Vijenac 462

Naslovnica, Tema

Reportaža – Jeste li zaboravili Vukovar?

Život između zločina i nade

Andrija Tunjić

Mučno mi je pisati o vukovarskoj tragediji, o njezinoj dvadesetogodišnjici. Ne zato što ne suosjećam sa žrtvama, nego zato što se mnogi zločinci još slobodno šeću i što se ta tragedija sve više nastoji obesmisliti. Čak i relativizirati. Ponajprije politikama kojima je uglavnom cilj što više udovoljiti politikantskim interesima, a najviše interesima sve agresivnije tzv. jugosferične ideologije, koja ustrajno nastoji izjednačiti žrtvu i zločinca.

Spomenik masakru na Ovčari

Neprihvatljivo mi je planirani vukovarski zločin pripisati samo pojedincima – na čemu se inzistira i čime se osobito „proslavio“ bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Pojedinci nisu osnovali logore po Srbiji iz kojih se mnogi nisu vratili. Stajićevo, Begejci, Srijemska Mitrovica, Niš i mnoga druga mjesta logora i danas su u Srbiji. Mučno je pisati o svemu tome kada se niječe Istina.

Nije prvi put u povijesti naše civilizacije da su se isti zločini ponavljali jer zločinci i njihove ideologije nisu dostatno kažnjeni. Sjetimo se pogroma Židova u carskoj Rusiji i Staljinovu SSSR-u, u Hitlerovoj Njemačkoj, u Pavelićevoj NDH i Srbiji, iz koje je general Nedić poslao pismo Hitleru u kojem ga je izvijestio da je Srbija prva u Europi riješila židovsko pitanje. Sjetimo se i komunističkih zločina.

Spomen-ploča u unutrašnjosti Veleprometa

I zločini u Vukovaru ponovljeni su zločini. Srpski i crnogorski četnici u Drugom svjetskom ratu počinili su brojne zločine po BiH i Hrvatskoj, a isto su ponovili u ratu od 1991. do 1995. Početak bestijalnosti započeli su na vukovarskom ratištu 1991, kada su 18. studenoga 1991. svoj pohod „trijumfalno“ najavili crnom zastavom s mrtvačkom glavom i pjesmom Biće mesa klat ćemo Hrvate...

Dosad je u Hrvatskoj ekshumirano 4438 osoba, od kojih je 3721 nestala od 1991. do 1995. godine. Na popisu zatočenih i nestalih još je 1889 osoba koje su zatočene i nestale od 1991. do 1995. godine. Od dosad ekshumiranih 60 posto su civili; 28 posto žene, a 39 posto osobe starije je od 60 godina. Ekshumirani su i posmrtni ostaci više od četrdesetero djece. Od ekshumiranih 89 posto su Hrvati. Samo u Vukovarsko-srijemskoj županiji dosad je otkriveno pedeset masovnih grobnica i više od 150 manjih, u kojima su nađene kosti do troje ubijenih. Sigurno će ih biti još jer se još traže nestali.

Hangari Veleprometa gdje su počinjeni zločini

Unatoč tomu borci za ljudska prava i politiku pomirenja ustrajavaju na zaboravu jer tobože bez zaborava mržnji nikad kraja. Pritom zaboravljaju da je nasilni zaborav itekako pogodno tlo za još veće mržnje i nove zločine.

Mučno je sve to znati, a ne moći se tomu suprotstaviti. Pa čak ni pisati! Jer se i pisanje o tome sve češće smatra potpirivanjem nacionalizma, mržnje i življenja u prošlosti. Forsira se zaboravljanje prošlosti iako su u sadašnjosti svuda posljedice prošlosti – nacifašističke, komunističke i velikosrpske; masovne grobnice, groblja i duhovi mrtvih, koji još imaju samo žive koji ih se sjećaju.

Na putu sam prema Vukovaru, hrvatskoj Guerniki. Zapravo nastavljam putovanje iz Beograda, gdje sam na Beogradskom sajmu knjiga svjedočio, pomalo i iznenađen, velikoj koloni poklonika Dobrice Ćosića, koja je strpljivo čekala da joj guru „ugroženog srpstva“ udijeli očinski pogled i potpis na knjigu, koju su ushićeni poklonici stiskali na grudima. Slika te kolone i u mislima prisutne kolone žrtava Ćosićeva „ugroženog srpstva“ nešto je najmučnije.

Imena žrtava, „oslobodioca otadžbine”, u Borovu Selu

Ne pomaže tu hladna glava i ratio, ne pomaže nikakva uljepšana slika jugoprošlosti koja bljesne jer je u sjećanju istog trena u prah pretvori vapijući glas Siniše Glavaševića, koji iz zločincima okružena Vukovara poziva humani svijet da shvati u kakvu je stanju grad i njegovi stanovnici. I danas, dvadeset godina poslije, čujem taj glas i u glasu poraz čovjeka koji je vjerovao u ljude, u ljepotu, u ljubav.

Za razliku od brojnih posjeta vukovarskom ratištu, ovaj put putujem preko Matoševa Tovarnika, pokušavam rekonstruirati put kojim su 1991. Vukovar okruživali JNA i četnici, borci za veliku Srbiju. U Tovarniku je prva masovna grobnica koju ću posjetiti na ovom mučnom pohodu mrtvima.

Pred grobljem Svetog Križa nekoliko žena prodaje krizanteme i svijeće. Posjetitelji u tišini ulaze u groblje, zatim škrope grobove, pale svijeće i polažu cvijeće. Molitvu katkad nadjačaju uzdasi. Osobito su glasni kod grobnica s imenima 64 ubijena. Na nadgrobnim pločama, među kojima je i bista mučenog i ubijenog svećenika don Ivana Burika, piše da su ubijeni potkraj rujna, u listopadu i početkom studenog 1991.

Na grobu Petra Bilića, ubijena 25. rujna 1991, u dobi od 60 godina, mlađa žena pali svijeću, s njom su djevojčica od kojih devet godina i muž. Žena ne želi reći ime, kaže samo da je bratična ubijenoga.

„Danima bi trebalo pričati o mučenju tih ljudi, ali koga to danas zanima“, dodaje njezin muž.

Što bi na to rekao njihov sumještanin A. G. Matoš? Bi li povjerovao da su to zlo činili pripadnici srpskog naroda o čijoj je književnosti, kulturi, hrabrosti i liberalizmu napisao mnoge veličanstvene stranice?

Iz Tovarnika putujem u Lovas, selo u kojem su JNA i četnici ubili 85 mještana, od kojih je 51 poginuo u minskom polju u koje su ih natjerali zločinci.

Židovsko groblje u Vukovaru

Polje smrti nalazi se odmah do staja i radionica Poljoprivredne zadruge Lovas, kada se cesta počne spuštati i ulaziti u selo. Na kosini uzorana, a nekad minirana polja, s noge na nogu gega se vrana. Sunce se skrilo iza visokih stabala te kroz krošnje probija zgusnute boje jeseni koje se u ravnici utapaju u mješavinu hladnjikave svježine, magle, rose i opaloga lišća... Iz sela odjekuje zvono lovaske crkve u čiju jeku ulijeće lavež pasa; jednoga, pa drugoga, pa nekolicina njih, od kojih jedan zavija. Kad je lavež utihnuo, graknula je vrana, zatim zabrenčao auto, a onda je iz ostataka sasušena korova lahor donio miris jeseni, njezinu predvečernju svježinu.

U udolini između dviju kosina stoji spomen-križ. Korpus križa gleda prema Lovasu i istoku, odakle su stigle ubojice. Na betonu, ispred križa, tri položena vijenca, među njima i jedan na kojem piše: Ne zaboravimo zločine u Lovasu. Žene u crnom Srbije.

Pročitavši to pomislio sam na bolje sutra i požurio u Sotin. Međutim, to bolje sutra trajalo je samo časak, a onda su nahrupile misli na ubijene zbog kojih pate njihovi najbliži. Mislim i na ubijene u nacifašističkim logorima smrti i komunističkim gulazima. Naviru slike žrtava o kojima su pisali Primo Levi, Imre Kertesz, Hannah Arendt i mnogi drugi. Ne znam je li itko od žrtava srpskih logora napisao nešto poput dnevnika Ane Frank ili Nine Lugovskaje?

Na Trg sotinskih žrtava, gdje je poslije mirne integracije bio šator u kojem su gorjele svijeće ispod fotografija ubijenih i nestalih Sotinjana, gdje se molilo, plakalo i čekalo da netko donese glas o nestalima, sada stoji križ na kojem piše: Mi smo morali umrijeti da živite vi i slobodna Hrvatska, a ispod su vijenci obitelji ubijenih i nestalih.

Gospođa iz susjedne kuće tvrdi da se rodbina žrtava još sastaje i moli, ali da ne zna točno kada.

„Znate li što o nestalima i ubijenima?“, pitam ženu koja se iznenada pojavila na drugoj strani ceste. U rukama nosi zdjelu, žuri i brzo odgovara da ne zna.

„Zar je moguće da ne znate?“

„Boga mi, o tome ništa ne znam!“

„Ja znam, ja ću vam reći. Srbi vam to neće znati, iako znaju“, veli stariji čovjek, koji je sve to gledao i slušao.

Kaže da se zove Ante Ljubas i dodaje da je u Sotinu šezdeset i četvero, što ubijeno što nestalo, te da se za pola još ne zna. Rukom pokazuje zgradu u kojoj je spomen-soba i prozor kroz koji mogu vidjeti fotografije stradalih. U razgovoru veli da se ovamo doselio kao dijete iz Livna i da je tu rođen njegov rođak Petar Ljubas, koji je sada pomoćni biskup u Plovdivu, u Bugarskoj. Prije rastanka upozorava me na masovnu grobnicu u vinogradima, do koje ću stići ako poslije četiri kilometra iza kućice u vinogradu skrenem na prosjeku i idem do nizbrdice prema Dunavu, a zatim skrenem desno.

Nakon pohoda toj grobnici žurim u Vukovar. Noć je u Vukovaru čudesno tiha. S prvim mrakom i upaljenom rasvjetom gasne dnevni život, tišina preplavljuje grad i sve oko njega, svatko se uvuče u svoju ljušturu, u kojoj je sa svojim uspomenama. Tamo čeka što će donijeti novi dan, hoće li stići glas o nekom nestalom. Živi između zločina i nade.

Jutro je osvanulo u magli. Ravnica i magla žive skupa, jedna drugoj skraćuju daljinu. Kroz mliječnosivu koprenu magle, koju povremeno probije i pokoja sunčeva zraka, žurim prema Sajmištu i hangarima Veleprometa, vidjeti jesu li hangari još onakvi kakvi su mi se činili svaki put kada bih posjetio Vukovar.

Velepromet me dočekuje s istim sablasnim i još zahrđalijim hangarima, ali na ulazu nema znaka da je to bilo mjesto mučenja i zločina.

-„Tko se brine o hangarima, tko je njihov vlasnik?“, pitam gospođu koja puši.

Odgovara da direktor ima stranku, ali me može odvesti do zamjenika. Ugledavši zamjenika, s vrata ga pitam zašto nije obilježeno mjesto zločina.

„Obilježeno je“, s blagim osmijehom, svjestan situacije, odgovara zamjenik, pruža ruku i kaže da se zove Ivan Roca.

„Obilježeno je na mehaničkoj radionici, gdje su na cirkularu rezani zarobljenici. Tu se gubi trag o tristo zarobljenika. I stotinjak metara prema gradu u ciglani također je mjesto zločina. I preko puta u Vupikovim halama bio je logor o kojem se ne govori. Ne znam zašto se to ne zna. Kao što ne znam zašto malotko zna da je u mojim Bogdanovcima ubijeno i nestalo više od 90 osoba, koje neki političari smanjuju na 59. Zašto nije pokrenuta ni istraga o tim zločinima?“, pita se Ivan.

Ne znajući što bih mu odgovorio, vraćam se u središte Vukovara, pitati što o sadašnjem suživotu kažu gradonačelnik Željko Sabo i dogradonačelnik iz srpske zajednice. Vratar kaže da je gradonačelnik otišao položiti vijence, ali da je tu dogradonačelnik iz srpske zajednice.

„Mogu li do njega?“

„To vam je na trećem katu, na vratima piše Dejan Drakulić.“

Površinu stola za koji sam sjeo kod Drakulića prekriva bijeli kačkani tabletić s križem i četiri slova S.

„Kako žive Srbi i Hrvati, kakav je suživot?“, pitam dogradonačelnika Drakulića.

„Teško je svim građanima Vukovara, s tim da srpska zajednica sve teže podnosi. Srbi su adekvatno zastupljeni politički, ali nisu u trgovačkim društvima i javnim poduzećima. Još nisu prihvaćeni kao aktivni dio Vukovara. Ja kao dogradonačelnik i predsjednik gradske organizacije SDSS-a radim na tome da Srbi budu aktivno uključeni u zajednicu s idejama koje bi ih zadovoljile. Želimo aktivno pridonositi razvoju Vukovara i Hrvatske. Što se tiče zločina, neka svi zločinci budu kažnjeni, bez obzira čiji su. Najbolje bi bilo kada bi policija i sudstvo radili svoj posao.“

Dok čekam da se vrati gradonačelnik, razgledavam zgrade koje se popravljaju. Pokušavam otkriti gdje je sada kafić Remi, koji sam posjetio 20. studenog 1996, u vrijeme početka mirne reintegracije, ispred kojega su me dočekala dva mamurna domaćina, Goran i Joca. Posve sijedi Joca pohvalio se da se trijezni poslije „proslave pete godišnjice oslobođenja Vukovara“, a Goran je rekao da je zločinac i ponudio da ga fotografiram zajedno s vojvodom Dražom, čija je velika fotografija visjela iza njihovih leđa.

U dogovoreno vrijeme vraćam se do poglavarstva, vratar kaže da se gradonačelnik vratio i da mogu k njemu. Gradonačelnik je u žurbi i odmah počinje odgovarati na pitanje na koje je već odgovorio dogradonačelnik Drakulić.

„Moramo shvatiti da je u Hrvatskoj najveći ratni zločin počinjen u Vukovaru, gdje je otkrivena najveća masovna grobnica na Ovčari. Na groblju je otkopana masovna grobnica s 930 tijela mrtvih. Vukovar još traži 300 mrtvih. Ako tomu pridodamo oko 3000 prognanika u vrijeme agresije na Vukovar, onda možemo shvatiti veličinu Vukovaraca koji žele živjeti u Vukovaru u miru i toleranciji.

U fazi smo povratka povjerenja jednih u druge i nitko mi argumentirano ne može reći da je u mojem mandatu, koji teče od lipnja 2009, došlo do bilo kakve povrede zakona ili ustavnog zakona koji se tiče bilo koje nacionalne manjine. Svi koji tvrde suprotno ne pridonose normalizaciji i vraćanju povjerenja te im jasno poručujem da svoje političko djelovanje odmaknu od 1991. jer je od tada prošlo dvadeset godina.“

„Dogradonačelnik Drakulić kaže da Srbi nisu ravnopravni pri zapošljavanju“, kažem mu.

„U nekim poduzećima ima i više od 30 posto Srba, više nego što im po zakonu pripada. Ovdje nitko po nacionalnoj osnovi nije ugrožen. Od 2500 nezaposlenih nitko nije pravio analizu koje su nacionalnosti.“

Sabo je kao branitelj zarobljen u Borovu Naselju i odveden u logor Begejce kod Zrenjanina, gdje su mu u dva mjeseca svakodnevnoga premlaćivanja polomljena rebra i ključna kost. Iz Begejaca je 23. prosinca 1991. premješten u Niš, gdje je bio do 26. siječnja 1992, kada je razmijenjen.

S mislima na suživot i srbijanske logore stižem na Memorijalno groblje branitelja Vukovara, koje je od središta udaljeno otprilike četiri kilometra. Tu su auti iz cijele Hrvatske i BiH. Mnoštvo je posjetitelja; došli su roditelji, braća, sestre, djeca i unuci. Došli su posjetiti svoje mrtve i još se jednom sjetiti života prije tragedije.

Prvo posjete grob najbližih, a onda obiđu cijelo groblje, koje se sastoji od tri cjeline – gradsko groblje i groblje hrvatskih branitelja spaja groblje bijelih križeva, njih 930, koji su postavljeni na mjestu masovne grobnice. Uz grobove branitelja nalaze se i prazna mjesta koja čekaju mrtve i nestale branitelje. Tišinu je narušio ispaljeni plotun, koji je značio da se broj mrtvih branitelja povećao za još jednoga, Nebojšu Matarugu-Baju, koji je umro u 70. godini.

Nekoliko kilometara dalje na istok, pa desno, preko Vupikovih širokih polja, asfalt vodi do Spomen-doma Ovčara i mjesta svjetski poznate masovne grobnice. U prostoru gdje je sada dom uspomena ubijen je Siniša Glavašević i još troje ranjenika iz bolnice, a ostalih 196 strijeljano je na drugoj strani, na mjestu masovne grobnice. U sredini prostorije vrti se svjetleći krug s imenima ubijenih, na zidu se pale i gase fotografije ubijenih, a ispod, u betonskom kanaliću na slami, kakva je bila u vrijeme njihova ubojstva, položeni su dokumenti ubijenih; osobne karte, vozačke dozvole, školske svjedodžbe, razne diplome, krunice, ključevi od auta, rentgenske snimke zuba po kojima su identificirani...

Kristijan Drobina, službeni voditelj Spomen-doma, tu je svaki dan osim Uskrsa, Božića i Nove godine, a svaki tjedan izmjenjuju se branitelji volonteri. Kad god netko uđe, Kristijan ponovi da je na Ovčari ubijeno 200 osoba, iako je 261 službena brojka Haškoga suda, a službena brojka Vukovarske bolnice je 294, među kojima su i tri Srbina. Do danas se ne zna gdje je ostalih 94, koji su tu dovezeni.

Dodaje da je u borbama stradalo 1600 branitelja i civila, a poslije tri dana da je ubijeno više od 2500 osoba. Za tri mjeseca borbe JNA je potrošila oružja koje su bili planirali potrošiti za četiri godine. Na West Pointu su izračunali da je na Vukovar palo eksploziva koji je ekvivalent dvije Hirošime i da je uništeno 93 posto grada. Ali Haagu to ipak nije bilo prekomjerno granatiranje.

„Na Ovčaru ne dolaze Srbi, osim naravno službenih delegacija i novinara koji tu dolaze svake godine 18. studenog, na dan pada Vukovara. Uskoro će početi dolaziti i beogradski novinari koji će provocirati pitajući o suživotu, kao i vi“, kaže vukovarski branitelj i zatočenik srpskih logora Zvonko Mašić, koji prodaje svijeće i krunice, možda pedesetak metara od masovne grobnice. Ne vjeruje u suživot dok se Vukovarom šeću zločinci koje hrvatska vlast ne hapsi i ne kažnjava. Vidno iživciran što ga pitam o suživotu, kaže:

„Znate li da se isti dan kada je uhapšen Goran Hadžić iz Borova Sela u Srbiju iselilo 16 obitelji? Znate li da su se od 78 odvezenih hrvatskih branitelja u selo Veru vratila samo trojica preživjelih? Zašto se ne govori o 200 ispečenih u pekari na Drvenoj pijaci, na Olajnici? O tome se šuti, a sve u ime nekog suživota. Mi ne možemo živjeti sa zločincima! Ne mogu ni Srbi koji su s nama branili Hrvatsku. Znate li da je u 204. vukovarskoj brigadi bilo puno Srba? Za ovo što kažem nikoga se ne bojim. Ni zatvora!“

