Vijenac 446

Naslovnica, Razgovor

Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik HHO-a

Hrvatskom vladaju potomci komunista

Razgovarao Andrija Tunjić

Medijima osnovni ton daju novinari koji se služe govorom iz mržnje i lažima / Jutarnji je postao glasilo urbanoga rasizma i prepoznatljive nostalgije za komunizmom i Jugoslavijom / Medije vode djeca oficira JNA, Udbe, KOS-a i drugih komunističkih kadrova / Bio sam protivnik lustracije i to je moja velika pogreška / Komunistički klan i danas kontrolira pravosuđe


Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik HHO-a, zbog svojega slobodna i žestoka mišljenja ljude rijetko ostavlja ravnodušnima, ma što radio i ma o čemu govorio. Vjerujem da će i ovaj razgovor s njim o našoj stvarnosti i politici malokoga ostaviti ravnodušnim.


Snimio Jasenko Rasol


Bezidejnost, besperspektivnost, nezaposlenost, opća apatija i nepovjerenje u vlast, to je današnja Hrvatska. Što je dovelo do toga?

Ne bih se složio s vašim procjenama. To je perspektiva koju nam nude mediji. U Hrvatskoj među ljudima i dalje vlada osjećaj solidarnosti i druge vrednote koje demantiraju virtualnu sliku svijeta što nam je nude mediji. Mislim da je još u nas najveći problem osjećaj straha i strahovi koje smo naslijedili iz vremena komunizma. Ti su strahovi naprosto ugrađeni u ljude.

Zašto?

To je pravo pitanje. U vremenu komunizma ljudi su se bojali vlastite sjene, odatle ti strahovi. I danas kada kritizirate političare obični ljudi kažu da će vas zatvoriti ili ubiti. Dodajmo tomu još egzistencijalne strahove, osjećaj nesigurnosti vezan uz posao ili materijalna dobra. Strah od budućnosti i neizvjesne perspektive osobito je prisutan u mlađih generacija. U mojoj generaciji ljubav je bila jača od svih strahova i to u većine ljudi bez obzira na njihova politička uvjerenja. Mi smo na stanovit način bili generacija erosa. Mislim to u širem društvenom i političkom kontekstu.

A sada imamo generaciju thanatosa?

Ne znam što imamo. Mladi ljudi danas su zarobljenici virtualnoga, big brothera, diskača i kafića. No u sve zagrebačke diskoklubove i slične prostore može stati možda 20.000 ljudi. A što je s ostalih 150.000?

Pa što je?

Najveći broj mladih uči, studira ili radi. Situacija nije tako katastrofalna kao što nam to prikazuju mediji, koji svoju percepciju nude kao gotovu istinu.

Zašto niste zadovoljni medijima?

Zato što funkcioniraju prema načelu senzacionalizma i potrebe za što većim isticanjem negativnosti. Oni su danas znatno više cenzurirani i zatvoreni, ali na suptilniji način, nego u Tuđmanovo doba. Medijima osnovni ton daju novinari koji se služe govorom mržnje, govorom iz mržnje i lažima. Recimo, nedavno u Dnevniku HRT-a, koji nam se nudi kao uzor, urednik Šprajc izravno poziva na demonstracije, a nakon toga iznosi i lažne podatke o anketi u kojoj su građani pitani za koga misle da bi Hrvatsku mogao izvući iz krize. Kako Šprajc nije mogao otrpjeti lošu poziciju svoga liblinga, rekao je da Josipović uopće nije bio na listi, iako je bio. Privatizirajući medij, Šprajc lažima nameće drukčiju javnu percepciju od stvarne.

A što je s pisanim medijima?

Oni funkcioniraju prema ideološkoj matrici. Točno se unaprijed zna tko je „naš“ ili „njihov“. U tiskanim medijima vlada cenzura i huškački govor iz mržnje. Zbog sustavne cenzure i neokomunističkog ideologijskog okvira u kojem se ne nalazim dao sam otkaz u Jutarnjem listu. Tako sam se u 64. godini života opet našao na cesti, „otjerali“ su me isti oni koji su 70-ih godina kreirali ideološki okvir za moje hapšenje.

Tko je u Jutarnjem cenzor?

Nino Pavić određuje ideološku liniju EPH. Što je stariji, sve se više vraća svjetonazorskim uvjerenjima svoje mladosti. A glavni je cenzor Davor Butković.

