Vijenac 447

Književnost

Ignac Kristijanović, EZOPUŠEVE BASNE POHORVAČENE

Živost starinskoga kaj

Ljerka Car Matutinović

Ezopuševe basne Ignaca Kristijanovića pretisak su izdanja iz 1843. i Ezopuševih basni iz Danice zagrebečke (1842–1850). Sjajno opremljena knjiga koju je priredio dr. Joža Skok, poznati književni kritičar, antologičar i povjesnik hrvatske književnosti, veliki znalac hrvatske kajkavske i dječje književnosti.


Izd. Tonimir – Ogranak Matice hrvatske, Varaždin, 2011.


Stotinu i šest pohorvačenih Ezopovih basni i 36 preuzetih iz Danice zagrebečke lijepa su i korisna književnopovijesna bilanca, dragocjen prinos hrvatskoj književnosti i bogatom segmentu kajkaviane. Uvrštene Ezopove basne slobodni su autorski prijevodi i preradbe Ignaca Kristijanovića, kojemu je Pavao Štoos, prema navodima priređivača, posvetio čuvenu pjesmu Kip domovine leta 1835, namijenivši mu ulogu branitelja i čuvara horvatskoga jezika i sudbinu posljednjega kajkavskog kričečeg glasa u vremenu koje je uslijedilo.

Ignac Kristijanović približio je horvatskom kajkavskom čitatelju svojim obradama i pohrvaćenjem Ezopovih basni živost i blagozvučnost kajkavskoga narječja, koje ima sve osobitosti jezika, u što je Kristijanović ustrajno vjerovao, napisavši u filološkim člancima na kajkavskom jeziku (Nekaj o horvatskem jeziku, 1848. i Jošče nekaj o horvatskem jeziku, 1849), „kako horvatski, tj. kajkavski jezik more biti ni tak siromašen i neprikladen da se vu njem vre sada za podvučenje horvatskoga puka ne bi mogle ispisati potrebne knjige.“ Pisao je to u vrijeme, kad je bilo bjelodano da će ilirski štokavci pobijediti. Zato ga priređivač Ezopuševih pohorvačenih basni dr. Joža Skok naziva „posljednjim Mohikancem“ u 19. stoljeću, a njegov pokušaj „da se sačuva i produži bogata kajkavska jezičnoknjiževna tradicija, donkihotskim.“ Pretisak izdanja Ezopuševih pohorvačenih basni donosi i bogat izbor starinskih ilustracija koje izvrsno nadopunjuju tekst, a pojašnjenje kajkavskih riječi i fraza ispod basni još više pridonosi povezanosti čitatelja s uvrštenim basnama. Moglo bi se reći da su Ezopuševe basne sasvim zgodno štivo i to za one ustrajne ljubitelje kajkavske riječi, slobodno istaknimo: od 7 do 77. Ljubitelji književnosti s interesom će pročitati iscrpne i sadržajne eseje Jože Skoka Ezop i njegove basne u svjetskoj i hrvatskoj književnosti te Ignac Kristijanović i njegove „Ezopuševe basne“, a onda se opet vratiti lektiri Ezopuševe basne i njezinu navuku.

A upravo taj navuk, prilagođen širokom krugu čitatelja, osvijetlio je u cijelosti sve moguće i nemoguće ljudske osobine iz kojih se može naučiti da se ništa do danas u ovom nesređenom svijetu nije promijenilo. Starinski navuk blizak je današnjoj svakodnevici:

„Ovak kaj gdo misli da si je po po dobročinjenju prijatela našel, metemtoga je samo kaču vu nadrih gojil“ (Muž i kača).

Ili pronicav i životvorni navuk u basni o vuku i janjetu:

„Kada hmanji ljudi imaju oblast v rukah, onda im nigdar ne manjka zrokov na optršenje oneh koji su pod njihovum mogučnostjum i gospoduvanjem“.

Plebanuš Ignac Kristijanović napisao je i vrlo živopisan i literarno osmišljen Ezopušev žitek (uvršten na početak knjige), apostrofirajući u tekstu Ezopuševu iznimnu ružnoću („… napuhnjeni trbuh i zvun toga na prsih i na hrptu veliku grbu“), naglasivši uvjereno: „ter vendar vu ovem nespretnem telu je prebivala lepa duša.“


Vijenac 447

447 - 21. travnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak