Vijenac 446

Književnost

PAVAO PAVLIČIĆ – MORE I VODA

Brnistra i šljiva


Postoji cijela jedna grana sociologije koja se bavi migracijama: tu se istražuje po kojoj se logici ljudi sele i što se s njima pritom događa. A kako je u medicini? Pokušava li se i ondje doznati kako utječe na zdravlje kad se čovjek premjesti iz jednoga podneblja u drugo?

Pitam to zato što sam opazio kako većina južnjaka koji se presele u Zagreb počne patiti od alergije na pelud: za njih je travanj doista najokrutniji mjesec, jer tada kišu, kašlju, sline, a neki stignu i do sama ruba astme. A pritom ne može biti nikakve sumnje da je alergiju izazvala upravo promjena mjesta boravka, jer dok su živjeli na moru, za tu nevolju nisu ni znali. Priznat ćete i sami da je to zanimljiv fenomen i da bi ga medicinari morali istražiti. A mi laici možemo, eventualno, u želji da pomognemo, ponuditi nekakva nagađanja o uzrocima te pojave. To ću i ja ovdje učiniti.

Prvo što čovjeku pada na um zacijelo je misao da se kod doseljenih Dalmatinaca, Istrana i Primoraca javlja alergija zato što im smeta količina peluda što u travnju lebdi u kontinentalnom zraku: budući da tada sve voćke i sve trave cvjetaju istodobno, zrak je naprosto prezasićen cvjetnim prahom. Na moru se pak vrijeme cvjetanja rastegne, pa započne već u siječnju i traje nekoliko mjeseci, a to je mnogo manji atak na organizam. Ali takva misao neće nikoga odvesti daleko, jer poznato je da u Dalmaciji, Primorju i Istri ima toliko vrsta bilja, da mnoge neizbježno moraju cvjetati istodobno, pa zrak mora biti zasićen cvjetnim prahom, a opet Sredozemcima to nije smetalo onda dok su bili doma.

Druga je mogućnost da se radi o vrstama bilja, odnosno o vrstama cvjetnoga praha. Jer netko bi mogao reći: Dalmoši su navikli da im u nosnice ulazi pelud bora, planike, masline, tamarisa, brnistre i one znamenite crne smrče, a kad dođu na kontinent, onda na njih navali kesten i lipa, javor i brijest, a o šljivi i kruški da i ne govorimo. No čini se da ni taj odgovor nipošto ne objašnjava ni onako velik broj alergičara, a ni onako burne njihove reakcije. Jer, kad bi se radilo o tome da su Sredozemci nenaviknuti na onaj pelud kojemu su izloženi na kopnu, onda bi morao vrijediti i obratan proces: onda bi kontinentalci koji se nađu na moru u doba cvjetanja biljaka također morali patiti od alergije, jer ni oni nisu navikli na ono što ondje cvjeta. A svi dobro znamo da nije tako, nego kontinentalci na moru s proljeća samo duboko dišu i uživaju.

Isto ćemo tako odbaciti i pretpostavku da su Dalmatinci, Istrani i Primorci općenito skloniji alergijama nego kontinentalci. Odbacit ćemo i razne druge pretpostavke koje čovjeku mogu pasti na pamet te ćemo odlučno ustvrditi ovo: zapravo došljaci s juga i nisu alergični na pelud, nego su alergični na kontrast, odnosno na dramu. Od drame oni toliko kišu i od nje im tako strašno suze oči.

Evo o čemu je riječ. Na kopnu je razlika između zime i ostalih doba godine mnogo veća i mnogo uočljivija nego na moru. Na moru i zimi često sja sunce, pa mu se čovjek može izložiti, ili čak i zaigrati picigin. Ondje ima mnogo biljaka koje ne gube lišće, nego se zelene i usred zime. Ondje more miriše posve isto kao i ljeti. Ukratko, ondje uvijek sve izgleda isto, tek što je zimi temperatura nešto niža. A na kopnu je, dakako, posve suprotno. Tu drveće ogoli, trava požuti, grmlje se sasuši, nebo se prekrije oblacima, znaju proći i tjedni da se magla ne digne. A da i ne govorimo kako je zimi na kopnu vrlo hladno i kako to treba neprestano imati na umu: priroda nam ne da da predahnemo ni na trenutak, čak ni u podne. Život je na kontinentu zimi nešto sasvim drugo nego u druga godišnja doba.

Još određenije, to uopće i nije život, nego na kopnu priroda zimi umire, a s njom i štošta što je uz nju vezano, pa i mnoge ljudske aktivnosti i mnoge misli i osjećaji. Zbog toga je onda na kontinentu i dolazak proljeća mnogo dramatičniji nego na moru, jer donosi i izrazito veće promjene. Tu mrtvac odjednom uskrsava, ono što je do jučer bilo tamno i nepokretno sad cvjeta i buja, ono što je bilo sivo postaje šareno, ono što je šutjelo počinje govoriti. To, ukratko, nije više isti prostor.

A što je najvažnije, to se zbiva u vrlo kratkom razmaku. Za samo nekoliko dana, za nekoliko tihih i tajanstvenih noći, sve se odjednom preobrazi i mi se nađemo u drukčijem svijetu. Pa kakvo je onda čudo što to plaši onoga tko nije na to navikao, pa da čak kod njega izaziva i alergijsku reakciju? Jer alergija i jest upravo to: organizam shvati kao opasnost nešto što opasnost nije, pa na to burno reagira. Ljudima s mora čini se da burne promjene u prirodi znače kako će se dogoditi nešto strašno, premda će se zapravo dogoditi nešto lijepo. I, kao logična posljedica, javlja se reakcija na kontrast, odnosno na dramu.

A ta je reakcija onda fizička, premda su joj uzroci zapravo psihološki. Za psihološku narav tih poteškoća imam dva jaka dokaza. Prvi je ovaj: Mediteranci ne dobivaju alergije dok, recimo, studiraju u Zagrebu, jer tada su na kontinentu samo gosti i promatrači, pa ih i ne pogađa ono što se događa sa zagrebačkom vegetacijom; ali kad se u Zagrebu zaposle i nastane, alergija se odmah javi, jer proljetna drama počinje se tada i njih ticati, i oni na nju reagiraju. A drugi je dokaz to što s godinama alergija nestaje: što duže Sredozemci žive na kontinentu, to su alergijske reakcije u njih slabije, kao da su se pomirili s ambijentom u kojemu žive. A to znači da se svi oni s vremenom naviknu na travanjski igrokaz.

A neki se od njih čak počnu i radovati proljeću.

Vijenac 446

446 - 7. travnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak