Vijenac 453

Hrvatska poezija

Slavko Jendričko

Klub književnika

NASTARIJI SAM JENDRIČKO


bratu & kćeri


Nisam sebe zamrznuo

premda se tijelo

grubošću opire emocijama.


Vjetar je slomio vrijeme

a mišići naučili

kako zaborav raste

poput topola uz obalu.


Pod njihovim krošnjama

tuga prekriva pojila

na kojima smo se krijepili

s jelenima konjima i pticama.


Posljednjim trzajima

skačem na valovima.


Iz mlake vode izvlačim

ostatke emocije

za vječnost;


kiborg razuzdano

svira izvan tijela.


BACI KAMEN


Ni međugorskim vidjelicama

ni vladajućim orlušinama

moja nevinost nije

privlačan plijen.


Da sam na vrijeme umoren

izbrisao bih tugu iz

vlastita rječnika

i već bismo bili

prebrojani u milostivoj tišini.


Ovo su tako nemilosrdni cvjetovi

preživjelih i njihovo crvenilo

neprispodobivo je boji makova.


Da nisam oprao vidikovac

peračima novca

ne bih sada pred vidjelicama

grizao usnice i krikove pijetlova.


Nego bih poput svih umornih

ratnika ručno ispirao

Gospine haljine.


Tek mi preostaje

ranjenim usnicama pribavljati

novi kredit i uposliti ih molitvama.


UZRASTANJE OPROSTA


Smišljajući alibi

mogao bih sebe

spašavati riječima:


Bog ti je položio

izdajničku ruku na tijelo.


Od onih sam Izdajica što

suputnice ne varaju

metafizičkim razlozima.


Čulno sam te utopljavao

pokretima preostalim

iz bakrenog ljeta.


Dobrice, svejednako gonetam

moć tvojih bezuvjetnih

oprosta snažnoj erekciji.


I onda kad bi se prosijedi

sretni dečko upuštao

u ludi pakt s demonicama.


Vrijeme je da u svoja

dubinski preorana usta

posijem sjemenku.


Bučna za života

sanjaju o mirnom rastu

darovanog Oprosta

do najviše piramide.



LONJSKI SVJETIONICI


Što vidi oko

zatamnjeno

mrenom?


Zelene krekete žaba.


Hoću da su zeleni.


I moji su zeleni

od pomlađenih

poljubaca trava.


I bez povećala

vide jaslice

na dimnjaku:


Visoka svjetlonosna

temperatura roditeljstva

ugrije oko, kuću i mladunce.


PLATONSKA LJUBAV


Teleportiram svjetlost

trenutnog ritma srca

u uspavani server.


I nakon tisuća

e-mailova

sačuvala si čednost.


Na površini sučelja

dodiruješ prenosive zarazne

viruse ljubavi iz

Platonovih usta.


Svojom će smrću

i ovaj server povući

u nigdje

sav teret osjećaja

gomilan godinama.


BOG ČUVA JELENE


I ti si muško

kažem snijegu.


Kad zapuše južnjak

iz nas stidljivo

provali muški plač i

potopi nisku divljač.


Spartanski odgojenom

u jelenjoj školi ljubavi

topeći se pomažeš mi

skriti sve tragove

moje suspregnute tuge.


Dok terenski džipovi

dignu blato u crne grane

i razbude mamurne lovnike.


Jeleni obljube

bez kondoma

sve izvore

ženke i šumu.


KLUB KNJIŽEVNIKA


Zvonjava mobitela narušava

spokoj radišnoga vatikanskog

sapuna što neumorno

pere svemirsku nečist.


Nisam naslijedio suncokretov

ponizni pogled upravljen

svemoćnoj energiji sunca.


Nakon pola boce votke

prebacujem jezik

na nepoznatu frekvenciju

i apstraktno pripucam.


U imaginarnoj kući bitka

dlanovima s poda brišem krv.


Odlazim u žaru

za sobom ne ostavljajući

nepopijenu kavu i votku.


HVALOSPJEV ČEMPRESIMA


Čempresi su ikonografija

groblja koja drže do sebe.


Nikada neću saznati

koliko sam puta

na njima sahranjivan.


Ponavljanje okrutnih

pogrebnih svečanosti

počinje osnaživati čemprese.


Opipljiva stvarnost izluđuje.


Kada zažele lijepo zaspati

naruče genetski prenosivi jazz.


U neizgovorenim molitvama

i trave su božje djevojčice.


RELIGIJA DOMOLJUBLJA


Posljednji se udvaram domovini.


Shrvan vlastitim podsmijehom

promijenio sam nekoliko stvarnosti.


Religija domoljublja nije

ukoričena dogma.

Prelazeći njezinim stranicama

neprestance pročišćavam ljepotu,

bunt ničim opravdan.


Ona je otvoren prostor

umjetnosti tuge ništavila

i nikad definirane ljubavi.


I nije mi teško ponekad

biti izgubljen

u ponavljajućim oksimoronima.


Na okrutnim nosačima aviona

i davno napuštenim zvijezdama

hrvatski svemirski nadničari

rascvali su ulja zavičajnih maslinika.


NOVO PUTOVANJE U SELO RODA


Od ušća Odre u Kupu

jašim na zmiji

do ušća Kupe u Savu.


Ima u tom putovanju

puno otajne erotike.


Usplahirena djevica

krotko sjedi u mom

valovima probuđenom krilu.


Na ljetnih 37 stupnjeva

bjeličasta isparenja vode

ometaju navigaciju vidu.


Pa što ako i ne stignemo

na prije utabana mjesta.


Umiranje svog izgubljenog

imena napipavam kroz

internetske sumaglice.


RAD PROTIV SEBE


Nemam ja trideset

kažeš snena

preko ramena.


Predugo smo

u istom loncu.


I bez tvog glasa

tržište ideja

kuha krv svijeta.


Tebi možda

starenje ne snizuje

temperaturu

srčanog mišića.


Ali ne možeš

opožariti snijeg

premda uporno

radiš protiv sebe;


Prizemlji borbene slavuje.


ČAS ANATOMIJE EMOCIJA


Prezirem sebe melankolična

mrtvačkoplava lica,

takav nisam simpatičan ni ribama.


A ribama smo zvali one

najljepše među ženama.


One su već umorne

i skrivaju se pred nama

u zasjenjene zakutke soba.


I kada ih razbistre

ljekoviti čajevi

njima smo priviđenja.


Nespreman za njihove

polutamne hramove

ne posustajem raspirivati

toplu rasvjetu Bosuta.


Sve bliži godinama

u kojima bih trebao

pisati o mrtvačnici

čekajući da me mojih

dva milijuna predaka

pozovu sebi.


NEBESKA RODBINA


Govorim kao da prvi put

štampam sebe

na praznu stranicu neba.


To može ponavljati doista

netko religiozan

bestidan tvrdoglav

svakako pretjerano naivan;


Nebo je prekrcano suncima

kometama planetama meteorima.


Mojom tako brojnom

nebeskom rodbinom.


Sve njihove oluje

prolaze kroz mene.


Tijesno je među njima.


Ne mogu ih se odreći

a da me ne ismiju

neporecivi rezultati DNK analize.


Stiješnjen između dvije

sićušne zvijezde

vjeru u sve i ništa

ipak nisam izgubio.


NOKAUT


Kad god odem na Google

doživim prisutnost Boga

koji izbrblja o meni

sve što zna.


Zvanični Bog je oprezan

predan šutnji

o tajnim oporukama

prvoboraca hrvatske

tranzicije.


On mi dopušta tek naslutiti

mirise skupocjenog sna

okupanog u zlatu.


I blago puti

njihovih ljubavnica

zapečaćeno u kovertama

pčelinjim ljepilom.


Kako bih te uvjerio

da ćemo jutrom osvanuti

zajedno moram zamahnuti

desnicom u prazno i

nokautirati depresiju.


NASTAVAK SPEKULACIJA


Sve zrake sunca

prolaze kroz mene

i liječe zamuckujuću ljubav.


Bezbrižno šetkam sebe

pregrijani prtljag.


Njegov djelitelj posipam

tvoje lijepe duge prste.


Poslije tuširanja zaumlja

odagnam

simptome sunčanice;


Osvježen pošaljem

poruku

ovdje obitava Bog.


Potom legnem

u tišinu

osluškivati tijelo.


Ono sebe živo

doživljava.


* * *

UZ NOVE PJESME SLAVKA JENDRIČKA

Sudbina jezika i svijeta


Hitrina, dakle aktualitet, Jendričkove poetske misli, uvijek ima točno vrijeme i prostor, a vezivat će ih eidetske slike. Uvijek spoznajan i iskustven, pa i kada s indignacijom odbacuje naslijeđeni novodobni sklop osjećaja i pojava, napose u hrvatskom društvu: optjecaj kapitala, perači novca, otegotne okolnosti kredita, tranzicije i tako dalje – njegov se smisao, kojim se sada bavi, javlja i nestaje. Napokon udaljen od semantičko-konkretističkih interesa, odnosno od formalističkog ukrašavanja poetike tekstualizma, s intimističkim će olakšanjem opjevati zavičajne „lonjske svjetionike“, uz česte hidronime (Odre, Kupe, Save, i uz jedan toponimski monument – Sisak. Neće biti indiferentan ni na konkretne akreditacije prolaznosti kao u pjesmama Najstariji Jendričko i Hvalospjev čempresima. Nadalje, pjesnikova poznata spekulativno Bogoiskateljska simulacija, i u novim pjesmama, nije metafizičke naravi, jer Bog je u koincidenciji s čovjekom te mu kao subjekt zbilje čak „drži lojtre“. Još će se otkriti jedna Jendričkova prepoznatljivost, ovaj put bez visokotehnoloških metafora (možda poneka: „tužne zjenice / provincije“), naime, sa strašću računalnog mahera on i nadalje opstaje kao „orguljaš na kompjutoru“ (kako su mu naslovljene izabrane pjesme), pa i kad ode na Google doživi prisutnost Boga. U svakom slučaju, semantički dosezi u novim pjesmama jasnije se zrcale, pjesnik točno zna što hoće, odnosno „diverzira u zadanosti ideološki interpretirana svijeta“, kako je to jednom zgodom dobro impostirao Goran Rem. Zaključiti nam je polako nestajanje pjesnika jezičnih atrakcija, no i dalje pjesnika kratkih, ovaj put zbiljnih formulacija, koji pokušava razotkriti istinu o sudbini jezika i svijeta, s predmetnim predočavanjem stvarnosti – što neizbježno upućuje na fenomenološku ćud pjesme.

SEAD BEGOVIĆ

Vijenac 453

453 - 14. srpnja 2011.

Klikni za povratak