Vijenac 462

Naslovnica, Tema

Uz 20. obljetnicu herojske obrane grada

Bitka za Vukovar i priča o ljubavi

Ante Nazor

„Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.“

Siniša Glavašević, Priča o ljubavi

S dolaskom jeseni, slike iz 1991, jedne od najvažnijih godina u hrvatskoj povijesti, vraćaju se, vjerujem, svima koji su u tim danima bili negdje na bojištu ili negdje drugdje gdje je trebalo biti da bi se pomoglo obraniti Domovinu. Kad se jednom uvuče u osjetila, miris bojišta teško je potom izbaciti, moguće ga je tek potisnuti na neko vrijeme, dok opet ne zamiriše u svom punom sjećanju i koktelom emocija podsjeti nas na dane tuge, ali i neizmjernog ponosa i slave. Sjećanja su brojna, zasigurno ih ima koliko i branitelja, i zasigurno ovise o bojištu na kojem je netko bio. No s velikom sigurnošću može se reći da spomen Vukovara u svih branitelja izaziva slična sjećanja i osjećaje. Zahvaljujući neizmjernoj ljubavi njegovih stanovnika, posebice branitelja, prema svome domu i Domovini, Vukovar je već u jesen 1991. postao simbol obrane Hrvatske.

Gradski muzej Vukovara i oko njega / Snimio Vlado Cervenka

Dakako, kao svaki drugi povijesni događaj, tako se ni Bitka za Vukovar ne može promatrati odvojeno od ostalih suvremenih događaja, a njezina raščlamba ne može biti objektivna ako se pritom ne razmotri situacija na cijelom hrvatskom ratištu. Povijesno razdoblje o kojem govorimo obuhvaća raspad Jugoslavije i stvaranje demokratske Republike Hrvatske te obranu i oslobađanje hrvatskoga državnog teritorija, koji je bio okupiran u agresiji Srbije i Crne Gore, odnosno JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi na Hrvatsku. Svoj temeljni cilj – stvaranje „jedinstvene države u kojoj će živjeti svi Srbi na Balkanu“ – tadašnja srpska politika prvo je pokušala ostvariti centralizacijom postojeće države i osiguravanjem prevlasti najbrojnijega (srpskog) naroda u njoj (po načelu „jedan čovjek, jedan glas“), a potom i vojnim putem, oslanjajući se na JNA. Sve ostalo posljedice su takve politike i agresije. To treba uzeti u obzir prije nego što se krene u pojedinosti.

Velikosrpski huškački mitinzi

Srbi u Hrvatskoj 1990. nisu imali objektivan razlog za oružanu pobunu. Dakako, bilo je incidenata i s hrvatske strane, no kronologija događaja i povijesni izvori pokazuju da se oružana pobuna dijela srpskoga naroda u Hrvatskoj 1990. ne može opravdavati odnosom hrvatskih vlasti prema Srbima. Organizirana i vođena iz Beograda, ona je bila uvod u otvorenu srpsku agresiju. Zapravo, sadržaj brojnih dokumenata srpske strane koji pokazuju zašto su od 1990. pa sve do hrvatske oslobodilačke operacije Oluja propali svi mirovni pregovori može se sažeti u izjavi „predsjednika Vlade SAO Krajine“ Milana Babića iz 1991: „Uvjeravam vas da ćemo mi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Evropu nego što ćemo pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj.“

Politička situacija na vukovarskom području postala je složenija nakon što je na osnivačkoj skupštini Srpske demokratske stranke (SDS) na vukovarskom izletištu Adica 10. lipnja 1990. govorio njezin čelnik Jovan Rašković, no velikosrpska politika u istočnoj Slavoniji i vukovarskoj općini snažnije je nastupila serijom mitinga u veljači i ožujku 1991. Na njima su nazočni Srbi otvoreno odbacivali Ustav RH i prijetili Hrvatima i hrvatskoj vlasti. Jednako kao i u ostalim dijelovima Hrvatske, situacija na tom području znatno se pogoršala nakon oružanoga sukoba između hrvatske policije i srpskih terorista na Plitvicama 31. ožujka 1991. Srpski ekstremisti postavili su barikade u Borovu Selu, a potom i u ostalim selima vukovarske općine naseljenim pretežito srpskim stanovništvom – Pačetinu, Boboti, Bršadinu, Negoslavcima, Trpinji. Na barikadi u Bršadinu pucali su 2. travnja na civilni automobil, pri čemu je ranjena suvozačica.

Potom su u travnju na novim mitinzima Srba u Borovu Selu i Jagodnjaku u Baranji, o planovima stvaranja jedinstvene i velike srpske države, koja bi obuhvatila veći dio teritorija Republike Hrvatske, govorili državni i politički dužnosnici iz Srbije. Govoreći na teritoriju Republike Hrvatske oni su javno zaprijetili Hrvatima, a govor Milana Paroškog u Jagodnjaku, s isticanjem „prava na ubojstvo“ zapravo je bio poziv Srbima na pobunu protiv hrvatske vlasti i na obračun s Hrvatima na tom području. Takva agresivna i huškačka retorika srbijanskih političara dovela je 2. svibnja 1991. do krvoprolića u Borovu Selu kod Vukovara, gdje su lokalni i pridošli srpski teroristi iz zasjede ubili dvanaest i ranili više od dvadeset hrvatskih policajaca. Pritom je poginuo i jedan terorist. Istoga dana kod Polače kraj Zadra ubijen je i hrvatski policajac Franko Lisica. Nakon krvavog 2. svibnja 1991. na vukovarskom području zavladalo je ratno stanje i započele su intenzivne pripreme za rat. Činjenica da je 2. svibnja u neposrednoj blizini Vukovara ubijeno dvanaest hrvatskih policajaca pokazuje koliko su neutemeljene tvrdnje da Srbi nisu započeli rat u Vukovaru!

Napadi sa svih strana

Otvorena srpska agresija na Vukovar i tromjesečno neprekidno granatiranje grada iz svega raspoloživog oružja započelo je 25. kolovoza 1991. Vukovar je napadan s kopna, s brodova JNA na Dunavu i zrakoplovima JNA iz zraka, odnosno iz smjera Borova Sela, Trpinje, Bršadina, Negoslavaca, Lipovače, Sotina, Dalja, iz vojarne JNA u Vukovaru i gradskoga naselja Petrova Gora te iz Vojvodine i s teritorija Srbije, iz koje su u Hrvatsku gotovo neprekidno ulazile kolone vojnih vozila JNA. JNA i srpske dobrovoljačke postrojbe djelovale su zajednički, prema planovima i pod zapovjedništvom Generalštaba Oružanih snaga SFRJ u Beogradu.

Vukovar, studeni 1991.

Iako su i u općini i u gradu Vukovaru Hrvati bili najbrojniji narod, zbog velikoga postotka Srba u ukupnom broju stanovništva općine Vukovar, zbog okruženja selima s većinskim srpskim stanovništvom i zbog neposredne granice sa Srbijom, a ponajviše zbog golema nerazmjera u naoružanju i vojnoj opremi u korist JNA, velikosrpski su stratezi na vukovarskom području očekivali laganu i brzu pobjedu. Tim više jer najveći dio vukovarskih branitelja i njihovih zapovjednika nije imao potrebne vojne naobrazbe ni ratnog iskustva. Ipak, neki od njih, primjerice zapovjednik obrane Borova Naselja Blago Zadro, koji je poginuo 16. listopada, postali su legendom obrane Vukovara i Hrvatske. Činjenica da su u velikom broju, uz borce, ginuli i zapovjednici: Velimir Đerek Sokol, Ivan Poljak Sokol te Petar Kačić Bojler – zapovjednici na Sajmištu, Ivan Šoljić Veliki Joe na Mitnici, Alfred Hill – zapovjednik Vojne policije, Nenad Sinković Legija – zapovjednik inženjerijske jedinice, i brojni drugi, govori o žestini sukoba i hrabrosti istinskih heroja, koji su predvodili vukovarske branitelje.

Progon stanovnika na Mitnici

Prema nekim podacima, koji uključuju cjelokupnu logistiku te liječnike i medicinsko osoblje vukovarske bolnice, tijekom srpske opsade u neprijateljskom okruženju grad Vukovar (uključujući i selo Bogdanovce) branilo je oko 4020 branitelja. No snage branitelja s oružjem u samu gradu ni u jednom trenutku nisu prelazile broj od 1800 do 2000 pripadnika policije te ZNG-a, HOS-a i dragovoljaca iz raznih krajeva Hrvatske ustrojenih u 204. brigadu HV-a, razvučenu na više od deset kilometara dugoj fronti. Uz Hrvate, grad su branili i pripadnici ostalih narodnosti u Hrvatskoj, među njima i Srbi. Dakako, obrana Vukovara provodila se uz zajedničku potporu i doprinos civilnih struktura grada, koje su bile pod koordinacijom Kriznoga štaba, predvođena povjerenikom Vlade RH za Vukovar Marinom Vidićem Bilim. Svakodnevno su surađivali sa zapovjedništvom obrane grada, kojim je zapovijedao Mile Dedaković Jastreb, a potom Branko Borković Mladi Jastreb te s Policijskom upravom, čiji je zapovjednik bio Stipe Pole.

U podrumima Borovo komerca

Istodobno, GS HV-a i Operativna zona HV-a Osijek planirali su akcije za deblokadu grada, a radi vojne pomoći Vukovaru angažirane su snage u njegovoj okolici, posebno topništvo. U tu svrhu 16. listopada ustrojena je i Operativna grupa HV-a Vinkovci, Vukovar i Županja, koja je prema procjeni njezina zapovjednika Mile Dedakovića, u tijeku završnih borbi za grad, na raspolaganju imala oko 6800 ljudi, 15 tenkova, 11 oklopnih transportera, 52 topa kalibra 20–100 mm, 32 topa kalibra većeg od 100 mm, 1 VBR i 68 minobacača. Pokazalo se da s tim snagama nije bilo moguće obraniti grad od napada srpskoga agresora. Prema izvoru JNA, sredinom studenoga 1991. snage JNA (1. VO) u istočnoj Slavoniji brojale su 37.613 vojnika, 676 tenkova, 505 oklopnih transportera, 428 komada oruđa „artiljerije za podršku“, 158 komada oruđa „protuoklopne artiljerije“ i 380 komada oruđa „protuavionske aritljerije“, a snage TO Srbije 9582 „vojnih osoba“.

David protiv Golijata

Život stanovnika Vukovara u potpunosti se morao prilagoditi ratnim uvjetima. Patnju i stradanje u napadnutom gradu trpjeli su jednako svi građani – i Hrvati i Srbi i svi ostali. Granate koje su srpske snage slale na grad nisu birale nacionalnost… Hrvatski radio Vukovar upozoravao je slušatelje da ne napuštaju skloništa, čak ni nakon potpisanih primirja, koja srpske paravojne postrojbe nisu poštivale. Zaposlenici Radija, koji su svoj posao savjesno obavljali sve do okupacije grada (Siniša Glavašević, Zvjezdana i Branimir Polovina, Alenka Mirković, Vesna Vuković, Josip Estereicher, Zdravko Šeremet), bili su snažna moralna potpora braniteljima. Njihova iscrpna i dramatična, ali topla i ohrabrujuća javljanja iz Vukovara s nestrpljenjem i zebnjom čekala su se u domovima diljem Hrvatske. Zbog toga su nakon okupacije Vukovara novinara Hrvatskog radija Vukovar Sinišu Glavaševića i tehničara Branimira Polovinu srpski vojnici ubili na Ovčari.

Uništen tenk JNA na Trpinjskoj cesti

Usprkos herojskom otporu, znatno brojnija i nadmoćnija jugovojska, u čijem su se sastavu borili pobunjeni Srbi iz Hrvatske, četnici i ostale paravojne srpske postrojbe, slomile su herojski otpor malobrojnih, opkoljenih branitelja i do ponedjeljka 18. studenoga 1991. okupirale najveći dio Vukovara. Sljedeći dan, 19. studenoga, okupirano je i Borovo Naselje, a manji dio hrvatskih branitelja nastavio je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20. studenoga. S okupacijom grada uslijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon civilnoga pučanstva. Pod srpskom okupacijom Vukovar je, zajedno s Baranjom i ostalim dijelovima istočne Slavonije i zapadnoga Srijema – tzv. UN sektor Istok, ostao sve do 15. siječnja 1998, kada je tzv. procesom mirne reintegracije konačno vraćen u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Prema podacima Ministarstva zdravstva, 19. studenoga 1991. na području Vukovara bilo je oko 14.100 civila: oko 10.000 u Vukovaru, oko 4000 u Borovu Naselju i oko 100 u Lušcu, a hrvatskih branitelja bilo je oko 900: oko 450 u Vukovaru i oko 450 u Borovu Naselju. U vukovarskoj bolnici je na dan okupacije bilo oko 420 ranjenika i bolesnika, a u skloništu-stacionaru Borovo Commercea bilo je oko 250 ranjenika. Ravnateljica bolnice dr. Vesna Bosanac i zapovjednik ratnoga saniteta općine Vukovar dr. Juraj Njavro, zajedno s ostalim liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima i ostalim osobljem postali su simbolom humanosti. Tijekom gotovo puna tri mjeseca opsade Vukovara savjesno i požrtvovano radili su danonoćno, bez pravoga odmora i na granici iscrpljenosti. Svi ranjenici bili su jednako tretirani i zbrinuti bez obzira na vjeru ili nacionalnu pripadnost. U bolnici su liječeni i ranjeni vojnici agresorske JNA, čak i pripadnici ozloglašenih srpskih paravojnih postrojbi.

Nakon okupacije najmanje 266 ranjenika, djelatnika bolnice i članova njihovih obitelji te drugih civila izvedeno je iz bolnice i ubijeno ili se vode kao nestali; od toga broja na Ovčari je 20. studenoga 1991. ubijeno 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine. Dok su vojnici JNA iz bolnice izvodili ranjenike i osoblje bolnice, njihov zapovjednik, „oficir“ JNA, Veselin Šljivančanin, koji je preuzeo nadzor nad bolnicom i kontrolirao situaciju, održao je „govor pobjednika“ okupljenim liječnicima i medicinskom osoblju, naglasivši da se JNA i ostale srpske postrojbe zajednički bore i djeluju s istim ciljem.

Tijekom napada na grad JNA i srpske dobrovoljačke postrojbe razrušile su ili oštetile gotovo sve vukovarske građevine, ne poštedjevši pritom ni bolnicu, ni vjerske, kulturne i povijesne spomenike, ni gospodarske i stambene objekte (u Vukovaru je uništeno ili oštećeno 25.590 stanova, što je 91 posto ukupnoga broja stanova).

Ljubav kao izvor hrabrosti

Agresor je bio višestruko brojniji i bolje naoružan od vukovarskih branitelja; raspolagao je više nego deseterostruko većim brojem topničkog oruđa i više nego stostruko većim brojem granata i mina te ostalog streljiva, a branitelji nisu imali ni borbene zrakoplove. Zato je fascinantan i sam podatak da je obrana Vukovara gotovo puna tri mjeseca odolijevala napadima toliko brojnijeg i bolje opremljena neprijatelja. Tako golem nerazmjer između agresora i branitelja u kvaliteti i broju tehnike te obučenosti i broju vojnika, u odnosu na borbene rezultate postignute u bitci za Vukovar, potvrđuje da nijedna vojna doktrina ne smije zanemariti domoljublje, odnosno motivaciju vojnika. Ujedno, ti podaci najbolji su odgovor zlonamjerno plasiranim „informacijama“ u javnost „da je Vukovar prodan“ ili „da je predsjednik Tuđman namjerno žrtvovao Vukovar, kako bi Hrvatska dobila međunarodno priznanje“, ili čak zato „da bi se hrvatska nacija homogenizirala i očistila od Srba“. Koliko su takve teze neutemeljene, pokazuje podatak da je na sastanku u Uredu predsjednika Republike 14. studenoga 1991, prilikom rasprave o ekstremnim ponašanjima u Hrvatskoj, predsjednik Tuđman rekao da će se suprotstaviti mišljenjima „da ne može niti jedan Srbin ostati u Hrvatskoj“. Dakle samo nekoliko dana prije okupacije Vukovara, u teškom i mučnom ratnom stanju, čiji se kraj nije nazirao, a u kojem su zbog nastale psihoze uvjeti itekako bili „pogodni“ za osvetu, protjerivanje i razna zlodjela nad Srbima u Hrvatskoj, predsjednik Tuđman ostao je dosljedan politici zaštite građanskih i nacionalnih prava svih hrvatskih građana na teritoriju pod hrvatskom vlašću.

Vukovar je okupiran, no upornom i žilavom višemjesečnom obranom njegovi branitelji spriječili su početni zamah i usporili očekivanu dinamiku napadnih operacija neprijatelja. Žrtvujući vlastite živote stvorili su prijeko potrebno vrijeme da se u ostalim dijelovima Hrvatske provede mobilizacija i ustroje nove postrojbe te nabavi oružje i ostala sredstva ratne tehnike, kao i da hrvatsko vodstvo intenzivira diplomatske aktivnosti u svrhu međunarodnoga priznanja. Uz to, obrana Vukovara onemogućila je spajanje snaga JNA iz istočne i zapadne Slavonije, koje je u planovima JNA za osvajanje Hrvatske imalo strateško značenje. Istodobno, ubojstva civila i razmjeri razaranja Vukovara razotkrili su svjetskoj javnosti pravu sliku srpske agresije, a branitelji Vukovara pokazali su da je moguće uspješno se boriti protiv toliko nadmoćnijeg agresora. Time su pridonijeli razumijevanju događaja u Hrvatskoj i ubrzali međunarodno priznanje Hrvatske, a domoljubljem i hrabrošću zaslužili su počasno mjesto u hrvatskoj povijesti.

Iznimnom ulogom u sprečavanju neprijatelja da okupacijom cijele istočne Slavonije ostvari operacijsku dubinu, odnosno povoljne uvjete za dalje napredovanje prema Zagrebu, obrana Vukovara poprimila je strateško značenje za ukupnu obranu Hrvatske. Zato se može reći da su vukovarski branitelji otvorili vrata uspostavi slobodne i neovisne Hrvatske i pobjedi Hrvatske u Domovinskom ratu.

Brojni autori posvetili su svoje tekstove herojima Domovinskog rata, diveći se žrtvi i veličini hrvatskih branitelja. S posebnim divljenjem govori se o braniteljima Vukovara. Među njima se toplinom, iskrenošću i originalnošću izdvaja knjiga 91,6 MHZ – glasom protiv topova Alenke Mirković, novinarke ratnoga Hrvatskoga radija Vukovar. Njezina rečenica, „Isuse Bože, kakvi ljudi ovdje ginu!“ temeljena na osjećajima „topline, neizmjerne zahvalnosti i tuge“ – nameće se kao zaključak istinite priče o obrani Vukovara i Hrvatske 1991, i kao jednostavan opis, odnosno sažetak vrlina ljudi koji su branili Vukovar i obranili Hrvatsku.

Hrabrost, požrtvovnost, solidarnost i spremnost na smrt radi obrane dobra, vrline su utemeljene na ljubavi. Upravo zato Bitka za Vukovar nije samo važan događaj iz hrvatske vojne povijesti, nego i priča o ljubavi, što je istaknuto u naslovu ovoga teksta. Jer je ljubav prema vlastitoj obitelji, svojim sugrađanima, domu i Domovini, koje su tako srčano branili, bila najsnažniji motiv vukovarskim braniteljima. Tu je ljubav kao glavni izvor neizmjerne hrabrosti vukovarskih branitelja prepoznao novinar, pisac i heroj Siniša Glavašević i na sebi svojstven način opisao u Priči o ljubavi; ona je sjajna poruka svima koji traže smisao života i ideale zbog kojih vrijedi umrijeti: „Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.“

Vijenac 462

462 - 17. studenoga 2011. | Arhiva

Klikni za povratak