljudi?

I uplašeni ljudi. Ima jako uplašenih, frustriranih ljudi koji se boje iskazati svoje mišljenje, koji se skrivaju iza autoriteta i velikih ideja kao što su pripadnost nekoj ideologiji, partiji, naciji, boji, barjaku... Svi bi se iza nečega sakrili. Pa i iza kičerskih domoljubnih stihova, zbog kojih će ići u zatvor jer im je rečeno da ta pjesma izražava njihovu ideju ili naciju, iako je trivijalna i bezvezna. Svoj zatvor slavit će kao neku vrstu hrabrosti ne znajući da su s pomoću metafore prevareni, da su uzaludno osramotili ime dospjevši u zatvor zbog manipulatora.

Je li to i zato što današnji intelektualac zapravo nije intelektualac, nego profesionalac?

Da. Treba razlikovati pojam intelektualac od pojma profesionalac, koji ima akademsku diplomu koja osposobljava čovjeka da bude zanatlija u jednom fahu, a sve ostalo mora nadograditi kako bi bio sposoban opravdati riječ intelektualac, koju tvore dvije latinske riječi; inter i lectus, što znači unutrašnje čitanje. Intelektualac je onaj koji je sposoban za unutrašnje čitanje stvarnosti. Nažalost, devedeset posto predstavnika akademske zajednice nije sposobno za takvo čitanje stvarnosti, već samo za snalažljivost s pomoću koje zanatlija obavlja neki posao. Sve zablude današnjega svijeta proistječu iz totalne nekompetencije ljudi, koji drže da im jedan papir, koji su ponekad teškom mukom stekli, omogućava automatski status intelektualca. Intelektualac razmišlja, propituje, čita, poučava, bez prestanka, tako održava svoj status.



Zašto se glede toga malošto mijenja?

Zato što je najinertnije mjesto na svijetu ljudska svijest. Dok se društvo razvija u obliku velikih preskoka, industrijalizacije, prodora u svemir itd., ljudska svijest potpuno je tromo mjesto. Zato ćete u svijesti intelektualca ili uopće čovjeka 21. stoljeća još pronaći dio srednjovjekovlja – naivne predodžbe, strahove... Ta se svijest zbog sporosti nije pomaknula od nekih srednjovjekovnih stereotipa. Valjda im je udobno u tom okviru, osjećaju se sigurnima. Malo je ljudi spremno slijediti nove spoznaje, a da ne govorimo o tromosti cijelih institucija ili Katoličke crkve, koje vrlo teško prihvaćaju svijet prema novim spoznajama.

Nije li zato naša civilizacija došla u stanje kada je nešto, za što mislimo da je napredak, zapravo nazadovanje?

U pravu ste. Jedini je napredak napredak svijesti. Nije napredak imati kilometre i kilometre asfalta, a zaboraviti kako se pali logorska vatra, ili kako se preživljava u prirodi na onome što se u okolišu nađe; na korijenju, divljim plodovima, raznom zrnevlju... Napredak se postiže kada se postigne stanovita ravnoteža između čovjeka i prirode, s jedne strane, i s druge, kako kaže D. de Rougemont, kada je čovjek solidaran, a ne solitaran. Današnji čovjek mora više poraditi na solidarnosti, na sinergiji, na civiliziranom djelovanju koje unapređuje društvo u cjelini, a ne ustrajavati na jačanju individualizacije i na potpunoj odvojenosti čovjeka od prirode te narcisoidno uživati u formalnim dokazima napretka kao što su strojevi, računala, auti, mobiteli, žice i nežice... To samozadovoljstvo ubija u čovjeku stvaralački impuls.

Stanko Lasić napisao je da živimo u monološkom svijetu. Zašto ljudi ne vole one koji drukčije govore i misle?

Razlog tomu je zaglupljivanje. Zaglupljivanje je svjetski trend, njemu služe svi mediji, sve tzv. društvene mreže. Današnji svijet izložen je trajnu procesu sustavnog zaglupljivanja, nerazvijanju samostalnog mišljenja, lošem obrazovanju, a osobito ubijanju bilo kakva kritičkog suda. Zato se osoba koja nije izgrađena da može misliti priklanja općoj klimi i općim idejama. Ono što se danas u medijima može naći trač je, zloba, huškanje, površnost, incidentnost, prostota, pornografija, kič, opća trivijalizacija. Danas se ulazi u tuđe postelje, u tuđe živote, u najstrožu intimu dva bića, oko nas su raskramareni leševi, mučene životinje... Sve se to redovito vrti po tzv. društvenim mrežama kao normalno, time vam se neizravno poručuje: ma ne mari, to ionako sutra neće biti aktualno.

Ljudski duh izložen je svim tim đavolskim sredstvima umrtvljivanja, otupljivanja i nesposobnosti za samostalno mišljenje. To je sve suprotno od dijaloga, koji je od antičkih vremena uvijek bio sredstvo raščišćavanja situacije i razmjene misli. Dijalog znači da imate misao koju nudite drugom na ogled i on vam odgovara svojom kontraargumentacijom. Da biste razgovarali, morate imati stav, da biste znali i mogli izraziti stav, morate imati izgrađen vokabular, da biste imali vokabular, morate se, per analogiam, obrazovati. Umjesto toga imamo površnost, proklizavanje kroz situacije, i kada se to spoji sa svime što nas čini neosjetljivima jer smo vizualno bombardirani strahotama današnjega doba, imamo šutnju. Rezultat toga je šutnja!

Bojite li se da vas „pozoj ne bu pozobal“, kako ste na jednom mjestu napisali?

Da. Pozoj je vrag, zmaj, demonska životinja i znak srednjovjekovne ikonografije, pozoj je biće mraka, dubina, pakla, Hada, čega god hoćete. Pozoj drijema, drijema i čeka da ga nahuškamo jedni na druge, a kada se probudi iz mračne špilje u koju smo ga privremeno stjerali, tada imamo ratove, pokolje, koji se u ovim prostorima javljaju svakih tridesetak godina. Strah me pozoja. Ja sam majka, baka, učiteljica i strah me za svu tu djecu koja su mi bila povjerena i koja bi sutra mogla biti raskomadani udovi na bojišnici. Da, vrlo me strah pozoja.


* * *

Razgovor u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 464-465, od 15. prosinca 2011. godine.

Vijenac 464

464 - 15. prosinca 2011. | Arhiva

Klikni za povratak