Vijenac 453

Društvo, Naslovnica

Hrvatska pred izazovima Europske Unije

U potrazi za izgubljenim identitetom

Božo Skoko

Ako hrvatski građani postanu svjesniji svojih posebnosti, budu ponosniji na svoj nacionalni identitet te ga znalački predstave i objasne svijetu, to će biti najbolja obrana i od opasnosti koje nosi globalizacija za nacionalne identitete


Hrvatska uskoro dobiva povijesnu priliku, u smislu svog repozicioniranja u očima europske javnosti, odnosno poboljšanja imidža. Ulazak u Europsku Uniju velika je priča, kakvu Hrvatska nije imala od proglašenja neovisnosti i međunarodnog priznanja. Kad se upale reflektori i Hrvatska u ljeto 2013. stupi na europsku pozornicu pred petsto milijuna ljudi, oni će čekati njezin odgovor: Tko je? Što predstavlja? Što donosi u tu zajedničku zajednicu? Koje su njezine vrijednosti i posebnosti? Kakvi su ti Hrvati koje primamo pod zajednički krov? Hoće li, kao što sugerira poznati britanski teoretičar identiteta i imidža država Simon Anholt, nastaviti mrmljati predvidljive i otrcane fraze o mogućnostima ulaganja, nepokvarenim plažama, povijesnim gradovima i stručnim radnicima, ili će iznijeti jasnu, jedinstvenu, poticajnu poruku o sebi, koju će ljudi u Europi i izvan nje zapaziti, vjerovati joj, zapamtiti je i zavoljeti?

Po svemu sudeći, kvalitetan nastup bit će teško izvesti jer Hrvatska već godinama nema jasne slike o sebi, svojim potencijalima i mogućnostima... Nema konsenzusa ni o prošlosti, ni o sadašnjosti, a kamoli o budućnosti. Njezin je identitet nedorečen i pomalo gurnut u zapećak... Kako ćemo šarmirati druge i na sebe skrenuti globalnu pozornost, kad ne znamo dovoljno o samima sebi, a i ono malo što znamo i imamo godinama podcjenjujemo i zanemarujemo.


Slikovite počasne straže ukinute su 2000, iako su bile prepoznatljive i atraktivne


U završnici mukotrpnih pregovora između Hrvatske i Europske Unije gotovo svakodnevno smo slušali koje su nam države sklone, a koje nisu. Čudili smo se kad su pojedini ministri razvijenih europskih država sumnjali u našu doraslost za članstvo u toj zajednici ili tražili dodatna promatranja. Nije nam bilo jasno kako ti europski birokrati ne mogu shvatiti da smo i prije početka pregovora bili spremniji nego neke države koje su odavno članice EU!? Pitali smo se – zar ne vide da stoljećima pripadamo zapadnoeuropskoj kršćanskoj civilizaciji i da smo se dovoljno „europeizirali“, „reformirali“ i „odricali“ u ovom dugom pregovaračkom procesu!? Danima smo slušali u finalu pregovora kako pojedine europske države vrve negativnim stereotipima o Hrvatskoj. I sam češki ministar vanjskih poslova u svibnju reče kako se njegove kolege prema Hrvatskoj odnose s mnogo predrasuda. A znamo da u procesu ulaska u EU pregovori čine tek vrh sante leda, dok onaj veći (nevidljivi) dio ionako čine predrasude, očekivanja, stereotipi, strahovi, nepoznanice i sl. u glavama naših budućih susjeda. I dok smo pregovore priveli kraju, premalo smo učinili da promijenimo sliku o našoj zemlji u tim skeptičnim državama i stvorimo ozračje dobrodošlice.

Naime, imidž neke države stagnira od onog trenutka kad je svijet zadnji put čuo nešto neobično i veliko o njoj. A budući da su loše vijesti općenito intrigantnije, trajnije i brže se šire od dobrih vijesti, postoji snažna tendencija prema kojoj nacionalni imidži lakše skupljaju negativnu tržišnu vrijednost nego pozitivnu. Zato nije čudo kad u europskoj kolektivnoj percepciji, nad slikama prekrasne hrvatske prirode ili kulturnog bogatstva, prevladavaju slike rata, komunističkog nasljeđa, korupcije, zaostalog Balkana, ratnih zločina i sl. U modernom, užurbanom i komunikacijski preopterećenom svijetu, ako na to nismo primorani, teško pronalazimo vremena kako bismo se temeljitije posvetili životu i napretku drugih država. A Hrvatska se posljednjih godina baš i nije trudila kreirati velike događaje ili pričati atraktivne priče, kojima bi zasjenili rat, suđenja, uhićenje premijera... A vjerujte – unatoč lošoj gospodarskoj i političkoj situaciji te sveopćem pesimizmu – imamo se čime pohvaliti. Jasno, pritom moramo biti svjesni da se ničiji imidž ne mijenja preko noći. Čak ako država gospodarski snažno uznapreduje i politički se repozicionira, mogu proći još godine pa čak i desetljeća prije nego se svijet predomisli i preispita svoje mišljenje ili ponašanje prema toj zemlji. Zapravo država se može – bez dobre komunikacijske strategije i upravljanja vlastitim imidžom – ponašati besprijekorno desetljećima, ali i dalje biti opterećena lošim ugledom koji je stvoren davno prije, bez obzira koliko je to pošteno. Jasno Hrvatska je daleko od te idealne slike, ali ni oni koji odlučuju o našoj sudbini nisu baš savršeni onako kakvima se čine...


Ravnopravni partner ili siromašni rođak?


Tko je, dakle, odgovoran za europske predrasude prema Hrvatskoj? Možemo danima prozivati političare europskih država zbog njihove neinformiranosti ili nepravednosti. Ali oni ionako reflektiraju razmišljanja svojih građana... Zato je mudrije zapitati se – koliko smo mi sami, odnosno oni koje smo birali, učinili u promjeni imidža Hrvatske, odnosno jesmo li dovoljno motivirali europske građane i dužnosnike da nas bolje upoznaju te jesmo li se kvalitetno predstavili Europi, da nas dočeka kao ravnopravna europskog partnera, a ne kao siromašna balkanskog rođaka?

Kako Hrvatska još ne razumije važnost imidža i mudrijeg pozicioniranja na europskoj političkoj sceni, najbolje svjedoči i mali recentni primjer. U svibnju smo prilično suhoparno proslavili 300. obljetnicu rođenja velikoga hrvatskog znanstvenika Ruđera Boškovića, koji je u svoje doba žario i palio Europom te utjecao na razvoj svjetske znanosti. Uostalom i papa Benedikt prigodom posjeta Hrvatskoj izvukao ga je kao primjer i uzor. Druge bi države kroz njega ispričale priču o sebi, a kroz manifestacije, filmove, simpozije, nove proizvode, suvenire i koncerte po cijeloj Europi pokazale tom skeptičnom Zapadu da su Hrvati itekako stvarali Europu kakvu danas poznajemo. Dakle, ne iskorištavamo ni šanse koje nam se same nude. I dok mi ne znamo šta bismo s vlastitim velikanima i dok mudrujemo kako bismo ispričali priču o sebi znatiželjnoj Europi, čiji su pogledi uprti u tog novog susjeda, Srbi su već na listu svojih velikana upisali – ne samo Andrića, Gundulića i Držića, već i Ruđera Boškovića, ma koliko se to činilo smiješnim i apsurdnim. I dok se mi ne znamo veseliti ni vlastitim uspjesima, niti cijeniti ono što su nam preci ostavili u nasljeđe, iskreno se bojim da ćemo uoči sljedeće velike obljetnice rođenja ovog sjajnog Dubrovčanina na nekom arbitražnom sudu morati dokazivati – je li on uopće naš velikan... Koliko god nam se taj odnos prema Boškoviću činio nevažnim za imidž Hrvatske u Europi, moramo znati kako upravo takve male priče sporo, ali učinkovito, mijenjaju percepciju drugih o nama.


Oltar domovine – još jedan zanemareni nacionalni simbol, posljednje je mjesto koje je javno posjetio prvi hrvatski predsjednik


Pozitivan imidž ne samo da čini pristupanje jednostavnijim ili bržim nego također u određenoj mjeri utječe na to hoće li država imati koristi od pristupanja te koliko će snažno uspjeti očuvati vlastiti identitet i posebnost u novoj zajednici. Naime, država koja samosvjesno i s dobrim imidžom na velika vrata uđe u EU ima veće šanse da se izbori za svoje interese, bez obzira na veličinu. Za razliku od nepoznate ili nepopularne države, čiji će se ulazak doživjeti kao kompromis, pa će se i ubuduće na nju gledati kao na manje važna člana. Zato se pomalo pribojavamo hoće li nedorečen imidž i identitet pratiti Hrvatsku i kao članicu Europske Unije, što bi dodatno moglo umanjiti vrijednost našega glasa za europskim stolom...

Ovdje opet moram citirati Britanca Anholta, koji u sjajnoj knjizi Competitive Identity kaže kako se u Europskoj Uniji države snažna i specifična ugleda ističu iz gomile, zadržavaju svoj nacionalni identitet, i napreduju kao istaknuti dio cjeline. On tvrdi kako Europska Unija u svome širenju ne može i neće mnogo učiniti da zaštiti i podupre krhke kulturne identitete svojih država članica. Na njima je da se brinu o vlastitim interesima. Zato baš upravljanje identitetom i nastojanje da on postane tržišno konkurentan određuje koje će države pristupanje ojačati, koje osiromašiti, a koje možda potpuno uništiti – zaključuje upozoravajući Anholt.

Pitanje je identiteta, i nevezano za Europsku Uniju, iznimno važno u životu svake države. Velik broj autora smatra kako je nacionalni identitet važan za opstanak i napredak države i naroda jer zajednička predodžba građana o svojoj zemlji i njezinim vrijednostima njih međusobno povezuje u jedno tijelo. Tako briga o nacionalnom identitetu više nije pitanje samo nacionalnog ponosa, nego i ekonomska kategorija, čija se sudbina nipošto ne smije prepustiti slučaju. Takvo stajalište zastupa i spomenuti Anholt, koji pitanje nacionalnog identiteta stavlja u samo središte brendiranja države, ističući kako je „stvaranje duha dobroćudnog nacionalizma“ među narodom, bez obzira na kulturne, društvene, etničke, jezične, ekonomske, političke, teritorijalne i povijesne podjele, prva i najvažnija komponenta nacionalne strategije. Njegovu tezu potkrepljuju različita istraživanja koja kažu kako one nacije koje imaju više samopoštovanja i nacionalnog ponosa uživaju bolji imidž u svijetu. Također je poznato kako je najbolji preduvjet promocije identiteta samo življenje tog identiteta.


Nacionalni ponos i imidž države


Kampanja koju je prije nekoliko godina provela Njemačka pod naslovom Du bist Deutschland’ (Ti si Njemačka!) izvrstan je primjer nacionalne kampanje jačanja samosvijesti i nacionalnog ponosa. Cilj te kampanje bio je prouzročiti promjenu u raspoloženju nacije, podići razinu nacionalnog ponosa, motivirati građane i institucionalne predstavnike kako bi preuzeli svoj dio odgovornosti za budućnost Njemačke te tako pridonijeli njezinu razvoju. Kulminacija aktivnosti dogodila se tijekom 2005. i 2006, uoči i nakon održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva. Projekt se koristio oglašivačkim kampanjama i kampanjama odnosa s javnošću, a u kampanju su se uključile mnogobrojne njemačke slavne osobe i vodeće nacionalne institucije. Koordinator kampanje bio je Bertelsmann A. G., a golemu medijsku potporu dalo je 25 ključnih medijskih korporacija. Druga njemačka kampanja, čiji je cilj bio ojačati i zadržati pozitivni ugled Njemačke u lokalnoj i međunarodnoj zajednici, zvala se Deutschland – Land der Ideen (Njemačka – zemlja ideja). Posebno žarište kampanje bilo je usmjereno na Njemačku, kao zemlju znanosti i kulture, pjesnika i mislilaca te inovativne njemačke proizvode. Inicijatori i partneri tog projekta bili su njemačka vlada, njemačko gospodarstvo i industrija, koje predstavlja Njemačka udruga industrija (BDI), te vodeće njemačke korporacije. Pokrovitelj je bio njemački predsjednik Horst Köhler, a radi implementacije projekta Njemačka – zemlja ideja osnovana je i institucija FC Deutschland GmbH. Analitičari procjenjuju kako su te i slične kampanje uvelike pridonijele jačanju nacionalne svijesti i ponosa, a time i motiviranosti njemačkog naroda u radu za dobro njemačke države. Nema dvojbe kako je taj novi odnos prema svojoj državi utjecao i na brz izlazak iz krize.

Pitanje nacionalnog identiteta, ponosa, domoljublja ili patriotizma nacionalno je pitanje par excellence svake normalne demokratske i razvijene države. Ali zapadne zemlje davno su shvatile da na taj način – ne samo da jačaju snagu vlastite države nego i duh njezina naroda, koji se pozitivno odražava na njezin cjelokupni razvoj, a prije svega gospodarski. Odnos prema vlastitom identitetu i nacionalni ponos izravno su povezani i s imidžom koji država uživa u svijetu. Imidž države, naime, uvelike ovisi i o ponašanju njezinih građana, budući da oni u očima svijeta predstavljaju njezine glasnogovornike i simbole, a na temelju njihova ponašanja ljudi u inozemstvu često donose zaključke o cijelom narodu i državi. Prema tome, informiran, motiviran i ponosan građanin najbolji je promotor svoje zemlje. S druge strane život u cijenjenoj, priznatoj i od svijeta poštovanoj zemlji uvelike će pridonositi i zadovoljstvu i ponosu njezinih stanovnika. Prema tome, pretpostavljamo, ako su građani ponosni na svoju zemlju, veća je vjerojatnost da će visoko mišljenje o njoj projicirati i prema inozemstvu. Tu pretpostavku potvrđuje i Indeks zemalja brendova, koji godinama istražuje popularnost država svijeta, a koji je 2005. pokušao analizirati kako populacija određene države rangira vlastitu zemlju u odnosu na druge, te ima li kakvih poveznica između tog načina i načina kako ih rangiraju druge države. Svaka od prvih 15 najuglednijih zemalja svijeta stavila je sebe na prvo mjesto, dok su isto učinile samo dvije zemlje od zadnjih 20. Očito se ovdje potvrdila ona narodna uzrečica – „Ako se sam ne cijeniš, neće te ni drugi cijeniti!“. Pritom su se kao najponosnije nacije istaknuli Amerikanci i Talijani. Gdje su u toj priči Hrvati? Agencija GFK iz Zagreba 2000. provela je istraživanje javnog mišljenja hrvatskih građana o Hrvatskoj i nekim drugim zemljama. Sažetak istraživanja mogao bi se svesti na to da 44% građana drži kako je Hrvatska prosječna zemlja, 32% ih smatra kako je lošija od drugih zemalja, a tek 21% da je bolja! U usporedbi mišljenja o Hrvatskoj i pojedinim drugim zemljama, Hrvatska zauzima tek sedmo mjesto! Ispred nje Hrvati su na top-ljestvici pozicionirali Njemačku, Austriju, SAD, Italiju, Francusku i Sloveniju. Budući da se podaci s vremenom mijenjaju, treba ih uzeti s rezervom, no jasno govore o vlastitom poimanju vlastite države. Doduše, netko bi mogao reći kako su Hrvati samo realni, budući da se Hrvatska ionako ne može mjeriti s tim zapadnim uzorima. To može biti donekle i točno, ali odnos prema identitetu i vlastitoj državi nikada nije suhoparno znanstveno rangiranje, već i pitanje emocija. A kad emocije prema vlastitoj državi zahlade, onda ima razloga i za uzbunu.

Jedan od najpoznatijih hrvatskih komunikologa, pokojni Pavao Novosel, svojedobno je pisao kako su čak za loše mišljenje naših istočnih susjeda, potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina, dijelom odgovorni i sami Hrvati. Podsjetimo, dio njihovih glasnih intelektualaca i političara Hrvate je smatrao nedržavotvornom nacijom, ljudima koji nemaju pravoga političkog smisla, duhovno i kulturno slabijima, narodom stvorenim za služenje, a ne za samostalnost. On se poziva na neka egzaktna istraživanja koja su pokazala da je u Hrvatskoj u priličnoj mjeri bila prisutna takozvana podanička politička kultura. Tako u knjizi Europa 92. i Hrvatska 91. Novosel piše: „Kad bi samo prije nekoliko godina nekom našem običnom čovjeku postavili pitanje samodefinicije, on bi, uz časne iznimke, sebe odredio kao pripadnika ‘malog’, ‘skromnog’ naroda, naroda koji doduše živi u jednoj od najljepših zemalja svijeta, ali to i tako nije njegova zasluga. Ukratko, mi smo Hrvati po svojoj samodefiniciji skromni, što onda uključuje i to da su drugi bolji od nas.“ Zato je Domovinski rat smatrao razdobljem ponovnog buđenja „prigušene“ nacionalne svijesti i samoodređenja, koji su tijekom komunističkog razdoblja bili svojevrsna tabu-tema. Bilo je to „krizno“ razdoblje u kojem se oblikovala hrvatska samosvijest te odnosi Hrvata s drugim narodima. Novosel je zbog toga smatrao iznimno pozitivnom činjenicom, u tom svojevrsnom redefiniranju hrvatskoga identiteta, uspješnu obranu od daleko nadmoćnijeg velikosrpskog agresora. To je po njemu otklonilo komplekse od „većih“ i „nadmoćnijih“.

No to je bio tek početak nedovršene priče. Novosel je te 1991. još predlagao da se hrvatski narod mora promijeniti te „postati narod, koji je svjestan svojih vrijednosti, narod ponosan na svoju povijest i, još više, ponosan na budućnost koju će sebi stvoriti“. On se zauzimao za to da se nova hrvatska nacionalna svijest mora definirati kao nacionalni ponos, kao uvjerenje da smo jednaki sa svim ostalim nacijama u Europi i svijetu. To dakako ne znači da bismo sada trebali nerazumno odbacivati sve što dolazi od drugih. Naprotiv, naš razvoj, kao i razvoj drugih nacija, i nadalje će se sastojati u tome da prihvaćamo sve vrijednosti koje nam dolaze od drugih i da se na taj način integriramo u širu međunarodnu zajednicu, ali je isto toliko jasno da to moramo činiti bez podcjenjivanja svojega, dakle s punom sviješću o tome koliko i sami vrijedimo.


Negiranje identiteta u nastajanju


Tijekom rata, a i nakon oslobađanja okupiranih državnih područja doduše, nastojalo se pristupati izgradnji takva identiteta o kojemu je Novosel pisao, čak i uz potporu najvišega državnog vrha. No nekada se gradnji identiteta pristupalo i pomalo nestručno pa i iritantno, a nekada se doduše i malo pretjerivalo u pozicioniranju Hrvatske na novoj geopolitičkoj karti svijeta. Početkom 2001, nakon odlaska Hrvatske demokratske zajednice s vlasti te dolaska socijalno-liberalne koalicije, doživjeli smo dijelom negiranja tog nacionalnog identiteta u nastajanju. Naime, pojedinim potezima nove vlasti dovedene su u pitanje ili su čak zanemarene ranije promovirane vrijednosti (na simboličkoj razini: počasna garda, Oltar domovine na Medvedgradu, vojne parade, velebne proslave Dana državnosti i Dana zahvalnosti, čak je i premješten prepoznatljiv Dan državnosti s 30. svibnja na 25. lipnja, a 8. listopada stvoren Dan neovisnosti...). A simbolika Domovinskog rata i oslobodilačkih akcija, koje su vratile ponos i nadu te darovale slobodu hrvatskome narodu, neodgovornošću vlasti prilično je načeta u kolektivnoj memoriji. Iako su se neke aktivnosti poput istraživanja ratnih zločina i suđenja odgovornima na međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu uistinu trebale dogoditi i ranije, njihova ispolitizirana, a često i naivna „izvedba“ dijelom je utjecala na rušenje samosvijesti i nacionalnog ponosa. A tome su svakako pridonijeli i pritisci te tutorstva različitih međunarodnih institucija, čiji su potezi dijelom shvaćeni i kao ugrožavanje hrvatske samostalnosti. S druge strane rušenje mita o hrvatskoj posebnosti izazvano je i velikim gospodarskim problemima, kad je u prvi plan došla životna egzistencija, koja je ljudima ipak najvažnija.

Za nedovršeni proces jačanja hrvatskog identiteta i slabljenje osjećaja nacionalnog ponosa odgovornost treba tražiti među najvišim hrvatskim državnim dužnosnicima i tijekom vladavine Hrvatske demokratske zajednice (2003–2011), koji su skrb o nacionalnom identitetu, simbolici pa i nacionalnom osjećaju doživljavali kao sporadične stvari. Nastojeći ispraviti grešku ponekog pretjerivanja prvoga hrvatskog predsjednika Tuđmana odlazili su u potpunu krajnost i brigu o tim ključnim nacionalnim pitanjima pretvarali u stihiju ili srozavali na prosječnost. Mediji i obrazovni sustav, kao najjači promotori nacionalnog identiteta, slijedili su njihov primjer… Pitanja poput Tko smo? Što nam je zajedničko? Što je naša prošlost, a što budućnost? te Kamo idemo?, nažalost, ostala su neodgovorena do danas. Doduše moramo priznati kako su se po tom pitanju ove godine, u prigodi proslave 20. obljetnice hrvatske neovisnosti i Dana državnosti, malo trgnuli predsjednik Josipović i premijerka Kosor. No opet je nedostajalo emocija koje bi preplavile narod, a proslave su se uglavnom odvijale među odabranima, uz velik utjecaj tvrdoglavosti i ega organizatora.


Shizofrena situacija


Koliko god im se ta pitanja činila nevažnima, nacionalna simbolika ima iznimno važnu ulogu u životu modernih država i međunarodnim odnosima, iako se nekad vjerovalo kako će pomalo gubiti na važnosti. Dapače, jačanjem globalizacije države postaju sve osjetljivije na vlastite vrijednosti, povijest, identitet i simbole. Nerijetko se zbog tih stvari vode i sukobi između pojedinih država. Uzmimo na primjer odnos Makedonije i Grčke. Već godinama spore se oko imena, interpretacije povijesti i svojatanja velikana. Ovih dana u Skopju Makedonci podižu spomenik Aleksandru Makedonskom kao svome velikanu. Grčka to smatra pravom pljuskom, i svi se slažu kako će taj čin još više zakomplicirati njihove odnose i otežati makedonski put prema članstvu u EU i NATO-u. Mislim da ne treba posebno naglašavati koliko su Amerikanci osjetljivi na svoju zastavu, himnu, praznike, memorijalna mjesta, nacionalne vrijednosti... Bez obzira tko je na vlasti i kakvu politiku vodio, te su činjenice doslovce svete i nitko ih se ne usuđuje dovoditi u pitanje, mijenjati, zabranjivati...

Situacija u Hrvatskoj posljednjih deset godina pomalo je shizofrena. Iako smo mlada država i trebali bismo biti iznimno osjetljivi prema bilo kakvim promjenama vezanim uz nacionalnu simboliku, mi smo u kratkom roku promijenili datum Dana državnosti, ukinuli Oltar domovine na kojem su deseci inozemnih državnika odavali počast Hrvatskoj, načine proslava nacionalnih blagdana sveli na proslavu dana općine a pitanje nacionalnog ponosa prilično srozali. A kao što rekosmo istodobno većina teoretičara, koji se bave ovom problematikom, tvrdi kako pitanje nacionalnog ponosa više nije pitanje nacionalizma ili prigodničarskog paradiranja, već prije svega ekonomsko pitanje. Iz odnosa prema domovini, vlastitom narodu i vlastitim vrijednostima proizlazi i odnos prema vlastitim proizvodima, radu, korupciji, kriminalu u zemlji, žrtvovanju za domovinu i sl. Treba li uopće spomenuti kao primjere Japan, Njemačku, SAD... Oni su svjesni da se ta nacionalna simbolika i odnos prema identitetu izravno reflektiraju i na njihov ekonomski prosperitet. Zato su primjerice američki nacionalni blagdani ujedno blagdani svake američke obitelji, koji se rado iščekuju i u zajedništvu slave.

Mijenjanja pravila igre na ovom području sa svakom novom vlasti dokazuju da smo nezreli i nedorasli. Jasno je da bismo se mogli sporiti je li Oltar domovine najidealnije mjesto za odavanje počasti žrtvama za Hrvatsku, ali je činjenica da je to mjesto zaživjelo i postalo dio zajedničke memorije. Ne mogu se oteti dojmu da se 2000. napustilo Oltar domovine isključivo zbog toga što je to bila Tuđmanova ideja, a novi vladari htjeli su ukloniti iz javnosti sve što je na njega podsjećalo. Iako su obećavali da će izgraditi novi memorijalni centar, gdje će strani državnici polagati vijence, pokazalo se da se godinama nisu pomaknuli od ideje, već su lutali po grobljima, a kad bi strani protokoli zatražili polaganje vijenca, onda bi se snebivali. Očito je predsjedniku Josipoviću postalo neugodno jer obišao svijeta i vidio kako se to radi u normalnim državama pa je predložio ove godine povratak na Oltar domovine. Tu gestu iznimno pozdravljam jer je pokazao kako nije zarobljenik nikakvih ideoloških ili personalnih animoziteta (poput svoga prethodnika Mesića), već praktičan, realan, ali i odgovoran čovjek. Iskreno se nadam da ovo nije bila jednokratna uporaba Medvedgrada samo za 20. obljetnicu.


Počasne straže smetnja politici


Slična stvar je i s počasnom stražom na Markovu trgu i ispred Ureda predsjednika. Jasno da se možemo sporiti jesu li odore bile odveć nakićene i jesu li sasvim odgovarale povijesnom originalu, ali je činjenica da se Hrvatska itekako može ponositi svojom vojnom prošlošću i povijesnim postrojbama te da ima što ispričati svijetu, pa i na taj simboličan (nekima i smiješan) način. Prisjetimo se kako su u vrlo kratku vremenu postale turistička atrakcija. Nakon njihova prisilnog ukidanja godinama nismo mogli stranim vodičima objasniti zašto su nam toliko smetale te crvene odore da smo ih morali maknuti, jer je njima normalno da su počasne straže prigodničarske i služe atrakciji, a ne politici. Uostalom ima ih gotovo svaka država i s nekoliko stotina godina povijesti.

Nasuprot priličnoj neodgovornosti na domaćem terenu, mnogobrojni primjeri iz razvijenog svijeta pokazuju kako riba smrdi od glave. Upravo su pojedini državnici i vlade najviše pridonosili jačanju nacionalnog ponosa te redefiniranju identiteta i imidža vlastite države. Mnogi za primjer uzimaju američkog predsjednika Obamu, koji uspješno spaja tradicionalno i moderno, prošlost i budućnost Amerike te zahvaljujući svome imidžu i ponašanju sve više vraća ugled SAD-u, narušen tijekom vladavine njegova prethodnika Busha. On se uvijek s poštovanjem odnosi prema svojim prethodnicima, makar bili i omraženi u velikom dijelu naroda, a s dojučerašnjim političkim protivnicima, u interesu Amerike, zajednički gradi njezinu budućnost. Jasno, riječ je o vizionarskim vođama, koji su svjesni snage nacionalnog identiteta i odgovornosti koje su prihvatili prisegom pred poviješću, ali i budućnosti svoga naroda. Jedino se na takvim temeljima može definirati jasan zajednički cilj, vizija zajedničke budućnosti i smisao za buduću ulogu države u svijetu te tako voditi država naprijed. Hrvatskoj takav pristup bolno nedostaje. A upravo su dugoročni ciljevi i zajednička vizija jedne nacije zaglavni kamen njezina pozicioniranja u svijetu...

Uz presudan odnos politike prema pitanjima nacionalnog identiteta, nezaobilazni su također obrazovni sustav i mediji. Mediji bi trebali pokazati više odgovornosti za zajednicu u kojoj djeluju i promovirati nacionalne vrednote, a država mora početi obrazovati djecu da budu informiraniji, entuzijastičniji i ponosniji zagovaratelji vlastitog naroda. Spomenuti Anholt takav pristup smatra čak i učinkovitim načinom kontrole gubitka populacije, jer ako tinejdžeri i mladi ljudi osjećaju da je mjesto u kojem žive u žarištu zbivanja, da ga ljudi u drugim mjestima diljem svijeta cijene i poštuju, i ako za njega ponosno tvrde da je njihovo zbog pozitivnih reakcija s kojima se susreću kad god nekoga upoznaju, mnogo su manje šanse da podlegnu moći brenda nekog mjesta koje je glamuroznije i udaljenije te jednoga dana odsele. Mislim da bi i to trebao biti jedan od važnih momenata u dugoročnim promišljanjima hrvatske sudbine, posebice kad se susrećemo s poraznim demografskim statistikama.


Brend zemlje – identitet na koristan način


Ukratko rečeno, ako hrvatski građani postanu svjesniji svojih posebnosti, budu ponosniji na svoj nacionalni identitet te ga znalački predstave i objasne svijetu, to će biti najbolja obrana i od opasnosti koje nosi globalizacija za nacionalne identitete. Iako u hrvatskoj javnosti još dijelom postoje strahovi od gubitka nacionalnog identiteta prigodom pridruživanja Europskoj Uniji, taj je strah neopravdan jer identitet ponajprije ovisi o vlastitom poimanju, a ne vanjskim utjecajima. Dapače, države i narodi s jasno definiranim identitetom pridruživanjem novim asocijacijama dobivaju novu publiku, u kojoj se mogu kvalitetno predstaviti te na različite načine unovčiti svoje posebnosti. Hrvatska se, ako se kvalitetno pripremi, može mirno i ponosno pridružiti Europskoj Uniji ne bojeći se da će izgubiti svoju osobnost ili biti dočekana kao manje važan član zajednice. Dapače, Unija Hrvatskoj može donijeti mogućnosti izravnijeg i učinkovitijeg privlačenja pozornosti europskih susjeda. A s obzirom na moć imidža, Hrvatska tu priliku može iskoristiti za nove uspjehe u politici, gospodarstvu i turizmu.

Pritom kad govorimo o suvremenom nacionalnom identitetu, govorimo zapravo o konkurentnom identitetu, odnosno iskomercijaliziranom identitetu. Identitet koji će služiti za naše vlastito samozadovoljstvo i jačanje ega, bez privlačnosti za druge, koji bi ga željeli iskusiti, osjetiti ili kupiti, nije identitet s kojim ćemo biti sretni stanovnici međunarodne zajednice. Da bismo naš identitet živjeli i čuvali te zahvaljujući njemu napredovali prema toliko željenu blagostanju, države i nacije danas moraju postati svjesne svoga zahtjevnog okruženja te jasno definirati tko su i što žele, što mogu ponuditi svijetu, zbog čega bi nekomu bile važne i zašto bi ih se poštovalo… Moraju pronaći način kako privući pozornost drugih i ispričati im priču o sebi te kako među njima stvoriti poklonike, kupce, lobiste, prijatelje ili pak smanjiti broj neprijatelja. Zapravo moraju definirati svoj moderni identitet te ga pokušati predstaviti svijetu. Imati strategiju upravljanja identitetom i imidžom znači točno znati koje talente, kvalitete ili prednosti posjedujemo, znati ih iskoristiti i pokazati svijetu. A kako bi se neka država učinkovito mogla natjecati s drugima, treba biti prepoznatljiva po nečemu – po vrijednostima, ljudima, proizvodima, prirodnim potencijalima, ambicijama, kulturi, povijesti ili pak kombinaciji svega navedenog. Pritom te prednosti treba znati posložiti u jedinstvenu, istinsku, karakterističnu i atraktivnu cjelinu, kako bismo ih pretvorili u moćan alat vlastite promocije i uspjeha. Drugim riječima, nužno je identitet komercijalizirati kako bi bio privlačan drugima te kako bi zaživio u globalnim okvirima. U tom smislu Simon Anholt nacionalni identitet i brend zemlje gotovo poistovjećuje, smatrajući kako je brend zemlje – nacionalni identitet na materijalan, snažan, priopćiv i prije svega koristan način. Jasno treba razlikovati promoviranje i pakiranje nacionalnog identiteta od njegova trivijaliziranja i banaliziranja, do čega može dovesti nestručno upravljanje procesima brendiranja i neodgovoran odnos prema vlastitim vrijednostima.

Vijenac 453

453 - 14. srpnja 2011.

Klikni za povratak