Vijenac 459

Naslovnica, Tema II

ČITAJUĆI STANKA ANDRIĆA

Projekt povratka

Josip Užarević

Iz uzajamna zrcaljenja ravnice i neba nastaju u glavi toga slavonskoga čovjeka čudesne, ponekad – usprkos svemu – uistinu neponovljive mentalne konfiguracije…


Shrpimo li sve što je Stanko Andrić dosad objavio (a toga ima poprilično), nije teško uočiti da se većina njegovih knjiga i članaka vrti oko jedne teme: Slavonije. Detaljnija bi raščlamba te teme mogla izgledati ovako: ravnica plus prošlost plus temeljna, sveobuhvatna ideja povratka.

Kada sam potkraj 1980-ih godina upoznao Stanka Andrića (tada studenta prve godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), on je na pitanje što planira sa svojim životom odgovorio: „Nakon studija idem u Ilok – ondje ću predavati latinski.“ U tome me trenutku bila začudila preciznost i odlučnost odgovora, a tek sam mnogo poslije – nakon višegodišnjega Stankova studiranja u Zagrebu, Budimpešti, Parizu, Rimu i još ponekim (bjelo)svjetskim gradovima – shvatio da je riječ o životnome projektu koji teško da išta može omesti: bio je to projekt povratka u zavičaj.


Stanko Andrić – pisac slavonske ravnice i mitske Panonije


No taj povratak na Itaku trebao je, očigledno, uslijediti tek nakon opisivanja svjetskoga (europskoga) duhovno-znanstvenoga i književno-stvaralačkoga kruga. Nepredviđeno se u taj krug upleo rat te iskustvo drugih neplaniranih ili neželjenih stvari… U svakome slučaju, na kraju odiseje mjesto Iloka zauzeo je Osijek te – u tehničkome smislu – Slavonski Brod. (Svojevrsnim spomenikom Iloku možemo smatrati Andrićevu knjigu o čudesima Ivana Kapistrana.) Kada dakle govorimo o zavičajnosti Stanka Andrića, neobično mi se važnim čini upravo taj kontakt sa svjetskom znanošću ili, ako se hoće, sa Svjetskim Duhom. Stoga bi se taj tip zavičajnosti mogao istodobno označiti i kao „lokalno postizanje totaliteta“ i kao „totalitetno postizanje lokalnoga“… O tome, o toj vezi sa svjetskim, svjedoče ne samo visokostručne Stankove knjige i monumentalni svesci godišnjaka Scrinia Slavonica, izdavani u Slavonskome Brodu, Osijeku, Vinkovcima, nego i radovi koji se tiskaju u vrsnim časopisima i izdavačkim kućama diljem Hrvatske i inozemstva (knjiga o Ivanu Kapistranu na engleskome, sudjelovanje na međunarodnim simpozijima).


Ravnica


Stankov odnos prema ravnici jest nekakav spoj nostalgije, lirike, beznadnosti, paradoksalnosti, autoironije.

U eseju-arabeski Panonija stoji: „I tako dolazimo do kraja. Ravnica: konačni učinak geološke entropije.“

A u romanu Simurg o ravnici se kaže sljedeće: „Što je uopće ravnica? U čemu je njena bit? Koja je riječ najtočnije pogađa, koja još neotkrivena veza, koji retorički obrat definira ravnicu? – Mnogo svjetla. Prazan, vjetrovit prostor. Zemlja je pala sasvim dolje. Svijet leži na dnu. […] Zemlja je ugažena bezbrojnim kopitima, tabanima, papcima. Nema nijedne stope tla na koju možemo stupiti prvi put. Zemlja tone pod teretom Vremena. […] – Svaka čestica tog tla bila je već mnogo puta vlakno biljke, djelić opeke u nekom zidu, atom u tijelu čovjeka ili životinje. Ta zemlja je razrovana i isprevrtana tisućama njuški ili ljudskih oruđa. Svaka stopa preorana je i pretražena. Nema ničeg novog pod suncem: eto punokrvne ravničarske misli! Ma kako bila napučena, ravnica se uvijek čini praznom, jer je ništa ne može ispuniti. Iako ispresijecana putovima – ona je bespuće“ (istaknuo J. U.; 90-91).

Na drugome pak mjestu pronalazimo ovakvo, reklo bi se dosjetljivo, objašnjenje vikanja, koje inače odlikuje govor Slavonaca: dovikivanje „drži ravnicu na okupu“ (87).


Prošlost


Stav da „nema ničeg novog pod suncem“, ironijski okarakteriziran kao „punokrvna ravničarska misao“, isključuje iz ove koncepcije ne samo ideju napretka nego i bilo kakvu ideju budućnosti. Stoga je sva mentalna (to znači i emocionalna) energija okrenuta prošlosti. Slavonija je za Stanka Andrića definirana, pa u tome smislu i definitivna, ne samo prostorno (kao zemlja obrubljena četirima rijekama: Dravom i Savom, Ilovom i Dunavom), nego i vremenski: ono što danas razumijemo pod Slavonijom nastalo je krajem 17. stoljeća, a iscrpljuje se ranim 20. stoljećem. Zapravo, „Slavonija u pravom i punom smislu riječi pripada 18. i 19. stoljeću“ – to je „Slavonija zaokružene pa i, u određenom smislu, dovršene povijesti“ (Zavičajna čitanka, 202, 203). Pritom ta, relativno bliska prošlost ipak bitno proistječe iz nedostatno istražena ali utemeljujućega razdoblja osmanlijske vlasti u Slavoniji tijekom 16. i 17. stoljeća. Taj period Stanko Andrić naziva „prethodnicom“ Slavonije, „njezinim […] od srama zanijekanim – tegobnim i divljim djetinjstvom“ (202).


**

O povratku i autobiografiji

Indikativno je da je projekt potpune autobiografije i empirijski i teorijski – neostvariv. Prošlost naime nikada ne može sustići sadašnjost, a pisanje koje bi se uzimalo kao nadomjestak života pokazalo bi se, sudeći po svemu, jalovim i besmislenim. Ali ovdje nailazimo na paradoks (koji ide u prilog Stankovu shvaćanju autobiografije): tek pisanje (ispisivanje) života uspostavlja i sam život shvaćen kao umjetnost, ili makar kao osviještenost ili možda suvislost. Drukčije rečeno: ne stvara pisac svoj tekst, nego tekst, kada on već jest, stvara pisca. Ili još drukčije: ne može postojati pisac a da već nešto nije napisao; napisano legitimira pisca. Iako je dakle u neku ruku besmisleno, pa i nemoguće, zamišljati književnost bez života (takva bi književnost bila prazna, jalova), ipak valja inzistirati na tome da bez književnosti nema više, potpune, osviještene itd. forme života.

**


Ima još jedna protega slavonske prošlosti koja, kako mi se čini, možda najviše i najdublje intrigira Andrića, iako je on dosad o njoj možda najmanje pisao. Riječ je o rekonstrukciji kojoj je u izvorištu neobičan, začudan spoj geologijskih i mitologijskih prastanja ovih prostora. Kao uzorak žanra koji u sebi sjedinjuje te dvije tendencije – mitologijsku i geologijsku – može poslužiti arabeska „Panonija“ (tiskana u knjizi Povijest Slavonije u sedam požara. Enciklopedija ništavila. Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske, 439-445). Prve rečenice prvih dvaju dijelova te arabeske glase ovako: početak prvoga dijela: „U početku, Svarog naloži Černobogu, bogu Tame, da zaroni u morsku dubinu i donese zlatnog pijeska s dna“; početak drugoga dijela: „Zemlja je u početku tvorila jedinstvenu cjelinu. Iskonsko more, Panthalassa, oplakivalo je obale drevnog kopna Pangea“ (439). Odmah uočavamo citatno-biblijsku intonaciju tih prvih rečenica („U početku…“), ali se ovdje za takvu formulu početka svijeta i teksta nipošto ne bi moglo reći da je igriva ili možda ironična. Naprotiv, iako svijet nastaje bez vidljiva napora i bez osobite dramatike, uočljiva je ozbiljnost, pa i svečanost toga početnoga čina stvaranja.

Zanimljivo je da je upravo taj odlomak o početku početka ili o prapočetku svijeta (koji, dakako, uključuje i Panoniju odnosno Slavoniju) prvobitno bio mišljen kao prvo poglavlje autobiografskoga romana Simurg. Vjerojatno osjećajući logički, vremenski i sižejni nerazmjer između takva (pra)početka i nastavka romana (koji se ticao vremena i prostora osobnoga života), autor je u konačnoj verziji Simurga izostavio taj mitologijsko-geologijski, tj. apsolutni, početak te ga objavio kao zaseban tekst.


Povratak


Ideju povratka najbolje utjelovljuje žanr autobiografije za koju Stanko Andrić u svojoj Enciklopediji ništavila ironično, ali i ozbiljno, veli da je „najsavršeniji književni žanr“: „Knjiga bi govorila o umjetniku koji je umjetnik upravo u toj knjizi i upravo dok to na svoj način govori i razjašnjava. Prije knjige ne bi postojalo ništa, a poslije nje postojala bi i knjiga o umjetniku i sam umjetnik“. Čini se da je taj program ostvarivanja „najsavršenijega književnoga žanra“ započet upravo autobiografskim romanom Simurg. Osnovna misao romana mogla bi se odrediti ovako: potraga se pokazuje kao povratak. Ili: budućnost se uvijek pokazuje kao prošlost. Ili: transcendentna stvarnost pokazuje se kao zrcalo u kojem vidimo sami sebe. Simbol tih mehanizama jest Simurg, mitska ptica iz perzijske i postislamske književnosti i mistike. U romanu se potraga ostalih ptica za Simurgom, svojim kraljem, završava ovako: „Napokon ugledaju Simurga koji je neka vrsta zrcala. Vide Simurga: sebe same“ (Simurg, 84; usp. i J. Chevalier i A. Gheerbrant, Rječnik simbola, 594-595).

Već sam na početku istaknuo: povratak je krug. Taj krug međutim ponekad, a to je i Stankov slučaj, podrazumijeva daleka putovanja i beskrajne obzore. Osim toga, povratak ne podrazumijeva samo kružno kretanje u prostoru, nego i u vremenu. No u ovome posljednjem slučaju kružnost kretanja dovedena je u pitanje: vrijeme se naime pokazuje kao neiscrpna dubina, kao vrtlog koji nas, umjesto da nas vraća nama samima, vuče sve dalje i dalje u tamu temporalnoga ponora… U najmanju ruku, temporalna nas potraga vraća u vrijeme kada mi nismo bili mi, ili čak kada nas uopće nije bilo… Stanko Andrić u Simurgu priznaje: „Hvatala me vrtoglavica od veličine i drevnih imena svijeta, od ponora vremena“ (53). Zato njegov interes za čudesa Ivana Kapistrana, za hagiografiju, srednjovjekovnu Slavoniju, pisanu baštinu samostanskih slavonskih knjižnica i arhiva… valja shvatiti kao proširenu autobiografiju. Tako shvaćena autobiografija zanimljiv je i plodotvoran spoj filologijskoga zanimanja za tekst, historiografskoga respektiranja činjenica (ili „činjenica“) i književničkoga smisla za efektnu i duhovitu metaforu (pčele su „sunčeva vojska“, ormari naših baka su „crvotočne tvrđave“, samostan je „visoko, prašnjavo, napol zaboravljeno skladište prošlosti“, đeram je „drvena ptica“. Za bicikl se veli da je „nadrealistička naprava“, a za romanski luk na šokačkim štagljevima – da prikazuje „nebeski svod nad ravnicom“), za probojnu i samokritičnu ironiju (za djecu odjevenu u „anđeosku bjelinu“ za vrijeme blagdanskih crkvenih obreda u Simurgu veli: „Bili smo savršeno patvoreni, neodoljivo uvjerljivi, ali ipak lažni anđeli“), za lebdeću fabulu, kristalnu sintaksu i neobično istančan osjećaj za riječ.

Valja zaključiti kako i naizgled neslavonske teme, koje bi se mogle označiti kao čisto teorijske, filozofske ili kulturologijske (ništavilo, fragment, aporija, odsutnost, broj, labirint, Kristovo uskrsnuće, Corto Maltese, rak, apokalipsa, melankolija i dr.), izviru iz glave i duše čovjeka rođena i odrasla u Strizivojni, čije je biće prožeto atomima slavonskoga blata i sunca, slavonskih polja, pašnjaka, potoka i šuma. Iz uzajamna zrcaljenja ravnice i neba nastaju u glavi toga slavonskoga čovjeka čudesne, ponekad – usprkos svemu – uistinu neponovljive mentalne konfiguracije… I usprkos Andrićevu nevjerovanju u budućnost, rekao bih da – sve dok postoje pisci poput njega – slavonska književna budućnost nije upitna.

Vijenac 459

459 - 6. studenoga 2011. | Arhiva

Klikni za povratak