Vijenac 446

Film

Mačka na vrućem limenom krovu

U povodu smrti glumice Elizabeth Taylor

Josip Grozdanić

Ljubav, manipulacija, mržnja – tri su riječi koje najsažetije opisuju sva filmska i stvarna lica Elizabeth Taylor


Iz šest desetljeća duge i unatoč svim oscilacijama bogate karijere nedavno preminule Elizabeth Taylor, dvostruke oskarovke i najveće zvijezde u povijesti Hollywooda, autor ovog teksta uvijek se sa zadovoljstvom vraća četirima naslovima. Kronološki prvi među njima sjajna je romantična komedija Nevjestin otac Vincenta Minnellija iz 1950, dojmljiva adaptacija istoimenoga romana Edwarda Streetera. Znameniti Vincente Minnelli, redatelj remek-djela Gigi i nezaboravnog Amerikanca u Parizu, najvažnije je radove realizirao u žanrovima mjuzikla i romantične komedije. Uz suradnju slavnoga scenarističkog para Frances Goodrich i Alberta Hacketta Minnelli u Nevjestinu ocu maestralno kreira ležerno, nepretenciozno, iznimno duhovito, zaigrano i frivolno ostvarenje bogato zaraznim humorom te zgodnim i šarmantnim životnim detaljima. Osobito vrijedi izdvojiti odličnu metafilmsku dosjetku kojom se narator filma i njegov središnji protagonist Stanley T. Banks povjerljivo obraća kameri i gledateljima, što fantastičnom Spenceru Tracyju, jednom od najboljih američkih glumaca svih vremena, pruža savršenu priliku za demonstriranje nenadmašnoga glumačkog umijeća. Tada osamnaestogodišnja Elizabeth tumači temperamentnu Kay, nevjestu iz naslova, koja će pripremama za svoje vjenčanje oca izbaciti iz mirne kolotečine i suočiti s velikim životnim promjenama, a iz njezine energične interpretacije daju se naslutiti veliki glumački potencijal i sjajne uloge koje će u budućnosti ostvariti.


Liz Taylor s Paulom Newmanom u Mački na vrućem limenom krovu


Simbol prafeminizma


U zbirci eseja naslova Seks, umjetnost i američka kultura pišući o glumici, glasovita Camille Paglia Elizabeth Taylor naziva prafeministicom koja je posjedovala izrazitu seksualnu moć kakvu feminizam nije mogao razumjeti i koju je želio uništiti. Prema mišljenju Camille Paglia, kroz zvijezde kakva je bila Taylorica, glumica koja je doslovce odrastala i sazrijevala pred publikom, gledatelji su otkrivali iznimnu i razornu snagu legendarnih žena poput Dalile, Salome i Helene Trojanske. Slikovito rečeno, sve su one bile femmes fatale, a atribut kobne žene feminizam je otpisivao kao obilježje mizoginije i seksistički klišej, što je za Camille Paglia bilo posve pogrešno jer su upravo takve žene (bile) simboli drevne i vječne ženske dominacije nad seksualnošću i putem nje.

Važnost Taylorove kao glumice za autoricu je među ostalim bila i u tome što je ona simbolizirala arhetipsku ženskost ukorijenjenu u „hormonalnoj stvarnosti“, u vitalnosti prirode, te se kao takva već svojom pojavom suprotstavljala stavovima postmodernista i poststrukturalista koji drže da je spol tek društveni konstrukt. Prema Camille Paglia, Elizabeth Taylor je uz Avu Gardner i danas simbol klasičnoga Hollywooda i doba u kojem su glumice naklonost publike i zvjezdane statuse stjecale otvorenošću, temperamentom i humorom podjednako kao i oblinama i načinima na koje su prirodno i zavodljivo izražavale vlastitu seksualnost. Dok je Elizabeth baš kao i Ava na ekranu isijavala nevjerojatnom spontanošću i gotovo životinjskim magnetizmom kojim je provocirala puritance, a Richard Burton često isticao da je od dvostruke supruge jako mnogo naučio o ponašanju pred kamerom i sitnim glumačkim trikovima, kritika je Taylorici prigovarala zbog navodno skromnih glumačkih kapaciteta i slaba vladanja tehničkim vještinama poput artikulacije izgovora. Kako kaže Camille Paglia, za Elizabeth nije bilo razlike između filma i stvarnosti, ona se i glumi i svakodnevici predavala do maksimuma i bez ostatka, u interpretiranjima snažnih ženskih likova uživajući podjednako kao i u jelu, piću i burnom ljubavnom životu.

Oboružana sjajnim smislom za humor, Taylorova je unatoč slavi i sjaju u biti ostala jednostavna i vrlo pristupačna osoba koja je za u ono doba basnoslovan honorar od milijun dolara mogla glumiti Kleopatru u raskošnom povijesnom spektaklu koji su pored Josepha L. Mankiewicza nepotpisani režirali i Rouben Mamoulian i Darryl F. Zanuck, no koja se mnogo bolje osjećala u likovima običnih žena suočenih s romantičnim, obiteljskim i egzistencijalnim dramama. Za razliku od Doris Day, Debbie Reynolds i drugih saharinski dobrih cura, redom plavuša kao idealnih djevojaka u Americi 50-ih i 60-ih godina, brineta Elizabeth nikad se nije ustručavala na filmu biti zločesta, prijetvorna i manipulativna, zapravo stvarna žena.

Glumica s devet života


Takve su njezine uloge i u preostala tri filma kojima se često i rado vraćam. Jedan od njih je Div Georgea Stevensa, ambiciozna prilagodba istoimenoga romana Edne Ferber, raskošna, precizno režirana i povremeno uistinu impresivna, ali i preduga i razmjerno hladna (osim u samoj završnici) epska kronika nekoliko generacija teksaške obitelji Benedict. U ulozi dostojanstvene Leslie Lynnton, supruge pouzdanog i požrtvovnog, no odveć patrijarhalnog Bicka Benedicta, Taylorova je smirenim i odmjerenim nastupom zasjenila i donekle ukočena Rocka Hudsona i poziranju i afektiranju sklona Jamesa Deana.

Drugi je izvrsna Mačka na vrućem limenom krovu Richarda Brooksa iz 1958, također adaptacija jednog literarnog predloška, najuspjelije drame Tennesseeja Williamsa, čijoj ekranizaciji ni tadašnje oštre cenzorske škare nisu uspjele sasvim otupjeti provokativnost i za ondašnje pojmove gotovo šokantnost. Dojmljiv Williamsov prikaz disfunkcionalne patrijarhalne obitelji s američkog juga, čiji se članovi okupljaju na proslavi 65. rođendana grubog i strogog oca i supruga Big Daddyja, da bi prvotnu prividnu idilu ubrzo zamijenile spoznaje o očajničkim no uzaludnim pokušajima pokorne Big Mamme da na sve načine zadovolji muževe hirove, o pohlepi i licemjerju starijega sina Goopera i njegove supruge Mae, o mlađem sinu, bivšoj sportskoj zvijezdi Bricku, kojem zbog skrivane istospolne orijentacije pati brak s već ogorčenom Maggie, te napokon o terminalnoj bolesti Big Daddyja, u filmskoj je ekranizaciji znatno izmijenjen i ublažen.

Poput Flannery O´Connor, Williams obiteljsku dramu nakrcanu slojevitim karakterima i njihovim kompleksnim međuodnosima obogaćuje elementima grčke tragedije te plete dojmljivu tapiseriju u kojoj svaki sukob i otkriće svake male tajne pojačava svijest o destruktivnim unutarnjim obiteljskim mehanizmima koji će neizbježno dovesti do raspada mikrozajednice, mitske osnovne jedinke američkog društva. Brooks u filmu Brickovu homoseksualnost mijenja u nesigurnost i egzistencijalnu krizu, a izvorno burnu katarzičnu završnicu pretvara u pomirljivu i razmjerno benignu sliku obitelji koja će nakon pročišćenja postati još čvršća i jača. A više od pola stoljeća nakon nastanka filma, njegova trajna i možda najveća vrijednost ostaje upravo nastup Elizabeth Taylor u ulozi Maggie. Ona je mačka iz naslova, odlučna žena koja se za spas svog braka i ljubavi neustrašivo i bez obzira na posljedice suprotstavlja tradiciji, patrijarhalnom autoritetu, licemjerju i društvenim konvencijama, spremna da se u svakom trenutku i bez obzira na sve nevolje dočeka na noge. Svjesna da joj se rijetko nude tako sočne uloge, Taylorica je Maggie interpretirala kao ženu neutaživo gladnu ljubavi i seksa, za dobivanje kojih je voljna potrošiti i više od jednog od devet mačjih života.

Ljubav i mržnja


Napokon, posljednji je glumičin film koji izdvajam crnohumorna drama Tko se boji Virginije Woolf? iz 1966, debitantsko ostvarenje Mikea Nicholsa temeljeno na nagrađivanoj istoimenoj drami Edwarda Albeeja. Zahvaljujući predlošku koji je na film, baš kao i na kazališne daske tri godine prije, unio dotad nezabilježenu količinu sarkazma, vulgarnosti i seksualnih aluzija, te činjenici da je Elizabeth nastupila zajedno s Richardom Burtonom, Nicholsovo se djelo prometnulo u veliki hit i steklo nepodijeljenu naklonost kritike, a tada 33-godišnju glumicu drugi put nagrađenu Oscarom (prvu Akademijinu statuu osvojila je za rolu u melodrami Butterfield 8 Daniela Manna, filmu u kojem iskreno nije željela sudjelovati) predstavilo u ponešto drukčijem svjetlu, kao mrzovoljnu no suosjećanja vrijednu razočaranu ženu u pedesetim godinama. Često podcjenjivana Elizabeth Taylor blistala je i u toj ulozi, na koju je prema vlastitim riječima naposljetku bila najponosnija.

„Nije li ljubav upravo to – iskorištavanje drugih ljudi? A možda se mržnja rađa iz svijesti da druge ne možete iskorištavati“, riječi su njezina lika Catherine Holly iz vrlo provokativne melodrame Iznenada, prošlog ljeta Josepha L. Mankiewicza, adaptacije još jednog komada Tennesseeja Williamsa. Upravo te riječi o ljubavi, manipulaciji i mržnji najsažetije opisuju većinu filmskih lica Elizabeth Taylor.


Vijenac 446

446 - 7. travnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak