Vijenac 463

Kazalište

Jordan Cvetanović, TERAPIJA, red. Maja Šimić, premijera Teatra Rugantino, 15. studenoga

Aktualno i provokativno

Boris B. Hrovat

Psihoterapija je, čini se, naša realnost: ako već ne kolektivna (tu ponešto pomaže trenutni surogat u obliku grube in-yer-face predizborne kampanje), ono barem individualna. Od vremena sveopćeg prihvaćanja teorija dr. Freuda, njegovih sljedbenika i korektora, silno su se namnožile drame (potom i filmovi) u kojima je notorni kauč jedan od glavnih rekvizita, a odnos između pacijenta i uvažena terapeuta, ili pak između pacijenata međusobno – jedan od glavnih movensa ili katalizatora dramske napetosti i radnje. Otuđeni zapadni svijet (koji je samo sporadično upoznao svevideće oko Velikog Brata) ta je moda zahvatila ranije: sjećamo se drama i filmova još iz četrdesetih, ako se ne varam, ili zasigurno pedesetih godina 20. stoljeća. Razmjerno diskretno, oni su formulirali jednu i ne toliko heretičku misao: iza svakog (prividno?) uspješna čovjeka – stoji sposoban psihoterapeut. Potom, bilo je nužno da taj fenomen zahvati i nekadašnji politički Istok: u današnjem globaliziranom i kompjuteriziranom svijetu sve se standardizira i ujednačava – pa čak i kriza ljudskog identiteta, što je i osnovna tema Cvetanovićeva komada.


Luka Dragić, Siniša Popović i Gordana Gadžić u Terapiji


Tri izmučene duše, u svijetu koji su – možda nepovratno – opustošili rat i geslo neoliberalne ekonomije homo homini lupus, traže smirenje i spas, makar trenutno i varljivo utočište od nedaća novokomponirana života: takva, u kojemu ne možemo prihvatiti ni same sebe ukoliko izlazimo izvan konvencijama zadanih gabarita.

Čvrste obiteljske sveze, i prijateljstvo bez zadrške, nekoć su bili siguran oslonac i pomoć za one pojedince koje bi svladala povremena nepodnošljiva težina života – kako je ljudska potreba za olakšavanjem duše ostala, usprkos svemu, manje-više jednaka, tu je ulogu preuzeo profesionalac – psihoterapeut, čovjek koji sluša (i gleda), a tek rijetko intervenira, upravo poput konvencionalne, fine kazališne publike.

Jordan Cvetanović odlučio je tako lik psihoanalitičara odstraniti, i zamijeniti ga upravo tom – najčešće nijemom – publikom koja anonimna ispunjava polutamu kazališne dvorane. Njegovi likovi (osam ukupno) dolaze na scenu kao u ordinaciju, sjedaju na notorni kauč i izravno se ispovijedaju gledateljstvu. Iznose običnim, uznemirenim riječima, svoje životne priče – u kojima se nalazi, implicitno, dijagnoza i fragment anamneze današnjega društva. Iako je, za izvanjske promatrače, tragedija često ublažena komikom, nema nikakve sumnje u njihovo duboko i mučno proživljavanje vlastitih nedaća – s kojima ne znaju kako se nositi, a pomoći se u alijeniranom i kompetitivnom svijetu, u kojem vlada pravo jačega, baš i ne mogu nadati.

Neke su od tih ispovijedi međusobno isprepletene (kao što su i neki likovi), neke stoje kao apartna svjedočanstva, no sve ih povezuje temeljni iskaz ljudske osamljenosti i nesnalaženja te potreba za smirenjem, ljubavlju i razumijevanjem, inherentna svakom ljudskom biću. Drugi je bitan element korjenita nemoć likova da se dokraja afirmiraju i slobodno iskažu, da i druge uvjere u vlastito pravo na životni, egzistencijalni prostor, koji će biti samo po njihovoj (a ne po tuđoj, nametnutoj) mjeri. Ne može se afirmirati vlastita osobnost bezobzirnim gaženjem osobnosti drugih.

Redateljica Maja Šimić s pravom je odličnim glumcima prepustila scenu, ograničavajući se tek na postavljanje temeljnjih obilježja predstave, među kojima su glavna jednostavnost i neposrednost, realizacija bliskog kontakta kakav postoji u ordinaciji iole sposobnijega psihoterapeuta. Predstavu je iznio, u prvome redu, magistralni Siniša Popović (Gay, Direktor, Slijepac), fino nijansirajući svaku od navedenih vrlo različitih uloga, i potvrdivši se još jednom kao jedan od prvaka suvremenoga hrvatskog glumišta. U svojim logoreičnim monolozima, na rubu histerije, sjajna je bila i Gordana Gadžić, tumačeći svoje likove (Žena, Kučka) vrlo uvjerljivo i prisno, takoreći poput sjajnih minijatura-studija karaktera. Likovi koje je interpretirao Luka Dragić (Gay, Psihoterapeut, Sin Koji Šuti) nisu, istini za volju, toliko dobro koncipirani poput ostalih, pa je mladomu glumcu ostalo nešto manje prostora za kreativnu igru – no i njegova kreacija usuglašena je s ostalima.

Jordan Cvetanović, mladi srpski pisac (Nikšić, 1982) napisao je aktualnu, provokativnu, zanimljivu urbanu dramu te se nikako ne treba čuditi što je ona još od 2009. na repertoaru glasovitoga beogradskog Ateljea 212 u režiji renomiranoga Gorana Markovića, a autor je 2010. za nju primio i Nagradu Borislav Mihajlović Mihiz.


Vijenac 463

463 - 1. prosinca 2011.

Klikni za povratak