Vijenac 459

Književnost

JEDNA PRIČA O TVRDOJ ZBILJI I JEDAN EKSPERIMENT

Život je teatar, naročito u Splitu

Strahimir Primorac

Nekadašnja intendantica splitskoga HNK Mani Gotovac napisala je kratak pogovor romanu Tajkun Željane Giljanović, Splićanke kao što je i ona, sa zagrebačkom adresom. Obično se ne bavim previše takvim prilozima, ali ovom prilikom želim upozoriti na taj tekstić: ne toliko zbog njegove britkosti i zanimljivih zapažanja nego prije svega zbog (kazališnog) rakursa iz kojega se gleda na roman. Gotovčeva naime u Tajkunu vidi potencijal za kazališnu predstavu, dapače smatra taj tekst „izravnim izazovom današnjem splitskom teatru“. A izazov vidi i u sadržaju/temi romana („pokazuje izokrenutost, izvrnutost, sramotu i naopaki život u gradu gdje je Tajkun postao Gradonačelnikom“) i u njegovoj formi (jer je „pisan u obliku dijaloga i didaskalija“; usto se pita bi li, postavljajući ga na repertoar, taj tekst nazvala „lakrdijom, parodijom, farsom ili crnom komedijom?“).


Izd. Profil, Zagreb, 2011.


U svom vehementnom tekstu Gotovčeva tretira roman Željane Giljanović kao zrcalo („odraz“) trenutne splitske stvarnosti, imenujući zbiljske ljude i pojave koji su autorici poslužili za oblikovanje njezina romanesknog svijeta. Tako je, kaže, današnji splitski gradonačelnik, za čijeg je režima taj grad „izgubio svaku – grad/skost, a time, naravno, i svaku bliskost sa sredozemnom i hrvatskom kulturom“, poslužio kao model za oblikovanje Mate Motike, glavnog lika romana, tajkuna iz naslova. Nasuprot takvoj izravnosti, Mani Gotovac se na drugome mjestu – osobito kad govori o kulturnoj degradaciji Splita koju iščitava u Tajkunu – utječe ironiji, pa govori o „zaseoku Splitu“, čija „društvena krema“ želi oponašati bliske metropole „kao što su Dugobabe ili Muć“. Osobito je poticajna njezina primjedba kako likovi romana „govore kao da su u nekom krvnom srodstvu s Brešanovim licima iz ‘Mrduše Donje’“ (ili s likovima iz tekstova Ante Tomića i Borisa Dežulovića, dvojice pisaca koji se bave istim tim svijetom i njegovim mentalitetom).


Izd. Algoritam, Zagreb, 2011.


Nakon iskustva s chicklitom u romanima Banana Split (2007) i Karlin način (2009), i treći roman Željane Giljanović uvelike je usidren u području što ga je proizvela i omogućila popularna kultura. Tajkun naime integrira iskustva različitih medija: književnosti, filma (priče o mafijašima, o policijskim istražiteljima) i televizije (sapunice), koristeći se najčešće modusima parodiranja i farse. No ova autorica očito zna izvući efekte – kako se pokazuje i u novom romanu – koji nerijetko nadilaze okvire što ih zadaju žanrovi masovne kulture. U Tajkunu se koristila jednostavnim, ali vrlo efikasnim postupkom paradoksa: rutinu i na njoj zasnovane automatizme u svijesti čitatelja autorica razbija neočekivanim, „nelogičnim“ razvojem Motikina života. Pojam tajkun u nekadašnjim socijalističkim zemljama izaziva negativne konotacije („financijski moćnik koji se obogatio naglo bez novca i rada“, dakle na sumnjiv način), pa čitatelj s takvim likom ne samo da se ne želi identificirati nego očekuje i da ga pisac primjereno „kazni“ za loše postupke. Jer glavni lik romana Željane Giljanović, „čovjek iz zaleđa“ Mate Motika, obogatio se švercom oružja u ratnim godinama, a sada je povezan i dobro umrežen s kriminalnim podzemljem i s najvišim političkim, privrednim i crkvenim krugovima. S takvim popisom grijeha Mate može, ako ima Božje pravde, završiti samo u paklu i nigdje drugdje. No spisateljica odstupa od takve „logike“ (otvorenoga kritičkog zaoštravanja), zapravo čini potpuno suprotno: Mate odjednom iskazuje razumijevanje prema drugima i drukčijima, prema siromašnima u ovim teškim vremenima, postaje silno osviješten pa odustaje od „devastiranja našeg lipog priobalja“ (gradnje akvarija), plaća gradnju golemog prihvatilišta za beskućnike, dionice Hajduka daruje svojim zaposlenicima, povećava plaće radnicima, prenosi vlasništvo poduzeća na svoju djecu, daruje novac za proširenje pučke kuhinje, plaća čišćenje goleme naftne mrlje u Viškom kanalu... i biva sve sretniji što je novca manje. Ta neočekivana Matina preobrazba, u stilu televizijskih sapunica, koja svojom apsurdnošću zapravo žigoše tajkuna nabrajajući što bi sve mogao (ili trebao) učiniti, a njemu to nije ni nakraj pameti, ključni je spisateljičin potez koji roman oslobađa banalnosti i čini ga štivom koje zabavlja, ali i upućuje na razmišljanje o svijetu u kojem živimo. Doista bi bilo zanimljivo vidjeti Tajkuna na kazališnoj sceni, npr. u obliku farse, s mnoštvom karikiranih likova i situacija i specifičnim splitskim humorom, koji bi mjestimice valjalo očistiti od sirovosti i isforsiranosti.

Mladoj Riječanki Tei Tulić (1978), kao dobitnici Nagrade Prozak za 2010. (u organizaciji Zareza i Algoritma), tiskana je prva knjiga, zbirka crtica Kosa posvuda. Riječ je o zanimljivu pokušaju da se tekstovima te male prozne vrste u čitatelja stvori iluzija o mnogo širem segmentu vremena i prostora – karakterističnom npr. za roman – nego što ga po definiciji može obuhvatiti crtica, koju određuje „samo obris nekoga lika ili događaja“. Ako je autorica imala na umu nekakav nacrt romana, onda se hrabro – čak i za maksimalno fluidnu postmodernu situaciju, u kojoj je određenje granica romana često posao koji vas ostavlja u potpunoj nedoumici – upustila u nešto što bismo, u nedostatku bolje riječi, mogli nazvati eksperimentom.

Kad već u tome minimalističkom obliku nije mogla razviti fabulu, opise, dijaloge i druge elemente koji roman čine najvećom proznom vrstom, autorica se oslonila na ono što crtica može. A to su naznake, skice, slutnje – okidač koji aktivira golemi potencijal svakoga čitatelja da sam nadopisuje kad mu pisac pruži tu mogućnost. I tako se njezine samostalne crtice, koje najčešće izgledaju kao dnevničke bilješke, ulančavaju u vremensku i prostornu mrežu koja nije samo sada i ovdje, nego se pripovjedno ja vraća i u već daleko djetinjstvo, na više mjesta spominje iste likove (baka, majka, otac, brat), pa se formira i nešto kao osnovna fabularna linija (razvoj majčine bolesti) i dominantna atmosfera (smrti). Ali bez obzira na spomenute formalne nedoumice, na to kako ćemo čitati tekst(ove), čini se da nam Tea Tulić ima što reći.


Vijenac 459

459 - 6. studenoga 2011. | Arhiva

Klikni za povratak