Vijenac 446

Naslovnica, Proza

Povratak

Davor Velnić

Književnik Davor Velnić komentira prijelomne trenutke novije hrvatske povijesti: raspad Jugoslavije, početak rata i odjeke novonastale situacije na samom „kraju svijeta” – u Kini



Treba izdržati: drhturiti na ovoj vjetrometini neizvjesnosti daleko od svega: uspomena, zagubljenih lica, nikad dovoljno ugaslih srdžbi – i zadržati prisebnost. Jer kako preživjeti misao na sutra i opustiti grč na licu, sakriti odvratnost i smiriti ubrzanu probavu, utišati paniku, opstati?

Da bih im pokvario zlurade osmjehe, u bivše veleposlanstvo dolazim sporadično i nepredvidivo, ali ne izbjegavam adresu. Često sam u Great Wallu, a Jugoslovenska ambasada je stotinjak metara preko puta široke ulice. Ne vole moje (nenadane) posjete, ali vole likovati. A ja pak ne mogu odoljeti teatralnom licemjerju; nušićevski likovi, željni usputnih razgovora o povijesnom poslanstvu njihova nebeskog naroda i dobrim vremenima zajedništva u jednoj državi, kruže kao strvinari. Nije im lako odgovoriti zagonetnim licem svejednosti, zahtijeva napor i disciplinu. Satima poslije pokušavam zaboraviti sve što sam čuo; bezvrijedno naklapanje pripitih činovnika i doškolovanih doušnika. Bez posljedica ih potisnuti iz pamćenja i obrisati nečistoću.


„Odlučio sam slijediti primjer dokoličara iz White Swana, a u međuvremenu se odmoriti i nekoliko dana uživati u kantonškoj kuhinji.”


Zaborav je poželjan, ali neuhvatljiv. Nastojim se baviti beskorisnim, posve egzotičnim stvarima. Spašavam prisebnost. Neprestano pišem. Novine čitam sporadično, knjige intenzivno i u svakoj (ne)prilici. Idem unatrag u prošlost ne bih li se u njoj izgubio i nikad se više vratio. Kina puni srce i mršti mi čelo. Svaki, čak i usputni pogled na njezinu svakodnevicu potiče. Samo gledati pravi je gubitak vremena, treba ponešto i vidjeti.

U škrtim razgovorima s bivšim sunarodnjacima izbjegavam izravne odgovore. Na insinuacije, podmetanja, laži odgovaram ravnodušjem; prešutim podmukla pitanja i samo ponekad komentiram nejasnim govorom narodnih mudrolija:

– Bit će gore, tek smo počeli!

– Kako misliš?

– Ne razmišljam nego kažem ti: naopako!

Nisu mi ni bivši sunarodnjaci, ništa. Razdvajale su nas kulture i civilizacijske norme, makar smo jednu dionicu povijesti napravili zajedno. Vlastitom krivnjom, vabili smo vraga, a on ima tanke uši. Uzaludno i ne ponovilo se. Sugrađani nisu koliko god se trudili dokazati svoj urbanitet. Ni razvikani Beograd ih ne spašava, sve je to velika prijevara, mit o Beogradu bez talambasa i opanaka. Ne mogu ih zvati zemljacima, jer njihova mi zemlja ništa ne znači – u nju ni svog neprijatelja ne bih pokopao.

Pokušavaju biti uglađeni, čak pobjednički velikodušni, ali ne polazi im za rukom. Samo su karikaturno prijetvorni. Nijeme znakove likovanja i ne pokušavaju sakriti. Brk im se smije, a brada raste. Posebno su uporni dežurni intelektualci, dopisnici i provjereni tanjugovci, autori velikih studija i feljtona o Kini, Dalekom istoku, Pokretu nesvrstanih, sjajnoj budućnosti boljševizma. Velike novinske kuće: Politika, Borba, prave male redakcije s prevoditeljima i tajnicama. Razgovaraju zabrinuti za posljedice građanskog rata u njihovoj zemlji; uplašeni su za svoje nevino stado izručeno ustaškom nožu, prizivaju kolektivno sećanje, ali ne, meni ništa ne zamjeraju – jer nisam od onih. Sve smo proverili. Znaju oni tko je tko, tamo i ovdje! Trijumfalistički monolog ih silno veseli. Ne govore o agresiji i okupaciji Hrvatske, spominju samo odmetnuto partijsko rukovodstvo bratske republike.

Telefonske veze su nepouzdane, tek svaki drugi-treći dan uspijevam uspostaviti vezu s Hrvatskom. S teleprinterskom vezom nemam nikakvih poteškoća, ali to je spora komunikacija. Ne znam više koji bih predbroj birao. Ponekad još ide na jugoslavenski 0038 i te četiri znamenke za trenutak prikrivaju krvavo razdvajanje i smrad raspadajućeg kadavera.

Prizor iz ambasade

Već sam s vrata uočio nekakvu malu svečanost u predvorju ambasade. Dvadesetak djelatnika posložilo se u potkovu i ambasador u sredini držao je delikatan govor; svečano i podglas, samo za unutarnju upotrebu. Prokušani diplomat i vješt govornik biranim je riječima objašnjavao hirovitost istorije i nužnost momenta, a onda rukom pokazao na veliku Titovu fotografiju. Najveći sin naroda i narodnosti u bijeloj admiralskoj odori netremice nas gleda u oči, ne sluti što će mu se dogoditi. Gledam kako prekaljeni partijaši, sve udbašija od karijere, namjerava skinuti Maršala sa zida sada posve i u cijelosti njihove ambasade. Gotovo je s maršalskim socijalizmom! Ambasador Đukić pomno bira riječi; starom obaveštajcu jasno je da povratka više nema, demontaža jedne države donosi neizvjesnost i odluke kojima nitko ne zna posljedice. Ovlaš prelazi pogledom i sam sebi klima glavom. Nazočne žene nose smiješak na licu, učtivo i po navici, muškarci su se odlučili za masku osviještenog državnog činovnika. Ipak struji funebralna nelagoda, zadah nečasnog čina ne može se ničim provjetriti. Dobro se sjećaju svojih zakletvi, Titovih štafeta, grlatih parola, sinekura, kozaračkih kola po salonu ambasade..., Titove Jugoslavije i urotničkog plana: svi Srbi u jednoj državi.

Kućni majstor u plavom kombinezonu, Kinez, krivo je protumačio kraću stanku u ambasadorovu govoru i jednostavnim zahvatom skinuo sliku i okrenutu je prislonio uza zid. Teška slika skliznula je niza zid i tresnula o pod. Pao je Tito i ostao ležati. Pala je maska, konačno, i sada bez nje nastavljaju s onim prvotnim planom prisajedinjenja.

U tom delikatnom trenutku ambasador je ostao zatečen majstorovom nehajnošću. Glumački je duboko uzdahnuo i prošarao po nazočnima. Uhvatio me uglom oka i pokušao dokučiti što tu i sada radi uljez i sumnjivo lice od svog prvog pekinškog dana. Govor je završio: sada smo sami, ali svet će razumeti i pomoći.

I sada ih gledam, vidim svu bijedu i prijetvornost njihovih bratoljubnih frazetina: bizantsko-balkanski boljševizam u sukobu sa samim sobom. Za mešane brakove Jugoslavija još nije potpuno izumrla, ima nekakvu prednost pred velikom i malom Srbijom. Zbunjeni su i duboko pritajeni, oklijevaju, ali ne protestiraju. Ne zadugo. Žele vjerovati da će nakon svega ostati u gabaritima svojih krvnih zrnaca, oslobođeni izjašnjavanja i prozivke.


„Prije nego sam se vratio u Peking, desetak sam dana u neizvjesnosti odležao u Hong Kongu čekajući pouzdane vijesti o situaciji u kineskome glavnom gradu.”


Ne želim otići i smanjiti nelagodu, želim se zagledati u ona urotnička lica što su se godinama skrivala obrazinom bratstva i jedinstva. Svojom ih nazočnošću podsjećam na njihove odvratne laži i nečasnosti, želim zasvjedočiti njihove zaplotničke planove. Pokušavam ih posramiti i otvorenim pogledom ravnodušja dodatno ih uznemiriti, makar ih zaraziti sumnjom ili im za trenutak pokvariti veselje. Šutnjom udaram na njihov nejak pljesak i glasno čestitam, neočekivano: konačno jedan boljševik manje, ovako bi trebali završiti svi – na podu. Kiselo primaju moju dvosmislenost i zajedljivost. Dvojica među nazočnima posebno su nemirni, odavno su se odrekli svojih korijena i zakleli Titu i Partiji, a sada im se susjedi i rođaci bore u zengama. Plaše se i od same pomisli da se to u ambasadi sazna. Sa mnom je njihova tajna sigurna, ali mi svako toliko pobjegne lagana insinuacija, sućutan osmijeh ili tvrd pogled ispunjen... ničim.

Prostorija je ispunjena narodnjacima i tankom nelagodom. A nakon prvih čaša zdravice slijede novokomponirane žalopojke komunističkih raspopa ukrašene najnovijim saznanjima srbijanske historiografije: šta je nama Srbima sve to s Jugoslavijama trebalo..., konačno smo shvatili tko je Tito, mi smo pedeset godina bili sistematski obmanjivani, potkradani..., milijuni poklanih u Jasenovcu, sve gola ustašija, a vratili smo im Istru i Rijeku, mi smo narod, nacija, a ne pučanstvo!? Titohulne misli zbog kojih se do prije koju godinu robijalo, gubio posao, građanska prava ili su ih smjeli izgovoriti samo provjereni udbaški provokatori od najvećeg povjerenja.

Na koncu me ipak potjeralo brekanje i zarakijana razbojnička samouvjerenost, prostačko prenemaganje loših glumaca. Pravi moralni svinjac: njihova stoljetna pohlepa s maskom Jugoslavije ili bez nje – sve je to oduvijek bilo i ostalo neprihvatljivo i teško podnošljivo. Na ulici me dočekao smog; gusta pelena ispušnih plinova omotala je velegrad. Teško dišem; leptiri u trbuhu postaju šišmiši. Srdžba ili odvratan zrak zasićen sumporom? Laganim korakom i bez naglih pokreta do prvog zahoda.

Od prvih pekinških dana živim na dvostrukom klizištu. Toliko nepoznatih ljudi pod ovom kapom neokolonijalnog prijateljstva: uljudni stranci i pretjerano oprezni Kinezi. Uljudnost i opreznost od male su pomoći. I nakon otvorene agresije na Hrvatsku, sada već jedno skorbutno pitanje od kojeg više ne mogu nikamo pobjeći: kamo ćete sada? Ako se kod vas zarati – tragedija! Odgovor znaju dolazeći mjeseci, godina je nezamislivo velika. Nemir bi se zadovoljio svime što se zove prihvatljiva izvjesnost. Sigurnost je u ovim okolnostima nedohvatan luksuz, čak opasna tlapnja. Nada je rizičan put prema potpunoj vječnosti i s time se nije šaliti.

Iza statističkih krivulja

Nakon krvave studentske pobune Peking izgleda poput ispuhana balona; Ratni zakon još je na snazi, a kineska se vlast pokušava dodvoriti strancima, još više njihovim moćnim prekooceanskim poslodavcima. Umjetna živost službene politike i zapovjedna šutnja ukrašena naoružanim vojnim ophodnjama odaju sliku tvrdoga političkog licemjerja. U Pekingu je na snazi ratni zakon i nitko ne zna kad će biti ukinut, nitko točno ne zna što on u praksi znači za Kineze i što za nas strance. Prijetvornost slična retorici u YU-ambasadi: nije rat, samo ljudi ginu.

Nakon pokolja na Tien An Menu otputovao sam, zapravo sam s obitelji pobjegao u Hrvatsku. Prije nego što sam se vratio u Peking, desetak sam dana u neizvjesnosti odležao u Hongkongu čekajući pouzdane vijesti o situaciji u kineskom glavnom gradu. Nisam saznao ništa osim da su Hongkonžani više uplašeni nego srditi, a prišapnutu informaciju da je već treći dan nakon masakra Talbott otputovao za Peking primili su s nevjericom, duboko razočarani. To više nije visoka već paklenska podzemna politika. Teško uočljivi krugovi odlučivanja neprestano se dodiruju i malokad sudaraju, poneseni igrom ne žele vidjeti da iza statističkih krivulja i šesterocifrenih brojki stoje samo ljudi.

Onda sam se vlakom uputio u Kanton, nisam otkazao sobu u Hongkongu. Pratio me rođeni Hongkonžanin s dobrim „vezama” u Kantonu. Mnogo je putovao Kinom, vrstan poznavatelj jezika i prilika. Merkantilni grad umekšana maoizma čuven po najvećem kineskom sajmu našao sam tihim i potištenim. Grad pod obilnom kišom iščekivao je tropsku oluju. A ništa se posebno nije dogodilo, samo je monsunski vjetar nemilosrdno šamarao nebesku kišu i držao ljude dalje od ulica i trgova. U White Swanu čak sam mogao kupiti hongkonški China Daily još krcat tekstovima o krvavom boljševističkom gušenju studentske pobune. Vojni juriš na studente jako ih se dojmio, sebe su vidjeli kao sljedeću žrtvu. Jug Kine još nosi blagost, čak i rigidna ideologija u tropima postaje mekša, hirovita i nepredvidiva.

Susreo sam nekolicinu britanskih i australskih diplomata; izgubljeni i pripiti odlučili su se vratiti u Peking usprkos ratnom zakonu i dvosmislenim instrukcijama pretpostavljenih:

– Barem ćemo imati malo mira, dugo neće biti velikih poslova, a vremenska razlika dobro će nam doći. Gore je sve mirno, neugodno mirno, gotovo se nitko od stranaca nije vratio. Ostali su samo analitičari i profileri. Malo su zakasnili, no uvijek je njihovo vrijeme za dodatne analize i pametovanje post festum. Sva su vremena njihova. Gore ćemo dobiti dodatak na proglašeni ratni zakon.

Vjerojatno je u pekinškim uredima zaostala i znatna količina alkohola. Jedva su čekali da je unište. Ništa novo, standardni postupak i sigurna plaća bez odbitaka, ali onda između dva zvoneća gutljaja viskija dobar znanac samo usput ubaci punom stolu gladnih uši:

– Dogovorili su se: Strobe Talbott je samo tri dana nakon masakra na Trgu posjetio Zhongnanhai!

– Posjetio koga, točno? – zbrzah naivno.

– Svoje! Podsjetio ih je na stare dogovore, još dok je Predsjednik bio veleposlanik u Kini.

Nijemi svjedoci

Ne mogu reći da me pogodilo, ali iznenadilo svakako jest. Predsjednik Bush nije štedio riječi kritike i uz veliku medijsku pompu Kinezima dijelio lekcije o slobodnom svijetu. Odmah je suspendirao vojnu pomoć i suradnju, ali istovremeno poslao čovjeka od povjerenja. Nelson Strobridge Talbott III, od, naravno, oca istog imena. Skull and Bones Society, Trilaterala, trenutno šef jednog od vladinih ureda u Washingtonu, autor, prevoditelj, urednik, temeljito pismena osoba, upućen čovjek... još od studentskih dana. Tihi i sjenoviti ljudi pravocrtnih biografija na delikatnim zadaćama; ljudi iz vječne političke sjene, pouzdani i teško uočljivi. Njihove su majke ostale bez sinova prije nego su ih rodile, supruge obudovjele prije nego su se za njih vjenčale. Znači li ono III. da je to najnoviji model Talbotta, a potom slijedi poboljšani model Talbott IV? Koji je, naravno, opet Nelson, ali ne Strobridge već Adrian. Čiju li je poruku i komu nosio osobni izaslanik: Izvršnom komitetu Politbiroa, Vojnoj komisiji, nekome osobno kao u carska vremena: s usnica u uho..., pojubica kao u vrbanskih kapara? Ili nikome, nego je samo došao provjeriti je li sve po dogovoru ili su stvari izmaknule kontroli? I koliko dugo to već traje? Ne postoje zavjere, sve su ljudi na dobru glasu s imenom i prezimenom dogovorili, samo nije bilo previše svjedoka, i povijest je ostala prikraćena. Ako smo trojica – previše nas je, stoga samo tęte-ŕ-tęte, kao (inicirani) brat s bratom – i do sljedeće prigode ili nužde! Vjerojatno se ugledni Bones sastao sa Stalnim komitetom Politbiroa ili sa seniorom svih seniora, on je taj gospodar igre u Kini – Deng jedini može zaigrati tako velik monopoly.

Udžbenička povijest vrvi povjesničarima i analitičarima, usporedna povijest ima samo tišinu nijemih svjedoka i zadane riječi..., povjerenje, brojeve, simbole, nešto... I previše toga može biti slučajnost, ona je pokriće našem neznanju, ne pokriće u istini, ali je NSA broj žrtava na Trgu procijenila na samo 150 do 400! Proradili su stari dogovori, prepoznavanje i prešutnost. Nije li tajno društvo Bijeli lotos bilo mentor dinastiji Ming, i ne samo mentor, nego je novoj dinastiji ustupio ime svojih proroka (Mali i Veliki Ming). Tijekom povijesti Bijeli lotos pojavljuje se i nestaje poput ponornice, a pet stoljeća poslije Sun Yat-Sen je uz pomoć Trijada i Lige neba uspostavio Republiku Kinu 1911? Nije sve, od Trijada i Taipinga, u Kini iskorijenjeno dolaskom komunista na vlast; i Mao je (kao i Chian Kai-Shek) koketirao s obitelji Hung. S dolaskom na prijestolje kineske dinastije su voljele umanjiti svoju zaplotnjačku i ustaničku vezu s tajnim društvima, ali su ona osiguravala kontinuitet prelaska vlasti iz jedne dinastije na drugu. Dinastije su bit kineske povijesti, kao i njihove neprestane izmjene. Tko osigurava svježu krv na svim razinama, povijesnim razdobljima i zemljopisnim širinama?

Ostat će tajna i nikad se sa sigurnošću neće znati jesu li se dečki sa Sveučilišta Yale pod skrovitim brojem 322 našli s nikad izumrlom kineskom braćom, koja se kriju pod tajnovitim brojem 489, i prenijela poruku američkih tongova. Svijet je pun prevaranata, samozvanih Prometeja što ljudima donose mokre žigice, ali nisu svi – i tu započinje tek prava igra i rađa se nepokorena sila. Društvo sastavljeno od ljudi svih tisućljeća i svih prostora koje ispunjava tajanstveni krug (Marcel Brion).

Kineska braća po ideologiji, Sovjeti, procjenjuju osam do deset tisuća žrtava, dosta im je bilo kineske arogancije i odličnih gospodarskih rezultata pa im se osvećuju s velikim brojkama. NATO-ove procjene su sedam tisuća, Crveni križ spominje dvije tisuće šesto..., prema službenim kineskim podacima smrtno je stradalo 230 osoba uključujući i vojnike, sedam tisuća je ranjeno. Ne mogu zanijekati intenzivnu pucnjavu i nasilje i svu silu stranaca na pekinškim ulicama.

Kronologija nesporazuma

Zbunjen licemjerjem visoke politike jedva sam čekao zagledati se nekim znancima, analitičarima i dobrim poznavateljima prilika u Pekingu. Svi su zatečeni američkom umanjivanju i sukoba i žrtava; čude se i nemoćno uvlače glavu u ramena... Činovništvo je uvijek isto makar nosilo i zvijezde na epoletama. Vjerojatno dio nagodbe, a ovo Bushovo rogušenje i lekcije iz demokracije po američkim medijima samo je još jedna predstava galopirajuće američke demokracije. Bush je bio američki veleposlanik u Kini, možda je Talbotta poslao da nekome od kineskih seniora osvježi pamćenje, jer nije Kina oduvijek bila ni članica UN, ni stalna članica Vijeća sigurnosti. Bez pomoći Amerike, poglavito Nixona i Kissingera prije nepunih dvadeset godina, to nikad ne bi postigla. Kina se ponešto opustila i zaboravila; obnovljen duh carizma oslabio je pamćenje, a došlo je vrijeme vraćanja starih dugova.

Odlučio sam slijediti primjer dokoličara iz White Swana, a u međuvremenu se odmoriti i nekoliko dana uživati u kantonškoj kuhinji. Tropska se oluja smirila i život se vratio na ulicu; vrući i šareni srpanjski tropi. A onda sam shvatio da u Kantonu samo gubim vrijeme, previše priželjkujem, samozadovoljavam nadom i uprazno kombiniram. Vratio sam se u Hong Kong nestrpljiv i željan povratka. Iščekivanje u Hong Kongu ispunilo se danonoćnim besmislom. Svi su se prijatelji jako trudili; odlazili smo brodom na kupanje, uživali u raskošnim večerama, noćnim klubovima... uzalud, tropsko zamućeno more i birana jela nisu mogla isprati neizvjesnost i nadomjestiti jadransko plavetnilo.

Za tri dana već sam bio sam u sparnoj i pustoj Sjevernoj prijestolnici. I u toj sumornoj atmosferi prvi sam put prigrlio Peking kao svoj grad, Kinu kao nužnu, dosuđenu domovinu. Polako shvatio da se prava i nevidljiva povijest dogovara daleko od očiju javnosti, a ono što iskoči iz dogovora i probije sporazum postaje pisana povijest nasilja i ratova. Zapisana je samo kronologija nesporazuma, tek manji dio povijesti, a usmenih se dogovora svi stide. U njima ne sudjeluju mase, političari, intelektualci, umjetnici... samo osobe pravocrtnih karijera, pregovarači najvećih brojki, neljudskih statistika i nezaobilaznih interesa – hladni i okrutni u svojim procjenama, deklarirani čovjekoljupci, velike mecene i hladni statističari.

Tek sam na povratku iz Kantona u Hong Kong, u ona tri sata putovanja vidio što se iz vlaka pogledu nudi. Ne polja i tropsko zelenilo, to sam gledao kad sam putovao za Kanton, nego rešetke. Svaka kuća, stambena zgrada, imala je čvrstim rešetkama okovane prozore u prizemlju, prvom i drugom katu. Rešetke na hongkonškoj strani nisam zapazio. Kina živi u željeznom dobu. Rešetke su imanentne obećanjima o boljoj i svijetloj budućnosti. Vjera u kovano željezo jača je od svih obećanja. Kad 1997. Hong Kong postane kineski, i njega će okovati čvrste rešetke.

(ulomak iz Knjige o Kini)

Krk, kolovoz 2010.

prema zabilješkama iz Kine 1988–1992.

* * * *

Davor Velnić (Rijeka, 1953) živio je i radio u Kini i na Dalekom istoku. Dosad je objavio: zbirku pripovjedaka Otoci i sjećanja (Rijeka, 1998), roman Sveti prah (Zagreb, 2000), polemičku knjigu Čitajući Krležu (Rijeka, 2001), raspravu U iskonu glagoljice (Rijeka, 2002), zbirku pripovjedaka Šest od šest (Zagreb, 2004), roman Pola suze (Zagreb, 2007), knjigu eseja Nije namjerno... (Zagreb, 2008). Uskoro mu izlazi Knjiga o Kini. Urednik je Sabranih djela Slobodana Novaka u izdanju Matice hrvatske.

* * * *

Vijenac 446

446 - 7. travnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak