Vijenac 453

Tema II

Iz druženja s Rankom Marinkovićem

Ranko, kako sam ga zapamtio

Antun Vrdoljak

O ljudima se govori, naklapa. O poznatima pogotovo. I netočno. Ovo prilažem Vijencu kao mali podsjetnik kakav je čovjek bio taj, nedvojbeno, veliki, veliki pisac



Za govorenje o književnosti Ranka Marinkovića mnogi su pozvaniji od mene. Istina je da sam je i sam doticao, profesionalno sam se bavio njegovim djelom (dva filma i dvije televizijske serije temeljene na romanu Kiklop i novelama iz zbirke Ruke), ali to sam činio prije svega kao zaljubljenik u čarobnu (čarobno ispisanu) Rankovu rečenicu. Bilo je, naravno, i znatiželje da se „provjeri“ sve ono što sam kao njegov student tri godine slušao na kolegiju dramaturgije. Bilo je i drugih izazova: Kiklop se pojavljuje cijelo stoljeće nakon Šenoina Zlatarova zlata. Sto godina Zagreb nema svoga velikog romana.

Obojica smo iskreno prihvatili Zagreb i zavoljeli ga onom ljubavlju koju prema Zagrebu iskazuju samo njegovi „dotepenci“.

U literaturi Ranka Marinkovića nema opisa prirode, one prirode koja okružuje čovjeka. Nema cvjetnih livada, nema prijetećih oblaka, ni blijedog mjeseca. Njegova je literatura u čistoj opreci filmu, koji neki smatraju umjetnošću slike, fotografije. Doduše, ni u Dostojevskoga nema opisa prirode. U filmskom eksterijeru priroda se ne da ignorirati. Dapače, ona se nameće objektivu, ali u dramskoj konstrukciji ona je više okvir slike, nego njen sadržaj...

Ali, eto se već zaplićem u tuđi zanat. Mislim da bih bolje uradio da vam dadem nekoliko izvadaka iz zabilježaka, iz dnevnika moga života u kojem Ranko Marinković zauzima velik, važan prostor. Književnost Ranka Marinkovića ima osigurano mjesto u hrvatskoj budućnosti. Moje su zabilješke o njegovoj literaturi oskudne i nevažne. Zapisivao sam prigode koje pokazuju kakav je bio čovjek. I što je meni značio.

Dakle, Ranko kako sam ga zapamtio.



Ljeto 1949/jesen 1950.

Upis na Akademiju. Dolazak u Zagreb.

Ništa nije bilo očekivano, planirano, ali se dogodilo i bitno je utjecalo na cijeli moj život.

U sedmom razredu gimnazije („ondašnjem“ sedmom!) dobio sam angažman u Hrvatskome narodnom kazalištu u Osijeku. Pomirio sam se da to znači oproštaj od studija i da ću nakon mature ostati na plaći u kazalištu, te tako pomoći svojima, jer tata je još uvijek trpio posljedice komunističkog progona i bio bez posla.

Tad se dogodilo gostovanje u Zagrebu na Smotri dramskih kazališta Hrvatske. Bila su to silna uzbuđenja: podignuli su, nama provincijalcima, svečani zastor Vlahe Bukovca Gundulićev san, ali još veći san se zbio drugi dan kad su s našim ansamblom razgovarala tri velikana književnosti i kazališta: Ranko Marinković, Marijan Matković i Drago Ivanišević. (Treba iskreno priznati da nije bilo ništa manje uzbudljivo što smo odsjeli u hotelu Esplanade. Kakva raskoš!).

I onda, to slobodno mogu tako reći, dodir sudbine: zapazi me u predstavi Ranko Marinković. Kad je čuo da imam nepunih osamnaest, nagovorio me da odustanem od angažmana u Osijeku i da dogodine upišem Akademiju, čije se otvaranje upravo sprema. Dobit ću i stipendiju, što znači da još neću moći pomagati svojima, ali ih neću ni koštati.

Ne govoreći nikome svoje naume, osmi razred gimnazije upisao sam u Zagrebu u V. muškoj.

A kad sam se, nakon svega, pojavio na prijamnom ispitu, izgubio sam hrabrost: bilo je 130 kandidata, a primit će najviše dvadesetak. Sad mi se činilo da je Akademija moja jedina šansa, ali sam se bojao da je neću dohvatiti. Predavaonica je bila krcata mlađarijom, ali ja nisam nikoga poznavao. Osjetio sam se grozno usamljen i uplašen. Znao sam već što je trema, ali nikada mi se srce nije popelo tako visoko, nikada nije tako bubnjalo.

I tad se pojavio Ranko.

- Znači, došli ste? Pametno. Što ste pripremili?

- Maksa iz Kralja Betajnove.

- A pjesmu?

- Nemam pjesmu. Je li to toliko važno?

- Može pomoći. Strpite se.

Brzo se vratio s Matoševim pjesmama. Otvorio je Zvono, a onda me poveo u tajništvo i rekao neka čitam glasno i razgovijetno:

„Ovo zvono, što ko titan stenje

Pod tuđim nebom, mene sjeća sada

Drugog zvona...“

Bože, zašto sam toliko uzbuđen? Zatekao sam se gdje nikad nisam bio.


Ponavljao sam:

„Ovo zvono što ko titan stenje

Pod tuđim nebom, mene sjeća sada

Drugog zvona...“

I čuo sam kako breca veliko zvono s kampanela Svetoga Frane u Imotskome, a kad sam stao ponavljati iz druge kitice: „...Udari me klatnom usred grudi, Nek pukne srce, neka prsnu njedra... “, mislio sam da ću se onesvijestiti, dušile su me suze i kraj mene su bili svi moji iz obitelji... Pa onda: „...Sâm sam... Samac u tuđini! Na čelu, ljubo, tvoj me cjelov peče... “

Otkud je izabrao baš tu pjesmu? Je li znao što će se u meni dogoditi? Vidio sam samo njegove inteligentne oči i učinilo mi se da su se lagano ovlažile. Naslonio sam se na stolac od straha da ne padnem. Iz hodnika se čulo kako podvornik Ćićmir izgovara moje ime.

– Idite. Bit će dobro. Pa vi ste talentirani!

I položio sam, iako sam se pred komisijom (Gavella, Kombol, Batušić, Klaić) osjetio potpuno prazan. Tješile su me samo Rankove oči i blagi prijateljski smiješak – ipak, nisam ni sanjao da će se tada začeti možda moje najjače prijateljstvo. Trajalo je do njegove smrti, nakon čega se veliki dio života odronio, i mene odronio, odnijevši nešto silno važno u nepovrat.


22. veljače 1973.

Branka to zove „eine kleine Nacht-musik“: sinoć smo opet Ranko i ja „opalili“ jedan od uobičajenih „malih noćnih razgovora“ telefonom od 23 do 1 ujutro. Djeca nam spavaju u obje kuće, nema temperatura, guze su oprane i namazane „Penatenom“. Hvata me smijeh i pitam se je li to onaj isti čovjek kojeg poznajem preko dvadeset godina. Sjećam se kako mi je neki dan predvečer predložio da odemo do Koste Spaića, koji ima srčanih tegoba. Kosta nas je dočekao nepripremljen, ispričava se stari zagrebački gospodin što je u šlapama. Potpuno je zbunjen: otkuda mi tako kasno, kaj nismo okrenuli telefon, hoćemo li čaj ili konjak (njemu su doktori preporučili čašicu konjaka, to pomaže cirkulaciji...), pita nas, smijući se: „Kak’ ste kaj, nacionalisti?“ Ne skriva da je obradovan što smo došli. Ranko se odmah ispričava da nećemo dugo, jer on mora pomoći Muki staviti djecu u krevete... i to je prilika koju Kosta ne propušta:

– Aha, a sjećaš li se kako si meni pio krv? Sjećaš li se, Ranko, kad mi se rodila ćerka? Jesi li zaboravio one zadjevice o kakici, pelenama i ludilu mladog roditelja, lijevog intelektualca, koji, umjesto da se bavi razradom predstave, presvlači pelene...?

Nikada, u svih ovih dvadeset i koju godinu prijateljevanja, nisam vidio takvog Ranka – uzbuđen i posramljen:

– Stidim se toga, Kosta! Vjeruj mi to, molim te. Bio sam budala. Velika budala, prikraćen za najveće radosti. Da znaš koliko i tebi i Tonču zavidim što ste puno prije mene, a zapravo na vrijeme, mogli uživati u radosti roditeljstva. Bože moj, koja sam bio budala!

Nazvao me danas oko 15 sati. Imam dojam da se još uvijek ispričava Kosti. Iskreno je posramljen:

– Puno gluposti! I puno dobrog vremena pojede nam glupost, koliko god se od nje branili. Ah, što?! Ostavimo sad to, nego možete li doći k meni do 17 sati? Važno mi je.

Zatekao sam ga nemirna:

– Nešto slutim što mi nije drago.

Najavio mu je posjet u 17,30 rektor Sveučilišta. Ispalo je da je to nešto jako važno a njega sve što je jako važno jako plaši.

Točno u 17,30 zvono na vratima. I rektor! Čestita, čestita!

– Na čemu – pita Ranko.

– Kako na čemu? – čudi se rektor. – Pa danas je tvoj veliki rođendan.

Ja pocrvenim, jer sam zaboravio da je danas Ranku ravnih 60.

Ranko me spašava:

– Ma, kakav rođendan?! Ja to niti slavim, niti do toga držim.

Ali rektor svejedno čestita i kaže da ima još jedna važna stvar:

– Odlikovan si od predsjednika Republike Ordenom zasluga za narod sa zlatnim... i pitaj Boga kojim sve zracima...

Strah koji je osjećao očito ga je pripremio na sve i malu dozu cinizma ukapa u taj pehar slave:

– Mene? Predsjednik? Pa ja njemu nisam nikad bio predstavljen, bogati, i otkud on zna da ja imam rođendan? Tko je to njemu predložio?

Rektor guta pelin, ali se oblizuje kao da je usrknuo sami med:

– Pa, moja malenkost. Ima nas koji smo za to i zaduženi i plaćeni... ha, ha...

– A, ne bi li to onda okačio svojoj malenkosti?

I provala srdžbe:

– O čemu ti to govoriš? Studenti su nam pohapšeni. Puni su zatvori djece i umjesto da vratimo katedre i plaće, mi ćemo vješati jedan drugome odličja! Sram te bilo...

I tako sve žešće, jače, do nekontrole, gotovo do izbezumljenosti. I rektor preko vrata! Zbogom, kolega iz mladosti. Jadna naša mladosti i još jadnija pohapšena i osuđena današnja mladosti!

Ovo sam morao zapisati. Možda dođe vrijeme kad će se to moći, ako ne objaviti, ono barem ispričati. Koje paušalne ocjene i etikete lijepimo ljudima! On je cinik??? Ranko cinik? Kažu da je plašljiv! Što plašljiv?! Kukavica! Pa dobro, a gdje ste vi junaci? Bože, koliko me zadivio i koju mi je čast podario pozvavši me da svjedočim!!!

23. veljače 1973.

Našli smo se oko podneva u kavani. Cijelo društvo je na okupu. Društvo je i ugledno i časno. Nema raspoloženja. Nitko se ne šali. Nitko ništa ne pita. Prolazi dan. Odvest ću ga doma. Idemo do automobila i naletimo na Vlastu Gotovac. Pozdravljamo je s puno poštovanja. Vlado je u zatvoru. Svi koji nismo tamo osjećamo stid.

– Čestitam, Ranko. Čestitam!

Lako je prepoznati njenu ogorčenost, pa i bijes.

– Na čemu, Vlasta? – pita, nadajući se da će reći: rođendan.

Ali Vlasta otvara novine i pokazuje:

– Na odlikovanju!

Znači, ipak su, i pored svega, objavili. Sramota.

– Nisam primio nikakvo odlikovanje, Vlasta.

– Piše u novinama, Ranko!

Smijem li se uplesti?

Nemam ni priliku, jer Vlasta pita:

– Kako si inače, Ranko?

– Sjajno! – odgovara i opet toči pelin. – Kao i svi: nikad toliko slobode, nikad toliko radosti...

Ogorčena i nesretna zbog obiteljske situacije, Vlasta plane:

– Sloboda, radost??? O čemu ti govoriš?

– Pa piše u novinama!

Smirujem Vlastu i pričam što se dogodilo. Za to vrijeme ode Ranko sam Masarykovom na Gundulićevu... Ode jadan. Vidim kako kažiprstom struže po fasadi. Gdje je netko da to opiše? Netko tko zna kako se nosi najdublja i bol i uvreda.

Ujesen 1972., bila je nedjelja, tu večer trebali su krenuti na televiziji Prosjaci i sinovi. Branka je pripremila večeru, pozvali smo goste, punu kuću ljudi: Ranko Marinković, Jure Kaštelan, Ivan Šibl, Šovo (Fabijan Šovagović), naravno i Ivan Raos, naša djeca...

Večera nam je prisjela: u zakazano vrijeme pojavio se spiker i saopćio da se prikazivanje serije odgađa: „...sporna je ličnost autora!

Sjećamo se što je značila ocjena da je netko u državi sporan.

Svi su bili konsternirani. Najviše Jure:

– Na to treba oštro reagirati, Ivane. To je strašno!

– Naravno da je strašno – odgovorio je Šibl – ali ti se čudim: pa samo ti i ja smo ovdje partizani, prvoborci, valjda znaš da ovo nije nitko bubnuo na svoju ruku. To je odluka, politička osuda i sad treba razmisliti kako će ovaj čovjek prehraniti djecu, ako ga i ne uhapse?!

Šibl je točno procijenio: zabranjen mi je rad na filmu.

* * *

Godinu dana kasnije odlučili smo Branka i ja da se prihvatim nekog drugog posla. Podigli smo kredit, kupili zemlju u njenom zavičaju i odlučili osnovati farmu za kokoši nesilice.

Branka je odlučila da to ljeto djeca ne idu u Pučišća na Braču, gdje smo sagradili vikendicu. To iz dva razloga: trebao nam je svaki dinar za gradnju farme, a Branka je željela da djeca osjete solidarnost s tatom.

Ranko nikad ne ustaje prije jedanaest. Noću piše.

Tog dana u osam i pol zaustavio se pred našom kućom taksi. Iz taksija Ranko. Utučen, uzrujan.

Uplašio sam se da se nije dogodilo kakvo zlo.

– Pa je zlo! Što ja moram od drugih saznati da djeca ne idu na more?

– Ranko, zaboga, uplašili ste me. Nije to najveće zlo. Koliko ima djece koja neće otići na more.

– Vaši imaju kuću koja će zjapiti prazna... – I da ne duljim, izvadio je iz džepa kuvertu, naprosto mi je gurnuo u ruke: – Vratit ćete kad budete mogli i ako budete mogli. Pošaljite ih, nek se raduju.

Dok sam se snašao već je bio u taksiju. Uopće se nije ni pozdravio.

Vijenac 453

453 - 14. srpnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak