Vijenac 459

Naslovnica, Razgovor

Zoja Odak, glumica

Gluma je pogled na svijet

Razgovarao Andrija Tunjić

Hekuba otvara pitanje savjesti, žrtve i osvete / Grčke heroine ravnaju se po zakonu srca, ali i po moralnim i božanskim zakonima, čega je u našem vremenu jako malo / Glumac uvijek u sebi pokušava naći neko dijete, znači čistoću / Na punom ili praznom prostoru glumac je esencija kazališta / Umjetnost nema godina, ona traži obrazovanje, školovanje, ukus, stav /

Protiv sam uravnilovke, mora se znati tko je glumac protagonist, a tko epizodist / Glumac postavlja i pokreće mnoge probleme društva / Mucalo nije netko tko bi mogao voditi staru, tradicijsku, nacionalnu kuću u Splitu / Neke stvari ponekad treba na drastičan način isprovocirati / Naša vlast ne razmišlja strateški, nego samo za sebe i dok je na vlasti



Kada se spomene ime glumice Zoje Odak, uz misli o izvrsnoj glumici i nacionalnoj prvakinji, kazališni se gledatelj sjeti mnogih njezinih uloga koje su u trenutku nastanka bile i svojevrsno iščitavanje konteksta vremena. Jedna je od takvih uloga i Hekuba, koju je gospođa Odak odigrala na ovogodišnjem Splitskom ljetu. Bio je to povod ovom razgovoru.


Snimio A. Tunjić

Gospođo Odak, na ovogodišnjem Splitskom ljetu odigrali ste još jedan lik iz tragičkog grčkog repertoara, Hekubu, koja je u Trojanskom ratu izgubila sve sinove, nekoliko kćeri, kći Kasandra postala je Agamemnonova robinja, Poliksena je žrtvovana na neprijateljskog Ahileja grobu, a sama je postala Odisejeva robinja. Osjeća li današnja publika tragičnost Hekube i ima li naše doba osjećaja za žrtvu?

Hekuba ima što kazati 2011. godine. Ona budi asocijacije na ružno poglavlje naše domovine. Hekuba, koja je izgubila i sinove i kćeri u ratu, itekako podsjeća na naše majke koje traže svoje nestale i ne mogu ih naći, podsjeća na sve majke i žene koje su izgubile djecu, muževe, braću i rodbinu. Hekuba otvara pitanje savjesti, žrtve, samožrtovanja, ali i osvete. U jednom trenutku ona kaže Odiseju: „Uzmi mene, mene tamo na grob i mene tamo ubij.“ Ona je poharana kao osoba, kao žena, kao majka, kao supruga, a spremna je žrtvovati se za svoju djecu i svoju domovinu. Dakle, silna je Euripidova vrijednost u vremenu i ovoj zemlji u kojoj je toliko toga poharano i nezaliječeno, u kojoj je toliko tuge i jada, u kojoj se posljedice rata duboko osjećaju i dan-danas.

I kada uzima pravdu u svoje ruke.

Naravno, nitko nema pravo zagovarati i uzimati pravdu u svoje ruke kao što je to uzela Hekuba jer naprosto živimo u drugom dobu, u kojem moramo živjeti u skladu s civilizacijskim normama i dostignućima, moramo poštivati zakone. S obzirom na sve još vjerujem i nadam se da naše vrijeme, naš narod i naša civilizacija može shvatiti duboki emocionalni užas koji je Hekuba doživjela s gubitkom svoje velike obitelji i na kraju svoje domovine. To potvrđuje i velika empatija publike u odnosu na Hekubu. Mnogi ljudi, pogotovo ženski svijet, može se identificirati s njom i stati na njezinu stranu. Emotivno, naravno.

Ipak, mnogi sigurno postavljaju pitanje je li se smjela osvetiti.

Kada se problem racionalizira, onda se može staviti veliki upitnik: je li to smjela? Naravno da nije. Ali bol i tuga trenutka bili su presudni da je u tom trenutku učinila nešto što su njoj učinili, da se osvetila na tuđoj djeci. Zbog osvete htjela je žrtvovati tuđu djecu jer su njoj djeca oduzeta i žrtvovana. To je etičko-filozofsko razmišljanje koje se danas ne može primijeniti jer bi tada sve išlo u nedogled, tada nema kraja, onda je to začarani krug.



I Alkestida, koju ste glumili, također je žrtva. Kao da ste predodređeni za glumljenje osoba koje se žrtvuju?

To je za glumca nešto najteže. Visoki su zahtjevi antike i antičke dramaturgije, u kojoj su moral i čovjek u prvom planu. Najteže je to izraziti, sve te nijanse, pogotovo danas kada su ljudi moral gotovo zaboravili, kada im moral malo znači. Važno je za glumca da se poklopi mnoštvo elemenata kako bi se sve to izrazilo. Dobar redatelj i uspjela glumačka podjela potrebni su da bi to stiglo do publike.

Mislite da publika žrtvu ne prihvaća i ne razumije?

Upravo tako. Publici je sve to daleko. Suvremeni čovjek od toga i bježi. Ponajprije bježi od emocija i od naglašavanja emotivnoga života na račun praktičnoga. Toga ima osobito kod Antigone, čiji postupci postavljaju krucijalna pitanja; pitanje tko je u pravu, ona ili Kreont, vlast ili moralni zakoni, odnosno bogovi. Antigona se ravna po zakonu svojega srca, ali i po moralnim i božjim zakonima, čega je u našem vremenu jako malo. Na to podsjeća i Hekuba, koja u jednom trenutku kaže: „Bogovi su jaki i zakon im je strog. I pravda ravna svijetom.“ Naravno da se današnji glumac nad tim zamisli kao što sam se i ja zamislila jer se čovjek sve više pita u kakvu to društvu živi.

I ima li to društvo pravde?

Tako je. Da li se naše društvo uopće ravna po tim velikim moralnim helenističkim principima.

Za uloge koje glumite, koliko vam je važan vremenski kontekst?

Jako mi je važan. Kada studiram ulogu, konkretno kada sam studirala Hekubu, razmišljala sam i o našem vremenu, uspoređivala sam njezino i naše vrijeme. Ulogu pripremam kao partituru – prvo studiram detalj, pa cjelinu, onda studiram blokove itd. – i razmišljam kako bi se u tom trenutku neke zajednice reagiralo, razmišljalo, ponašalo. Stalno mi je na umu današnje vrijeme. Svatko je od nas imao nekih životnih situacija kada nije postupao baš najispravnije i najmoralnije pa je red, mislim, da se preispituje, da svoju savjest stavi pred zrcalo kako bi pokazao da je u njemu ipak ostalo nekog morala. Tek će tada uvidjeti da nije dobro postupao, da je neke stvari mogao napraviti bolje, tek tada može doći do sama sebe i reći: pogriješio sam.

To da čovjek sebi može priznati da je pogriješio, znači li da nešto nije shvatio ili vidio?

To znači da je u sebi definitivno prepoznao ljudskost, moralnost.

To vam je važno u građenju uloge?

To mi je najvažnije. To da progovorim u današnjem kontekstu, sa svojim stavovima, svojim načelima i da se nađem u sinkronizaciji s likom koji tumačim. Dakle, ako kažem i mislim ono što kažu i misle Hekuba, ili Klitemnestra, ili Antigona, ja kao osoba u današnjem vremenu moram naći poticaj i moram uvjeriti sebe i publiku da je ono što izražavam kao glumica – pri čemu misao mora pratiti tijelo i tijelo misao – autentično. Autentično! Kada glumac ima autentičnost i misao koja je apsolutno uvjerljiva, onda je napravio ulogu. Kada se sve to postigne, onda se može reći da je glumac ulogu shvatio i odigrao iz vremena i problema koje živi. Bez obzira što je riječ o osobi koja je živjela tri, četiri tisuće godina prije glumac uvijek mora govoriti iz današnjega vremena.

Nažalost, ništa se nije promijenilo?

Nažalost ne! Na neki način nažalost.

Ili zapravo nasreću?

Nažalost kad je riječ o zlu, a nasreću jer su to neprolazne moralne vrijednosti. Sreća je da imamo, da smo naslijedili uzore koji govoreći o svojem dobu govore o našem vremenu mnogo bolje nego što to čine intelektualci našega vremena. Naše vrijeme moralo bi se više propitivati i držati davno propisanih i usvojenih postulata iz antike. Ako se ne poštuju zakoni vlasti i ljudski zakoni, tada vlada anarhija. A gdje je anarhija, nema ni osobnosti ni zajednice.

***

Razgovor u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 459, od 6. listopada 2011. godine.

Vijenac 459

459 - 6. studenoga 2011. | Arhiva

Klikni za povratak