Vijenac 446

Književnost

Od figure do kulture – ENALAGA, ANTIPTOZA, ANTIMERIJA

Konkurencija oblika

Krešimir Bagić


U pojedinim diskurzima i pojedinim kontekstima figurativnost se temelji na upotrijebljenim gramatičkim oblicima. Postoji, naime, serija postupaka čiji su stilski učinci posljedica gramatičke sinonimije. Naziva ih se enalagama (prema grč. íáëëáăŢ, zamjena). Riječ je o zamjeni jednog gramatičkog oblika (lica, vremena, načina, roda, broja, stupnja komparacije, priloga i sl.) drugim, tj. njegova upotreba na mjestu i u značenju koji su svojstveni tom drugom obliku. Budući da nije očekivana, ta morfosintaktička promjena privlači pozornost.

Figura, ukras ili himera

Ne postoji suglasje ni o tome je li enalaga stilska figura ni o tome koliko je njezinih vrsta. Kvintilijan ju najprije svrstava među govorne figure, napominjući da joj je zadaća istaknuti razlike među ljudima, stvarima i radnjama. Kasnije, međutim, piše da zamjena, upotrijebljena u širem smislu, nije figura, dok je u užem smislu svediva na antitezu. Kasnoantički grčki pisac Pseudo Longin smatra da različiti oblici enalage pomažu govorničkom ukrasnom stilu tako što „poljepšavaju i oživljuju stvarnost“ (1980). Francuski gramatičar Nicolas Beauzée u 18. stoljeću ironično konstatira da je enalaga himera koju su izmislili gramatičari koji nisu znali analizirati govorne rečenice. Njegov sunarodnjak Pierre Fontanier (1827) tvrdi pak da je riječ o figuri konstrukcije par révolution koju karakterizira poredak riječi koji je u otklonu prema tzv. uobičajenom poretku. Antika je razlikovala osam vrsta enalage: heterogenés, heterárithmon, heteróptôton, heteroschçmátiston, heteróchronon, heteroprósôpon, apostrophç´ prosô´pu i antistrophç´ (Simeon 1969). U kasnijim retoričkim konceptima taj broj je varirao između tri (Fontanier) i četrnaest (Gerber, Zima). U hrvatskom jeziku najčešće se pojavljuju enalaga lica, broja, vremena i načina te roda.


Vladimir Anić – gramatički je rod trojak, a prirodni dvojak / Snimio Abdulah Seferović


1. Enalaga lica ostvaruje se upotrebom:

 – drugog umjesto prvog lica jednine

Kukavico! rekao je sebi

(V. Novak, Dva svijeta)

 – trećeg umjesto prvog lica jednine:

Rugaš se ti. Ali nije ova glava, moj sinko,

baš debele kore. (V. Kaleb, Divota prašine)

– drugog umjesto trećeg lica jednine:

Ne dao ti Bog što ti majka misli nego žena.

(poslovica)

 – prvog lica množine umjesto prvog lica jednine:

Moramo istaknuti da...

itd.


Zima kao poseban slučaj zamjene lica smatra tzv. historijski imperativ kojim se govornik obraća osobi „o kojoj pripovieda, izazivajući je na onu radnju, koju ona osoba istom vrši“. Npr.:


Dijete spopadne bukvu, pa povuci tamo, povuci amo, ali ne može da je iščupa. (usmena pripovijetka)


2. Enalaga broja obuhvaća slučajeve slaganja imenice u jednini s glagolom u množini ili imenice u množini s glagolom u jednini. Posebno su česta kolebanja oko broja zbirnih imenica. Npr.:


Dobro došli, djeco. ← došla

Kako ste drago društvo? ← si


Pseudo Longin (1980) enalagom broja smatra i nabrajanje koje detaljistički prikazuje temu, kao u stihovima Sofoklova Kralja Edipa:


Oj brače, brače moj,

Ti rodi mene, pa kad rodi, nanovo

Baš istu pusti klicu, na svijet iznese

I oce, braću, djecu, jedne krvi krv,

Pa vjerenice, žene, majke – najveću

Rugobu, što se rađa gdje međ ljudima!

(preveo: K. Rac)


Nabrajanje zapravo zamjenjuje imena Edip i Jokasta. Međutim, da su upotrijebljena samo ta imena, izostao bi poseban stilski učinak. Stvari i po prirodnom izrazu, piše Longin, „postaju veličanstvenije za naše uši kad netko izgovara u množini nagomilana imena“. Isto tako, stilogena može biti i suprotna strategija, jer „usredotočenje nekog broja na jedinstvo, i to od više odvojenih stvari, stvara dojam veće krupnoće“. Npr.:


Otada je cijeli Peloponez bio procjepkan na stranke (Demosten)


U suvremenom hrvatskom sličan učinak imaju tvrdnje poput:


Buran pljesak gledališta na kraju ove predstave najbolji je komentar. (Ogulinski list)


Enalaga vremena i načina pretpostavlja izricanje istih vremenskih odnosa različitim glagolskim vremenima i načinima. Budućnost se može izricati aoristom, perfektom ili prezentom, sadašnjost futurom, infinitiv se može upotrijebiti umjesto optativa i sl. Tako se, piše Ivo Pranjković (2007), „približno isti sadržaj može izraziti: 1. prezentom, npr. Zatim űđç i sjedne k nama za stol; 2. aoristom, npr. Zatim úđe i sjede k nama za stol; 3. perfektom, npr. Zatim je ušao i sjeo k nama za stol; 4. krnjim perfektom, npr. Zatim ušao i sjeo k nama za stol; 5. kondicionalom, npr. Zatim bi ušao i sjeo k nama za stol“.