Na mjestu grobnice iz koje je ekshumirano 200 ubijenih zasađeno je 200 grmića, ispred kojih je nekoliko križeva na kojima su povješane krunice i ploča na kojoj piše: U središtu pozornosti ICRC-a, a u nazočnosti promatračke misije ECCM-a na ovom mjestu dana 20. studenog 1991. godine JNA i njihovi pomagači mučki su ubili 200 ranjenika, medicinskog osoblja i civila iz vukovarske bolnice! Vjerujući da pravedni nikada ne umiru ovu spomen-ploču podižu Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskoga rata i centar Apel. Ovčara, 10. prosinca 1997.

Tu je i mramorna pločica s natpisom: Iz krvi i bola niknut će cvijeće i nikad Torcida zaboravit neće Vukovar. Gore svijeće, ljudi u tišini dolaze i mole se, majka plače, a otac kaže „Dosta je, isplakala si se.“

Iako mi je previše grobnica i smrti, idem u Borovo Selo, mjesto prve masovne smrti na vukovarskom bojištu, do mjesta gdje su ubijeni hrvatski policajci. Prije početka Borova Sela veliko je polje na kojem se zelenila pšenica kada su 2. svibnja 1991. kroz nju prošli hrvatski policajci, od kojih se dvanaest vratilo u lijesovima. Dvanaest nejednakih tuja u plastičnim loncima u poluluku okružuje betonski kamen na kojem nema ni slova o ubijenima. Dok to gledam i ne vjerujem, iz polja se na biciklu dovezao četrdesetogodišnjak.

„Je li ovo mjesto ubojstva hrvatskih policajca?“, pitam.

„Nije. Ubijeni su u selu kod doma zdravlja i škole, koje su napali. Dobro su i prošli.“

„Kako su dobro prošli kad su mrtvi?“

„Mogli su biti i mučeni“, ljutito odgovori i lagano se odveze na biciklu put mjesta.

Zgromljen tom morbidnošću krenem u mjesto. Od početka do kraja ni traga ruševinama, to je neki drugi svijet, drugi planet; jedini trag ratu je spomen-grobnica na mjesnom groblju na kojoj su navedena imena poginulih, njih pedeset i dvojica.

Vraćam se u Vukovar, još jednom provjeriti diše li grad koji je 1991. ubijen. Prije nego što ću se oprostiti s njegovim mrtvim braniteljima prolazim pored pravoslavne kapele znamenite vukovarske obitelji Paunović i ukrajinske crkve i nesvjesno skrenem na groblje ubojica Vukovara. Nije bez nadgrobnih spomenika kao obilježje hrvatskih policajaca u Borovu Selu. Srbi su ga zvali, a možda ga još zovu, „groblje oslobodilaca palih za slobodu otadžbine“, a Hrvati, zbog nadgrobnih ploča u obliku srpske šajkače, „groblje šajkača“. Šajkača kakve su postojale 1996. više nema, odrezane su, a nema ni upisanih mjesta pogibije jer su ti „vukovarski oslobodioci“ ginuli i po Bosni. Groblje je zapušteno, pitanje je dođe li tko oplakati „našu decu koju su ubile ustaše“, kako mi je davne 1996. rekla jedna već stara majka.

Prije nego što ću se oprostiti s Vukovarom odlazim u nekadašnju JNA-kasarnu, koja je u vrijeme mirne reintegracije bila sjedište ureda J. P. Kleina, a sada je memorijalni muzej. Osim oružja koje je u vrijeme agresije bilo oružje JNA i četnika, tu je oruđe i oružje Hrvatske vojske, kojim su se branitelji ratovali s JNA i četnicima. Muzeju sa zapadne strane i preko žice, o vukovarskoj tragediji svjedoči i židovsko groblje, čije su grobnice srušile i okrnjile granate kojima je ubijan Vukovar. Među prezimenima tražim prezimena prijatelja mojeg djeda, kojega su u Drugom svjetskom ratu ubili četnici.

Vijenac 462

462 - 17. studenoga 2011. | Arhiva

Klikni za povratak