Vijenac 458

Književnost

ROMAN O AMBIVALENTNOSTI PROŠLOSTI

Vječno vraćanje patnje

Božidar Alajbegović

Drago Jančar (1948, Maribor) najpoznatiji je i najprevođeniji suvremeni slovenski književnik. Autor je to dobro poznat hrvatskoj čitalačkoj publici jer su brojna njegova djela doživjela prijevode na hrvatski jezik, pa tako i njegov sad već predzadnji roman Drvo bez imena (izvorno objavljen 2008), koji, iako je većim dijelom radnje lociran u prošlost, između ostaloga konstatira i probleme vremena koje upravo živimo.


Prev. Neda Fanuko, Meandar media, Zagreb, 2011.


Kao i portugalski nobelovac José Saramago u svome romanu Sva imena (prev. Nina Lanović, izd. Otokar Keršovani, Rijeka, 2002), Drago Jančar za protagonista romana Drvo bez imena uzima kafkijanski lik zaposlenika državnog arhiva, temeljita i vrlo pedantna arhivara Janeza Lipnika koji je poznat po tome da svakom predmetu pristupa krajnje ozbiljno, vrlo ga detaljno i sustavno istražujući. Jednoga dana Lipniku u ruke dolaze zapisi slovenskog emigranta u Australiji u kojima je taj bivši vojnik katalogizirao mnogobrojne ljubavne pustolovine. U jednoj od njegovih ljubavnica Lipnik prepoznaje učiteljicu u koju je tijekom osnovnoškolskih dana bio zaljubljen, zbog čega on više ne uspijeva zadržati distanciran, znanstveni pristup predmetu koji obrađuje, već veoma temeljito, zapravo bolesno opsesivno, pristupa tim zapisima te postupno počinje gubiti dodir s realnošću i zamjenjujući sadašnje vrijeme onim prošlim postupno klizi u onostranost duševnog rastrojstva, uz posljedičan raspad braka i gubitak obitelji.

Dok istražuje zapise jednoga erotomana, pred Lipnikom se razmata klupko zločinstava kojima je obilježeno 20. stoljeće, od ratnih (Drugi svjetski rat) stradanja, preko logorskih pokolja (njegov je otac preživio Auschwitz) do poslijeratnih ubijanja civila i zarobljenih vojnika. Autorov je odnos prema prošlosti dvojak, ambivalentan; Jančar je svjestan da je čovjek, poput drveta, korijenjem (odnosno podrijetlom, rodbinskim vezama...) neodvojivo vezan za prošlost i da prošlost na mnogostruke načine, na koje pojedinac najčešće ne može utjecati, upravlja ljudskim sudbinama. No, istodobno, Drvo bez imena može se čitati i kao kritika pretjerana osvrtanja unatrag, koje neprekidno obilježava političke odnose na našim prostorima; u zakopavanju u prošlost umjesto gledanja unaprijed, u budućnost, Jančar prepoznaje izvor problema i kočnicu društevnoga napretka, odnosno, u boljem slučaju, uzrok neproduktivna tapkanja na mjestu.

Kompoziciju romana Jančar temelji na postmodernističkom poigravanju linearnošću priče; roman započinje 87. poglavljem i priča pravocrtno teče sve do stotoga da bi se potom vratila na prvo poglavlje te se sukcesivnim nizanjem na koncu spojila s početkom. Tako je stvorena ciklička struktura kojom autor sugerira i cikličnost vremena, odnosno vječno ponavljanje istoga, tj. perpetuiranje zločina, nesreće i patnje kao konstantu društvene realnosti naših prostora. Pritom, nimalo slučajno, na početku priče Lipnika zatječemo u vrevi trgovačkoga centra (gdje čeka suprugu dok ona kupuje), a ta je katedrala potrošačkog društva u potpunoj opreci spram njegove duboke zakopanosti u prošlost te upravo tamo, u užurbanom metežu ljudi koji izbezumljeno tragaju za novom stvari koja im ne treba, a svakako je moraju kupiti, i gdje vrijeme stoji jer njegova protoka usred potrošačke groznice kupci nisu ni svjesni, Lipnik osvještava svoju izdvojenost, svoju potpunu odsutnost iz života koji bruji oko njega. Potrošačku groznicu puka vječno gladna novih stvari Lipnik prepoznaje kao odraz njihova nezadovoljstva, jer ti ljudi bezdane praznina svojih života zatrpavaju novokupljenim stvarima baš kao što su nekad (a i sutra bi, nedvojbeno, samo da im se ukaže prilika, uz alibi nečije naredbe) brojne jame zatrpavali leševima onih s druge strane nišana. I zato, otamo kamo ne pripada, gdje mu je neugodno i gdje se ne osjeća na svome, Lipnik dragovoljno odlazi u prošlost, u izvore svega sadašnjega, tamo gdje je zapravo sve i počelo i gdje je zametak sadašnjega stanja...

Drago Jančar vrlo je uspješan u sugestivnu i postupnu dočaravanju napredovanja Lipnikova duševnog rastrojstva, čijoj rastućoj opsesiji prilagođava i svoj izričaj, od početnoga smirenog pa sve do frenetičnog, gotovo pa kaotičnog pripovjednog stila u trenutku kad je Lipnikovo rastrojstvo na vrhuncu. A rasapu Lipnikove ličnosti, osim profesionalne opsjednutosti predmetom iz arhiva, pridonosi i otkriće naoko nevažna detalja iz života supruge koji mu je ona zatajila. Dane najveće zaljubljenosti njih su dvoje naime proveli na Dugom otoku, gdje su ljetovali upravo u vrijeme oslobodilačke akcije Oluja, a Lipnik saznaje da je ona, suprotno onomu što je uvijek tvrdila, tamo već bila i prije, i to u društvu njemu nimalo dragih ljudi. Prošlost se tako upleće i u njegovu intimu, a Jančar tu epizodu iskorištava kako bi ideju o perpetuiranju povijesti i cikličnosti nesreće argumentirao i primjerom iz novije ratne povijesti, tematski raspon s Drugoga svjetskog rata proširujući i na Domovinski rat.

Svjestan postupna gubitka prisnosti sa suprugom Lipnik svojevrsnu kompenzaciju pronalazi unutar stranica erotomanovih zapisa, stvarnost dodatno zamjenjujući maštom putem identifikacije s nositeljem glavne uloge tih zapisa, odnosno s učiteljičinim ljubavnikom. Priča tako postaje bogatija za još jedan sloj, ponovno povezan s prošlošću, točnije s pučkom mitologijom, posredovanjem motiva bajke o drvetu penjući se na kojega čovjek (u ovom slučaju Lipnik) dospijeva u neki drugi svijet, u svijet mašte, gdje je sve moguće i ništa nije nedosezljivo, ni nespoznatljivo. Zasićenost rukopisa detaljima stradanja, ubijanja, nesreća i zločinstava tako barem privremeno biva neutralizirana elementima magičnoga realizma i bajkovitosti, što i inače vrlo bogat rukopis čini još gušćim, slojevitijim.

Drvo bez imena ispostavlja se iznimno uspjelim romanom u kojemu autor vješto isprepleće i razvija više pripovjednih rukavaca, brodi različitim vremenskim i prostornim koordinatama i oštro kritički secira pojedine epizode iz slovenske prošlosti, ali ukazuje i na probleme kojima je suvremenost zaskočila čovjeka, uz istovremeno vrlo dojmljivo oslikavanje psihološkoga profila čovjeka duboko usisana u vrtlog prošlosti, razoran utjecaj koje on prepoznaje u sudbinama bližnjih, ali ih bolno osjeća i na vlastitoj koži.


Vijenac 458

458 - 22. rujna 2011. | Arhiva

Klikni za povratak