P. Picasso, Djevojčica pred zrcalom


4. Enalaga roda temelji se na oklijevanju između gramatike i života, tj. između roda i spola. Vladimir Anić taj je nesimetrični odnos sažeo u formulu: gramatički rod je trojak, a prirodni dvojak, domećući da se „odnos gramatičkog roda i semantike spola brka, a u gramatiziranju razrješava iznimkama.“ Tako, primjerice, jarebica ima i muških, iako za njih ne postoji poseban leksem, jednako kao što se uz more često mogu vidjeti galebice, iako ih zovemo galebovima. Kada je o rodu i spolu riječ, spol se – napominje Anić – može označiti posebnim morfemom. U narodnom se jeziku to čini morfemima –an i –ac za muški spol prema –a za ženski, o čemu svjedoči izreka Svaka pita je pita, a pita od mesa je pitac, zvan još i muška pita.

U rečenici se enalaga roda ostvaruje kao:

– slaganje u gramatičkom rodu (koje je u opreci sa spolom):

Treba biti prava muškarčina da bi se nosila roza košulja. (Google)

– slaganje po spolu (koje je u opreci s gramatičkim rodom):

Pavarotti je veći izjelica nego što je ženskar. (Nacional)

– namjerno povezivanje riječi različitih gramatičkih rodova (kod kojih nema kolebanja o spolu)

Zaludu se udavala, sinko! (usmena pjesma)

itd.

Katkad se u modernoj književnosti pojavljuju izrazito artistični oblici enalage. U tim slučajevima manje ili više ustaljeni gramatički postupci prerastaju u ekspresivne stilske figure te obilježavaju estetiku tekstova u kojima se zatječu. Npr.:

•Kad sam bio tri moja brata i ja

kad sam bio četvorica nas

(J. Pupačić, Tri moja brata)

•Tri radna ljuda: gribler, plagijator

i jedan doktor, zakučasti, stari,

(I. Slamnig, Evanđelisti)

• Gledali sam se. (D. Miloš, Se)


U sva tri slučaja događaju se zamjene očekivanih neočekivanim gramatičkim oblicima za broj i lice. U Pupačićevoj pjesmi enalagom se emfatično naglašava vezanost lirskog subjekta i njegove braće, u Slamnigovoj pjesmi neovjerena upotreba oblika ljud signal je humorne intonacije, a u Miloševu romanu zbunjujuća formulacija gledali sam se sažima komplicirana pitanja o subjektu i njegovu identitetu, dvosmjernosti percepcije, prirodi jezika i sl.

Vrstama enalage obično se smatraju i zamjena jednog padeža drugim te jedne vrste riječi drugom. Budući da se ti postupci od antike obrađuju kao zasebne figure, i ovdje je slijeđena ta praksa.

Antiptoza

Zamjena jednog padeža drugim, manje očekivanim, naziva se antiptoza. Pojavljuje se u usmenoj i starijoj poeziji iz metričkih razloga ili radi isticanja pojedinih riječi te u nekim lokalnim gvorima. Npr.:

– vokativ umjesto nominativa:

U Rimu je dite Pavlimire

(A. K. Miošić, Razgovor ugodni)

– genitiv umjesto lokativa:

Ide bosa ili u čarapa (zupanjac.net)

– genitiv umjesto akuzativa:

Ako pukne trideset pušaka,

Svijeh ću ih odjednom povezat

(Senjanin Tadija)

– akuzativ umjesto lokativa:

Kad su bili Senju na kapiju (Senjanin Tadija)

itd.

Luka Zima (1880) opisao je i obiljem primjera iz usmene poezije potkrijepio različite oblike padežne sinonimije. Gdjekad se i u modernoj poeziji pojavi ta figura. Ivan Slamnig u pjesmi Tuguj, tuguj, tugo rabi je na izrazito artističan način:


E onda idemo po mušku

izbor nije brojan:

mušku ide s pušku

izbor je samo dvojan.


Slamnigova igra jezikom pretvara se u igru gramatičkim oblicima, a ona se pak očituje u opreci između rime i jezične pravilnosti. Oblik mušku iz prvog stiha najprije bi se mogao shvatiti kao karnevalizirana inačica priloga muški; oblik mušku iz trećeg stiha kontekstualno se ponaša kao inačica imenice muško i upravo on motivira antiptotičku rimu pušku, tj. upotrebu akuzativa umjesto instrumentala.

Antimerija

Podvrsta enalage u kojoj se očekivana vrsta riječi zamjenjuje manje očekivanom naziva se antimerija. Stilsko je obilježje usmene i starije poezije te gnomske retorike. Gdjekad ju se može zateći u medijskom i promidžbenom diskurzu. Najčešće se u hrvatskom jeziku pojavljuje:


– imenica umjesto pridjeva (u ulozi atributa)

Ljepota djevojka hiti,

Hiti u bijeli taj svijet. (A. Šenoa, Gvozdeni div) ← lijepa djevojka

Ja sam zmija ljutica (Novi list) ← ljuta zmija

– imenica umjesto zamjenice

Evo Mate tko za Matu pita (bećarac) ← mene

Marko više neće slušati te gluposti. ← ja

– pridjev umjesto priloga

Česte knjige idu za knjigama. (narodna) ← često

Dobri nam došli, mladi vojnici! (G) ← dobro

– prilog umjesto pridjeva

Kako si? Umorno i neispavano. ← umorna i neispavana

Antimerija je morfosintaktička pojava kojom se naglašava informacija, oživljuje i ukrašava izraz. Temelji se na morfološkoj i sintaktičkoj sinonimiji, tj. na konkurenciji oblika.


Vijenac 446

446 - 7. travnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak