Vijenac 451

Književnost

O trilogiji Millennium švedskoga pisca Stiega Larssona

Između subverzije i stereotipa

Boris Koroman

Recept uspješnosti suvremenoga skandinavskog krimića, uz stalne topose sjevernjačke književne tradicije i aktualne društvene pojave, leži i u izvrsno organiziranoj literarnoj industriji i promidžbi


Dugom nizu općih mjesta i stereotipa koji se vezuju uz kulture Skandinavije, od predodžbe idealnih socijalnih država izvrsna obrazovanja i globalnih brendova, preko utjecajne književnosti i filma sve do popularne glazbe, valjalo bi pridružiti i fenomen skandinavskoga kriminalističkog romana. U posljednjem desetljeću skandinavski, napose švedski, krimići postali su globalno uspješni te se u svjetskome izdavaštvu s velikim interesom prati književna žanrovska proizvodnja sa Sjevera. Čemu se to može zahvaliti?


Stieg Larsson (1954–2004)


Skandinavski je krimić nastao iz tradicije; hrvatski čitatelji mogli su se još u sedamdesetim godinama upoznati s Martinom Beckom, depresivnim detektivom stockholmske policije, i to kroz jedan prijevod romana Čovjek koji je u dim otišao. Lik je to desetak kriminalističkih romana spisateljskog para koji su činili supružnici Maj Sjöwall i Per Wahlöö, i koji se ubrajaju među najbolje svjetske autore žanra. Uvjereni ljevičari, marksisti, koristili su se tim žanrom da bi progovorili o društvenim problemima i uputili društvenu kritiku, čime je nastao takozvani sociokrimić, tipičan baš za skandinavske autore. Iako je utjecaj tradicije neosporan, moglo bi se zgodno reći da su dva datuma gotovo mitski odredila sudbinu suvremenog švedskog krimića.


Trilogija Millennium u posebnom izdanju Frakture


Dana 28. veljače 1986. na ulici u Stockholmu ubijen je švedski premijer Olof Palme, nešto poslije 23 sata, na povratku iz kina. Njegov ubojica nikada nije pronađen.

Poslijepodne, 9. studenog 2004, od posljedica srčanog udara u pedesetoj je godini iznenada preminuo Stieg Larsson, danas priznat kao pisac najpoznatijih skandinavskih kriminalističkih romana.

Ubojstvo Olofa Palmea za Šveđane je bio bolan šok i nacionalna trauma. Liberalno društvo, socijaldemokratska utopija s ceremonijalnom monarhijom, suočilo se s činjenicom ekstremnoga političkog nasilja i izgubilo naivnu nevinost. Taj je događaj odredio i pisce krimića u toj zemlji, što naglašavaju i sami autori, od Henninga Mankella do novih zvijezda krimi-fikcije Andersa Roslunda i Börgea Hellströma.

S devedesetim godinama i izraženijim procesima globalizacije, s migracijom iz zemalja bivšeg istočnog bloka, mijenjaju se i društveni problemi i mapiranje kriminala. Fiktivni zločini koji potresaju stvarni lučki Ystad, mjesto radnje romana o Kurtu Wallanderu Henninga Mankella, često poprimaju međunarodne razmjere i ne omeđuju se na zločine zatvorene izolirane zajednice, kao u raznim britanskim krimi-modelima. Tu su i uvijek prisutni stalni toposi skandinavske literature: tipičan tmurni krajolik slabe naseljenosti, hladnoće i kratkih dana, ibsenovska melankolija, poseban senzibilitet prema rodnim odnosima, duhovi nacističke skandinavske prošlosti. Dvijetisućite, s nastavkom informatičke revolucije i još naglašenijom globalnom povezanošću, mogle su pak postati plodan kontekst za pojavu junakinje kakva je Lisbeth Salander Stiega Larssona.

Odsutan glas koji čitaju milijuni

Stieg Larsson nije doživio prvo švedsko izdanje svoga prvog romana, za njim je ostalo tek nekoliko intervjua; o njemu kroz sjećanja progovaraju urednica Eva Gedin i njegova životna partnerica Eva Gabrielsson. Dok Larsson nije poživio da bi svjedočio globalnoj slavi svoga djela, danas je trilogija o Millenniumu prodana u više od dvadeset sedam milijuna primjeraka, prijevodi nastavaka s nestrpljenjem su očekivani u obožavateljskim krugovima širom svijeta, a ugledni David Fincher bit će redatelj američkih inačica filmova. Istovremeno, u Švedskoj se još vodi bitka za Larssonovu ostavštinu između nevjenčane supruge i njegove obitelji.

Dakako da smrt autora nije ključna za popularnost tekstova, no Larssonova je biografija uvelike iskorištavana u globalnom marketinškom pristupu trilogiji, a odsutnost autorova glasa otvorila je hordama obožavatelja mogućnost za formiranje legende. Stieg Larsson bio je novinar, vrlo angažiran istraživač i politički aktivist u različitim ljevičarskim inicijativama. Intenzivno se bavio istraživanjem desnih ekstremističkih i rasističkih skupina u Švedskoj, a osnovao je i švedsku fundaciju Expo sa svrhom dokumentiranja informacija o ekstremnim desnim skupinama. Tako je izlazak prvoga romana Muškarci koji mrze žene i na razini reprezentacije, a usporedno i u kritici, znao biti procjenjivan kao radikalan tekst ili lijevi društveni roman, što je ipak donekle problematično.

Prvi je roman, odmah po objavljivanju 2005, postigao uspjeh koji je iznenadio i same izdavače: nisu naime očekivali da bi se knjiga nekog debitanta uspjela prodati u više od 20.000 primjeraka. Samo u Švedskoj Män som hatar kvinnor (Muškarci koji mrze žene) prodana je u oko tri milijuna primjeraka te tako postala „roman koji je kupio svaki treći Šveđanin“, kako se često voli isticati. Sljedeći je roman, Djevojka koja se igrala vatrom, u Švedskoj objavljen 2006, a treći, Kule u zraku, 2007. Možda se upravo zbog tempa izlaženja stvorio dojam da postoji koncepcijska pa i kvalitativna razlika između prvoga dijela i dva sljedeća romana. Muškarci koji mrze žene može se čitati kao tekst u kojem se uvode likovi, no taj je roman dovoljno složene strukture i sasvim zaokružen da se može doživjeti kao samostalna cjelina koja otvara određeni horizont očekivanja.

Od zločina nad ženama do pobune

Prva knjiga je tako potresni društveni triler o zločinima nad ženama, sa zapletom koji je strukturiran kao tip krimića zatvorene zajednice ili zaključane sobe. Istraga se odvija oko nekoliko desetljeća stare tajne nestanka mlade djevojke iz bogate magnatske obitelji, koja neočekivano prerasta u dramatičnu potragu za serijskim ubojicama žena. U tom je romanu predstavljen lik Lisbeth Salander, i iako se oko nje već pletu misterije koje će se razrješavati kroz radnju druga dva romana, Salanderova se već u Muškarcima koji mrze žene konstituira kao iznimno privlačan lik: asocijalna i emocionalno problematična mlada žena kojoj je država odredila skrbnika, gotovo aseksualizirana djetinjim i androginim izgledom i gothic punk stilom odijevanja. Njezina socijalna uskraćenost nadomještena je intelektualnom i tehnološkom nadmoćnošću, uz sposobnosti poput fotografskog pamćenja. Iako radi kao istražiteljica u tvrtki koja se bavi sigurnošću, njezin profesionalni identitet ipak određuje to što je izvanserijska hakerica.

Salanderova je tako s jedne strane lik lišen društvene moći, što je nadomješteno razmjernom osobnom moći, lik čiji život kontrolira sustav, dok je ona hakerskim sposobnostima u mogućnosti kontrolirati živote svima. Salanderova je lik s ruba društva, prava žrtva sustava u situaciji u kojoj nadzire i aktivno se upleće u sudbine stupova društva. Time se dakle anticipira popularni mit o prevladavanju nemoći, rubnosti, u ovom slučaju upravo stvaranjem lika postfeminističke junakinje. Njoj je pak suprotstavljen muški partner, Mikael Blomkvist, hrabri i moralni novinar časopisa Millennium, tip zavodnika i poštenog muškarca s petljom.

No s drugom knjigom, Djevojka koja se igrala vatrom, postupno se otkrivaju tajne iz prošlosti Lisbeth Salander, čime lik postaje protagonist šire priče: saznaje se da je ona kći prebjegloga sovjetskog agenta Zalachenka, da je njezina situacija plod složene urote te ona stupa u osvetničku akciju. Iako je Pipi Duga Čarapa u suvremenom i starijem izdanju (prema Larssonovim riječima) njegovo prvobitno nadahnuće, Lisbeth Salander će se od nabrijane, istovremeno krhke i moćne postfeminističke heroine transformirati u tip bliskiji likovima poput Modesty Blaise, Nikite, pa i Beatrix Kiddo. U odnosu na prvu knjigu, nastavci su tako skok iz strogoga žanra kriminalističke fikcije prema špijunskom akcijskom trileru i drami sudnice, uz mnoge elemente koji izlaze iz domene literarnog i postupci su popularnih narativa filma, televizije i stripa. Od finog i opsežnog motivskoga tkanja u Muškarcima koji mrze žene, u druga dva romana repertoar likova i postupaka se mijenja – likovi Niedermanna ili lica s ožiljkom, Zalachenka, stripovski su ili bondovski prenaglašeni antagonisti, a u zaplet se uključuju elementi zavjere, akcije ostarjelih špijuna, falsificiranje dokumenata i podmetanje zločina, čudesni povratak iz mrtvih, pojavljivanje zaboravljene rodbine s genetskim poremećajima – repertoar koji zapravo odgovara nekim drugim epizodičnim, romantiziranim žanrovima.

U romanu Muškarci koji mrze žene opisuju se i osuđuju najgori zločini nad ženama i glavnom junakinjom, kojima je oduzeta društvena moć i on se zaista može čitati kao roman koji, kako će i hrvatski kritičari primijetiti, nasilje nad ženama smatra „srcem zla patrijarhalnog društva“. Nastavci romana tu će problematiku provlačiti tek epizodno, a okosnica radnje usmjerit će se prema sudbini Salander. Tu su promjenu žarišta prepoznali i izdavači; u engleskim izdanjima prvi je roman preveden kao Djevojka s tetovažom zmaja tako da svi naslovi trilogije usmjeravaju na priču o Lisbeth Salander.

„Lisbeth Salander“, odgovor je Eve Gedin na pitanje novinara o razlozima uspjeha Larssonovih romana. U traženju odgovora na pitanje u čemu je privlačnost te nove popularne junakinje vrijedilo bi posegnuti za ideološkim iščitavanjem ovih romana jer, kao i svaka popularna fikcija, i ovi romani na to upućuju. Kao i svaka dobra fikcija, oni su otvoreni u svojoj kompleksnosti i proturječjima. Kao i svaki iznimno popularni fenomen, oni zahtijevaju analitičke pozicije koje bi mogle rasvijetliti nesvjesne žudnje kompleksnoga društva.

Igra subverzivnosti i klišeja

Ti tekstovi problematiziraju sistemsko nasilje, no odgovor na to nasilje akcije su junaka pojedinaca. Kod Salanderice se može, kroz niz epizoda, govoriti i o etici osvete koja je pak primjerenija popularnim pustolovnim pripovijestima ili vesternu. Najpoznatiji popularni narativi o individualnim junacima, pravednicima izvan sustava i katkad osvetnicima su oni o superherojima. Individualno djelovanje iščitava se i u odnosu prema medijima: časopis Millennium nositelj je naslova trilogije i iako je ona potpuno usmjerena na Lisbeth Salander, Larsson je, čini se, namijenio središnji smisao tekstova upravo novinama. Iščitljiva je pozicija prema kojoj Larsson kao novinarski aktivist vjeruje u snagu medija, no Millennium je zapravo medijska iznimka („ljevičarsko smeće“), a Mikael Blomkvist hrabri pojedinac, zločesti dečko švedskoga medijskog prostora.

Takve pozicije individualnih akcija radi korekcija društva ne bi se mogle ocijeniti kao ljevičarske. Problematično je jesu li subverzivne; prema svojoj meti i usmjerenosti one to jesu, no sadržajno i u izvedbi neki se elementi zapravo uklapaju u očekivana narativna i ideološka rješenja tj. klišee. Čini se da su upravo ta poigravanja i simultanost pozicija mogući razlozi velike privlačnosti ovih tekstova. Oni s jedne strane mogu ponuditi elemente koji se prepoznaju kao radikalni i subverzivni, no s druge strane Larsson se lako koristi čitavim repertoarom mogućnosti popularnih narativa. Salanderičina pozicija postfeminističke junakinje hakerice jest subverzivna, njezin osvetnički naboj jest radikalan. No Lisbeth Salander kao superjunakinja špijunskoga trilera postaje popularni stereotip. Epilog čitave priče u trilogiji pak opet ovisi o pretpostavci pravednosti sustava, policijskog i sudskog aparata.

Radilo bi se dakle o tekstovima koji eksploatiraju pozicije rubnog i subverzivnog da bi ih proveli kroz klišee popularnih narativa i, na novoj razini, nakon duge, usmjerene i dinamične vožnje doveli ipak opet do cilja reprodukcije vrijednosti sustava. Negativci, ma koliko strašni ili organizirani bili, ipak su tek anomalije sustava, a protiv njih se bore – individualni (super)junaci.

Valja također reći da uspjeh švedskih krimića nije samo stvar iznimnih pojedinačnih talenata već i izvrsne promidžbe i organizirane industrije na području čitave Skandinavije. Yellow Bird produkcijska je kuća koju je pokrenuo sam Hennig Mankel. Od 2005. ta je produkcijska kuća producirala dvadesetak epizoda o Kurtu Wallanderu, koproducirala i BBC-jevu inačicu Wallandera, u rekordnom roku ekranizirala čitavu Larssonovu trilogiju, a u planu su im ekranizacije romana Lise Marklund i danskoga pisca Joa Noesbřa, koji se mogu čitati i na hrvatskom. Marklundičina junakinja također je novinarka, amaterska istražiteljica, zaposlena žena i majka, a Jo Nesbř ugled je stekao romanima o detektivu Harryju Holeu, i u nekoliko romana bavi se norveškim nacistima i neonacistima. Tradicija, bliskost tema i interesa te svakako talent provlače se tako skandinavskim kriminalističkim romanima koji sudjeluju u nadogradnji tog fenomena. Ako je Balkan Zapadu zanimljiv kao područje europskoga nesvjesnoga, onda je za sve nas iznimno važno kako se s neuralgičnim točkama društva obračunava superego Europe. U toj priči pak upravo ima mjesta za jednu novu popularnu postfeminističku junakinju i jednu spisateljsku legendu.

Vijenac 451

451 - 16. lipnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak