Vijenac 453

Tema II

Pozornica kao bitka i dramaturgija riječi Ranka Marinkovića

Drama svijeta bez uporišta

Mira Muhoberac

U Pustinji Marinković nudi čitatelju/gledatelju kapicu svijeta kao ludnice u kojoj se odvija terapija fabuliranja uloga kako bi se skinuo kostim čovjekov i ostalo u odjeći glumca-putnika po neistraženim područjima psihe, u prividu istine



Čini mi se da je deset godina otkako nas je napustio čovjek kojega sam poznavala od svoga rođenja, poslije moj dragi profesor dramaturgije i mentor na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, u kojega sam imala čast i diplomirati dramaturgiju neposredno prije diplomiranja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, maestro hrvatske književnosti i kazališta riječi, šjor Ranko Marinković, uz asocijacije na Eliota i višestruku simboliku, najbolje zapisati nekoliko riječi o Marinkovićevoj najmanje spominjanoj a genijalnoj drami Pustinji.


Prizor iz Pustinje (praizvedba 3. listopada 1982. u zagrebačkom HNK-u)


Kad suvremeni klasik hrvatske dramske riječi Ranko Marinković svoju dramu Pustinju, objavljenu 1982, žanrovski podnaslovi sotija, odmah se, poznavajući Marinkovićeva određenja dramâ Albatros, Glorija i Inspektorove spletkegroteska, mirakl i vodvilj, pokazuje da je riječ o višestrukoj podnaslovnoj zagonetki, višeznačnoj žanrovsko-životnoj odrednici. U sotiji, nastaloj u srednjovjekovnom francuskom kazalištu kao predigra ili međuigra misterijima i moralitetima, glavne uloge imaju dvorske lude, a izvode je družine „danguba i veseljaka”. Utemeljena je na ideji o cijelom svijetu kao kraljevstvu ludâ (franc. sot = luda). Kaotičnim govorom glumaca u kostimima ludâ sotija iskazuje kritiku vladara i visokih crkvenih i svjetovnih moćnika. Satirične i alegorične igrokaze potkraj su srednjega vijeka prikazivale „bratije bezbrižne djece”; Princ ludâ imao je obvezu trijumfalnog ulaza u grad – tzv. ludog ulaska.

Lude i okviri

Osim što na kulturološkoj i na „humorističnoj” razini zapadne civilizacije utjelovljuju takve lude ulaze u prostore pojedinih slika, dijelova unutarnjega svijeta, a posebno u petoj slici – u Gradu (Dubrovniku), na Gracu, dramske osobe u Pustinji ponavljaju karakteristične svjetove dvorskih luda, luđaka i mediteranskih otkačenjaka što su ušli u prostor književnoga pamćenja: u četvrtoj slici Fabije i Glumac dolaze u posjet ludilu Shakespeareova Kralja Ivana, vojnovićevske Gospođe nostalgičnih sjećanja; u cijeloj drami događa se odlazak na probu Kralja Leara (Fabije glumi Leara, a Glumac Ludu); utjelovljuje se Henrikovo ludilo prikazano u Pirandellovoj drami; cijela je Pustinja životno putovanje (pirandellovski humoristično putovanje sjena, maski, raznih ja što prolaze našim ja) u prostoru moličreovski lucidna dijaloga i gestualnosti između Don Juana („kralja”) i Sganarellea („dvorske lude”).

Izmjenjivanje dramskih situacija, slikâ u kojima razgovaraju naizgledna Ludost i hinjena Mudrost, opravdano protagonistovom profesijom – Fabije je stari glumac koji kao oproštajnu predstavu treba odglumiti Kralja Leara, a to je prigoda za rekapitulaciju svih njegovih (uvijek glavnih) uloga s partnerom – vječnim Drugim: Glumcem, samo je jedna razina ovoga dramskog teksta. Ranko Marinković, naime, radnju svoje sotije smješta u prostor psihijatrijske klinike – u kojem se (dok pacijenti „doktoru za suze” donose svoje suze na ogled) odvija razgovor („rekapitulacija života”) između Fabija i njegova nekad prijatelja, a sad muža njegove bivše žene Suzane – psihijatra Anzelma (Anzelmo je „štit božji”, ali i protagonist Calderónove drame Život je san). „Ludnica”, u koju „svraća” već dvadeset godina Fabije da bi gledao svoj život kao kazalište – nalazi se točno prekoputa njegova i Suzanina bivšeg, a sadašnjeg Anzelmova i Suzanina stana.

I sam je taj prostorno nekazališni, psihijatrijski okvir („Cijeli svijet je ludnica”) zapravo teatarski („Cijeli svijet je kazalište”). „Zbiljski” klinički prostor zrcalni je odraz i prostora Pirandellove drame Henrik Četvrti: doktor Anzelmo analogan je psihijatru Dionisiju Genoniju, koji „dolaskom u dvorac” pokušava izliječiti Henrika Četvrtog. Istodobno sa životnom (ljubavnom) pričom Don Juan – Sganarelle – Elvira i unošenjem („ljubomornog”) tragedijskog obzora (Othello – Jago – Desdemona) događa se i iskušenje koje je potaknuo Fabije: tko je potpisao ugovor s vragom, tko je Faust, tko Mefisto, kakva je „Margareta”?

Igra kao život / život kao igra

Vodeći višestruku zamjeničnu igru u kojoj se isprepleću prostori osobnosti (brak, stan) i javnosti (psihijatrijska klinika, kazališna pozornica, a i prizori iz drama koji su postali dio stvarnosti), glavne dramske osobe, Fabije (glumac), Anzelmo (profesor) i Suzana (Anzelmova žena, ujedno i Fabijeva stalna ljubav, Reneova majka, kasnije i baka) pokazuju i igru o zamijenjenim životima, životu kao kazalištu kojemu je tijesan izraz „Cijeli svijet je pozornica”. Dramski autor nudi čitatelju/gledatelju kapicu svijeta kao ludnice u kojoj se odvija terapija fabuliranja uloga kako bi se skinuo kostim čovjekov i ostalo u odjeći glumca-putnika po neistraženim područjima psihe, u prividu istine.


Koraljka Hrs i Fabijan Šovagović


Na kraju drame grom usmrćuje Fabija, glumca, koji je u predstavi u predstavi glumio glumca Fabija. Tko je zapravo preuzeo ulogu čovjeka izabrane sudbine, što je bio Anzelmo, i tko je vlasnik prava na zastupanje Nedokučivog? Završetak drame sličan je kraju Moličreova Don Juana. Iz gledališta se javlja klasicistički kritičar D’Aubignac: je li Fabija usmrtio fiktivni grom iz Shakespeareova Kralja Leara, stisak ruke Velikog Komptura iz Don Juana, Zeusov ili stvarni grom, ili mač kojim je Pirandellov Henrik Četvrti probô Belcredija nastavljajući hiniti ludilo na koje ga je osudila društvena maškarata što povijest pretvara u ludnicu?

Marinkovićeva dvorska luda „neveselim očima klauna” pušta nas da preobrazbu dvorske lude u čovjeka koji pati od shizofrenije proživimo kao vlastitu tragiku egzistencije (pustinjski, viški pijesak egzistencije), sve više glumeći da je možemo oživiti pljeskom. Jer iz portala uvijek nas netko gleda i dobacuje. Marinković završetak drame naslovljene prema jednoj didaskaliji iz Don Juana žonglira ovako: „PROFESOR (još uvijek na koljenima, okrene se prema Gledaocu, ozbiljno i mirno): [...] objavljujem da naš veliki Fabije večeras nije odglumio smrt. On je uistinu umro. Molim, ne plješćite... (U portal.)”

Na generalnoj je probi glavni glumac, ujedno i redatelj i kreator (dramatskih) događanja umro pogođen gromom. Premijere, znači, ne može biti.

Tko je u probnom životu odigrao Ludu, tko Kralja? Luda nikad nije ono čime se prikazuje, uvijek je netko drugi. Ranko Marinković bio je dugogodišnji profesor dramaturgije na Kazališnoj akademiji u Zagrebu – isto, dakle, profesor kao i Anzelmo. Marinkovićev ironičan pogled na svijet prezire „doktore za suze”, teoretičare (tragedije). Fabije podsjeća na Fabijan (Šovagović) – upravo je Fabijan Šovagović glumio glavnu ulogu u Pustinji u Hrvatskom narodnom kazalištu u režiji Marina Carića (a poslije, igrom sudbine, i Kralja Leara u Dramskom kazalištu Gavella u režiji Koste Spaića).

Suze kao rekvizit


Poslije srednjovjekovne sotije prikazivala se glavna predstava u kojoj ne mogu sudjelovati dvorske lude, nakon Marinkovićeve sotije glavna je predstava, premijera, izostala. Ako glavnu predstavu ne smiju prikazivati lude, znači da je u našoj suvremenosti ne može prikazati nitko; jer svi smo mi lude/luđaci. A kako je svijet ostao bez Princa luda, nijedno društvo luda i glumaca više ne može prikazati Pustinju. Može je samo živjeti, ali ne kao komediju. „Moja kuća nema prozora. Moja je kuća pustinja”, reći će Fabije na početku drame; a malo prije toga: „Komedija je ogovaranje života, ruglo, kleveta i laž.”

Srednjovjekovna sotija međuigra je koju izvode dvorske lude između dviju predstava, Marinkovićeva sotija međuigra je pozornice Prvoga (Kralja; Života, Fabija – Anzelma, vladara u kraljevstvima kazališta i klinike; života), pozornice Drugoga (Lude, Luđaka, Glumca; Kazališta, udvojenih uloga, zrcala, izokrenutosti; svijeta) i scene Trećega (Božanskoga, Groma; Suzane; nedokučivog, onostranog) koje dovode u pitanje Gledateljevu sigurnost u Dolini suza. I suze su, simbolično utjelovljene u Suzani, samo mehanički rekvizit, nacrtan na klaunovu licu – donose ih pacijenti Anzelmu za njegove pokuse (kazališni pokus: medicinski pokus), Fabije i Glumac tehnički ih (pogledom u reflektor) proizvode na sceni. U svijetu ugušene osjećajnosti tragičan efekt pretvoren je u kazališni i medicinski efekt; izazivanje osjećaja straha i sažaljenja izostalo je, a katarza je svedena na kupoprodaju (plaća Starici, Glumcu, Liječniku, Kritičaru...). Međuigri ludila i luđaka smije se tragičn(k)a patnja.

Pustinja započinje citatom iz Shakespeareova Macbetha: „[...] naš život je kao pripovijest / nekakva luđaka: puna buke i bijesa, / a ne znači baš ništa.” Čini se da Marinkovićevu Pustinju, duboku i snažnu dramu svijeta bez uporišta, najbolje objašnjava sam maestro hrvatske književnosti u svom tekstu Dramaturgija riječi, pišući o Shakespeareovu Kralju Learu u svojoj knjizi Nevesele oči klauna, genijalnom nastavku briljantne knjige eseja Geste i grimase: „To je u malom svijetu drame vidljivi grč u kome se na jedan čas otkriva neizmjerljivi i nepojmljivi tragički bitak [...] dopuštajući nam da osvijetlimo ukradenom bakljom strahotu svog postojanja, projiciranu do golemih dimenzija u jedan svemir koji je podmetnut našoj imaginaciji kao iluzija kozmičkih razmjera.”

Pitamo se kakvu biste dramu napisali danas, u ovom našem pustom svijetu bez osjećaja i pravde, dragi naš šjor Ranko, dugogodišnji gledatelju vlastitih drama, ali i adaptacijâ Spaićeva Kiklopa i haenkaovske Zajedničke kupke, Guberinina kazališta Kiklop, neponovljivi nam profesore dramaturgije, maestro hrvatske književnosti i kazališta, viški otočanine, dubrovački zete i susjede, brižni oče iznimne djece Vaše i Olge-Muke, Vinka i Ane, naš dugogodišni obiteljski prijatelju i najmarkantniji naš profesore. Možda biste na ovo pitanje odgovorili ovako: „Da ja imam vaše jezike i oči i da se njima / svojski poslužim, prolomio bi nebeski se svod!”

Vijenac 453

453 - 14. srpnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak