Vijenac 462

Naslovnica, Razgovor

Latinka Perović, srpska povjesničarka i političarka

Srbija ne zna želi li prošlost ili budućnost

Razgovarao Andrija Tunjić

U Srbiji nije prihvaćena realnost koja je nastala s porazom u ratovima / Sintagmom „i Europa i Kosovo“ srpska politika pokazuje da proces europskih integracija ne uzima kao prioritet i da ostaje posvećena ideji zaokruženja nacionalne države i rješenju srpskoga društva kao nacionalnog pitanja / Uzdanje da će Rusija spasiti Srbiju izgleda prilično diletantski / Odnos prema Ustavu iz 1974. ključna je pogreška srpske politike ne samo u odnosu prema Albancima nego i u odnosu prema Jugoslaviji / Srbi su bili privilegirani u Hrvatskoj i BiH / Ratovi nisu posljedica dolaska Miloševića na vlast, nego su rezultat konsenzusa srpskog društva / Velikosrpska ideologija, koje je Dobrica Ćosić vjernik i protagonist, nije došla iz njegove glave

Uskoro će se napuniti četrdeset godina otkako su početkom prosinca 1971. u Karađorđevu poražene politike Hrvatskog proljeća, i srpskih liberala. Bio je to povod za razgovor s tadašnjom srbijanskom političarkom, simbolom srpskih liberala, Latinkom Perović, koja govori o tadašnjem vremenu, ali i o Titu, raspadu Jugoslavije, Andriću i Krleži, velikosrpstvu, današnjoj Srbiji, EU... ¸

Snimio A.T.

Gospođo Perović, na putu k vama javljeno mi je da je umro Radomir Konstantinović, filozof i književnik, autor kultne srpske knjige Filosofija palanke, koji je u jednom razgovoru prije nego što se povukao u samoizolaciju rekao da je „borba protiv nacionalizma borba protiv samoće“. Je li moguće da je Srbija tako velika intelektualca gurnula u samoizolaciju?

Trenutno radim knjigu o ljudima koji su bili neželjena srpska elita. Riječ je o ljudima koji su racionalno shvaćali prošlost, sadašnjost i mogućnosti srpskoga naroda, koji su shvaćali da srpski narod ne smije svoje mitove uzeti kao osnovu svog razvoja i realne politike. Konstantinović je čovjek koji je to dijagnosticirao, koji je na početku rata rekao što o tome misli i povukao se, kako ste rekli, u samoizolaciju. Konstantinović je netko za koga će se, kao što se sada radi s Bogdanom Bogdanovićem i nekim drugim ljudima iz prošlosti, reći: Eto, imali smo i takvih ljudi. No to je uvijek u Srbiji bilo manjinsko mišljenje. Zato je to moguće. I zato ja kao biograf tih ljudi, kao njihov istraživač, kao netko komu je bliska anticipacija naših poraza, u nekim trenucima, kao sada na vijest o Konstantinovićevoj smrti, osjećam i neku gorčinu. On je na neki način poražen našom situacijom.

Kakva je situacija u kojoj danas živi Srbija?

Nada koja se javila sa smjenom Miloševića Đinđićevom smrću faktički je zaustavljena. Reforme i naklonost svijeta Srbiji, koje su postojale 2000. godine, nisu iskorištene da se uhvati europski ritam integracija.

Zašto nisu iskorišteni?

Zato što nije prihvaćena realnost koja je nastala s porazom u ratovima. Sada su na naplatu stigli računi te politike, sve promjene samo su prividne, ne rješavaju probleme Srbije. Put prema Europi stigao je do kritične točke i pitanja: želi li Srbija Europsku Uniju? Na to se pitanje sada mora dati vrlo eksplicitan odgovor. Naravno, s vrlo jasnim konzekvencijama jednog ili drugog izbora. To je veoma specifičan i ozbiljan trenutak za Srbiju, koja ima mali potencijal i veliku konfuziju.

Nikada nisam mislila da Srbija treba biti staratelj Srba izvan Srbije / Jugoslavija je bila jedna partija koju čuva jedna vojska i jedna policija / Savka i Tripalo nisu išli na razbijanje Jugoslavije, pogotovo nisu bili ustašoidni

Kad čitam srbijanske novine, imam dojam da većinska Srbija živi u prošlosti i da je velikosrpska. Jesam li u krivu?

Niste. To se u Srbiji možda tako ne zove, ali se prepoznaje u odbijanju Europe i vrijednosti koju EU predstavlja, zatim u neodustajanju da Srbi žive u jednoj državi, pa u nepoštivanju ljudskih prava. Sve to ukazuje za čim Srbija ide, što joj je primarno.

S obzirom na svjetsku krizu, ozbiljni se analitičari boje da Srbija ne pokrene rat protiv Kosova?

Nakon svih iskustava 1990-ih godina, rata sa Slovenijom, Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom te rata na Kosovu – to se ne može isključiti, u današnjoj Srbiji ima i takvih avanturista. Ali Srbija nema potencijala za vođenje bilo kakva rata, a pitanje državnoga zaokruženja i stabilizacija granica ne može se riješiti ratom. Rat bi doveo do još veće unutrašnje krize. Drugo, rat na Kosovu bio bi uvod u dugoročan rat u cijeloj regiji. Treće, treba uzeti u obzir da je cijelo naše okruženje manje ili više već uključeno u procese integracija.

Srbija lako može doći u situaciju da postane inkompatibilna sa svojim okruženjem i da svaki nesporazum sa susjedima počne ideologizirati, što može dovesti do itekakva antisrpskog raspoloženja. Ne zaboravimo da nama susjedna društva idu naprijed. Hrvatska deset godina provodi normativne promjene i na ulazu je u Uniju. Stvari se brzo mijenjaju i rat nema nikakve šanse.

Ulazak Hrvatske u EU kod srpskih nacionalista izaziva otpor jer je to kraj ideje o nacionalnom zaokruživanju / Ako se prihvati da su države nastale raspadom Jugoslavije realnost, tada će naša kulturna suradnja uspjeti / Suđenje u Haagu nije suđenje Hrvatskoj

Je li vrijeme da Srbija jasno kaže da nema pretenzija na susjedne teritorije?

To su prioriteti srpske politike. Ali kada je riječ o tome, srpska je politika još neuvjerljiva za susjede i za svijet. Sintagmom „i Europa i Kosovo“ srpska politika pokazuje da proces europskih integracija ne uzima kao prioritet i da ostaje posvećena ideji zaokruženja nacionalne države i rješenju srpskog društva kao nacionalnog pitanja.

Zanima li Srbiju uopće EU?

Odgovorit ću vam kao historičarka i netko tko se time desetljećima bavi. Taj problem u Srbiji je vrlo star, postoji od stjecanja državne nezavisnosti 1878, od Berlinskog kongresa. Tada se srpska inteligencija podijelila na onu koja ima ambiciju da se dovrši oslobođenje i ujedinjenje – koja je imajući u vidu okvir srednjovjekovne državne pripremila ratove i htjela stvoriti nacionalnu državu – i na drugu struju, koja je težište stavila na modernizaciju Srbije po uzoru na zapadnoeuropske države. Ta se podjela održala do današnjega dana.

Zašto je Srbija sklonija prvima?

Zato što je ratovanjem stvoren način mišljenja. U Srbiji jako živi filozofija žrtve, ideologija žrtve. Što više žrtava, to više aduta za povlačenje granica. Ali to je vrijeme prošlo.

Jesu li i danas vodeće intelektualne snage Srbije za veliku Srbiju ili su svjesne da se to ne može ostvariti?

Srpsko društvo je ipak pluralnije nego što se to na prvi pogled čini. Istina, postoji unisonost koja ustrajava na nacionalnom jedinstvu i jednoj nacionalnoj državi, za što se zauzima Srpska pravoslavna crkva, ali srpsko je društvo podijeljeno i nisu jasno definirani ciljevi, nije dovoljno jasno između čega Srbija danas bira.

Čini se da bira između Unije, kojoj želi propast, i Rusije, koja s krizom na Zapadu i nakon sporazuma s Kinom dobiva na važnosti?

I sama tako mislim. Zato današnja Srbija mora biti načisto s tim što odbacuje nepristajanjem na Uniju, na njezine vrijednosti i garancije sigurnosti i mira. Srbija ne smije biti izolirana od Europe, mimo procesa u kojima se rješavaju i sudbine malih naroda.

Ne strahuje li Srbija da bi u Uniji izgubila svoj identitet, jer sve je jači glas onih koji govore da je EU opasnost za identitete?

To je bezrazložan strah. EU je prije svega mirovni projekt koji i malim narodima nudi mogućnost da u tome sudjeluju. Zato što nismo u stanju da damo adekvatne odgovore zbog postojeće krize predviđa se propast svijeta. Ali to se neće dogoditi. Europa je prošla kroz niz velikih kriza od Drugoga svjetskog rata, prolazi i sada, pa je naivno i neodgovorno, pa i inferiorno, očekivati perspektivu svoje zemlje računajući na eventualnu propast drugih.

Ako ne uvažavamo realnost da je Hrvatska imala ustaštvo i Jasenovac, Srbija četništvo i ubojstvo Stjepana Radića, živjet ćemo u predrasudama koje ćemo htjeti zaštititi krivnjom drugih

S obzirom na povijesno iskustvo malih naroda, ne čini li vam se da strah od gubljenja identiteta ipak ima razloga?

Europa je civilizacija koja unosi iste vrijednosti u sve europske narode, ona je više nego itko ikada do sada u historiji unaprijedila odnose velikih i malih. Ona se otvorila Balkanu i Istočnoj Europi. Promjene su veoma brze i bitno je u njima sudjelovati. Pod pretpostavkom da se EU čak i raspadne, što se neće dogoditi, mali narodi neće bolje proći, bit će objekt velikih naroda. Ali EU malim narodima daje šansu da prvi put u historiji sudjeluju u jednom vrlo teškom procesu. EU je zajednica u kojoj se odlučuje konsenzusom. To je novo iskustvo za narode koji su poslije Drugoga svjetskog rata živjeli u autoritarnim državama i društvima.

Niste odgovorili kako će se mali identiteti oduprijeti velikim?

Što je naš identitet ako nije zaostalost? Ako EU znači razvoj kulture, obrazovanje, poštivanje ljudskih prava i bolji socijalni status, onda ste uključeni u jednu naprednu asocijaciju. Zato će male države, s vrlo malim potencijalima, dobivati sredstva koja su im nužna kako bi sačuvale svoj identitet. U siromašnom društvu koje gubi perspektivu i socijalno propada nećete sačuvati nikakav identitet.

Srbija sve tješnje surađuje s Rusijom, oslanja se na Rusiju, je li možda Rusija šansa Srbije?

Veze Srbije i Rusije su povijesne, vojne, političke i osobito idejne. Dominantne ideologije u Srbiji, rani socijalizam u 19. stoljeću i radikalizam, pa ako hoćete i komunizam, ideologije su koje reflektiraju ruske dominantne ideje. Srbija i Srbi uvijek su od Rusije očekivali više nego što je Rusija bila spremna učiniti. Rusija ima velike materijalne i ljudske resurse, ali oni nisu neograničeni. Osim toga i danas, poslije prestanka hladnog rata, Rusija ima imperijalne ambicije, a mi smo joj vrlo lako ustupili prostor za koji je historijski zainteresirana, a to je Balkan, Sredozemlje.

Zašto je Srbija to učinila?

Zato što Rusija s tog prostora opstruira Europu i Ameriku, iako s njima sama surađuje. Tipovanje na Rusiju pogrešna je računica jer se Rusija i sama mora modernizirati. Za nju se također postavlja pitanje hoće li biti euroazijska, azijska ili europska. Uzdanje da će Rusija spasiti Srbiju izgleda prilično diletantski.

Sudjeluje li u otporu prema Uniji i Srpska pravoslavna crkva?

Sudjeluje. To je evidentno. Cijeli taj proces koji Srbija proživljava, taj slom njena društva koji je vidljiv u svakom segmentu, nije samo rezultat svjetskog liberalizma i njegove krize, kako se to govori, nego i društva kakvo nudi Crkva.

* * * * *

Razgovor u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 462, od 17. studenoga 2011. godine.

Vijenac 462

462 - 17. studenoga 2011. | Arhiva

Klikni za povratak