Odakle takva moć Butkoviću?

To morate pitate Pavića. Otkud moć jednom Denisu Kuljišu, koji je inicijator pretvaranja Jutarnjeg u glasilo urbanog rasizma. Kuljiš, ali i ne samo on, pretvorili su hrvatske građane s juga; Hercegovce, Dinarce i Dalmatince u zaostale primitivce. Samo još ne pišu da ti južnjaci, zato što većinom glasuju za HDZ, imaju i šiljaste glave. Moj Jutarnji postao je glasilo urbanoga rasizma, prepoznatljive nostalgije za komunizmom i Jugoslavijom. Zato nisam više htio pisati u tim novinama ni biti smokvin list novinarstvu koje mi je neprihvatljivo.

A koja je uloga u svemu tome Mladena Plešea?

On je glavni urednik i njemu sam priopćio da odlazim.

Što je bio neposredni povod?

Bila je moja kolumna od 6. veljače 2010. u kojoj sam, između ostaloga, govoreći o olovnim vremenima 1972. napisao: „U prvih šest mjeseci 1972. iz SK je isključeno oko 1150 članova. Glavni naredbodavac bio je Vladimir Bakarić zvani Buda, dok je glavni egzekutor za izbacivanja, hapšenja i pripreme optužnica bio drug Ante Josipović (otac novog predsjednika Ive Josipovića), član Izvršnog biroa CK SKH. On je u vlaku od Karađorđeva do Zagreba prevalio vlastiti političko-povijesni put od Savkina pristaše – ustaše (što bi rekao drug Tito) do ponovno vjerna titoista. Kao predstavnik Partije nalazio se na čelu komisije u kojoj su bili Mane Trbojević (šef istražnog odjela Okružnog suda u Zagrebu), Bogumil Cukon (državni tužitelj), Mirko Bilić (sekretar za informiranje u vladi SRH) i Ivica Krizmanić (partijska batina na RTV Zagreb). Zadaća im je bila provođenje u djelo liste za odstrel koju je radio drug Vlado Bakarić. U procesu obračuna s ‘proustaškom’ Maticom hrvatskom i studentima, koji su radili na uspostavi države po uzoru na Pavelićevu, što je rekao drug Tito u Karađorđevu ‘71, između ostaloga saslušano je 50.000 članova Matice. Pohapšene su i osuđene stotine ljudi.“

Necenzuriranu, moju verziju teksta možete i danas naći na internetskim stranicama Jutarnjeg, u arhivi gdje se nalaze i druge moje kolumne. Nakon objavljenog teksta nazvao sam glavnog urednika Plešea i upitao ga tko je i zašto maknuo dio teksta o Anti Josipoviću. Odgovorio je kako je stav redakcije da se grijesi otaca ne smiju prebacivati na djecu. Moje je stajalište bilo da glavni urednik ima pravo odlučivati o sadržaju svakog teksta jer odgovara za sadržaj novina, ali ni on ni bilo tko drugi ne smije intervenirati u sadržaj kolumne bez dogovora s autorom. Ali stav redakcije vrijedio je samo za mene.


Komunizam je crveni fašizam koji se skriva iza krilatice antifašizma / Mesić trabunja / Važnije od suđenja osobama jest suđenje komunizmu kao zlu / Kada mi netko kaže da je lijevi liberal, to je kao da mi kaže stakleno željezo


Ne razumijem.

Sedam dana kasnije u istom tom Jutarnjem, u Magazinu, Butković je objavio svoju redovitu kolumnu u kojoj je na sebi svojstven način razglabao o budućim predsjednikovim savjetnicima. Pišući o savjetniku za nacionalnu sigurnost Perkoviću, napisao je:„Prvo, Saša Perković opterećen je hipotekom svog oca Josipa Pekovića, bivšeg dužnosnika jugoslavenskog, ali i Tuđmanova sigurnosnog sustava, za kojim je izdana tjeralica u Njemačkoj i kojeg dio hrvatskog iseljeništva smatra neposrednim naredbodavcem atentata na više političkih emigranata.“ Mislim da takvu novinarstvu s dvostrukim kriterijima ne treba komentara.

Tko je kriv za takvo novinarstvo?

Kriva je totalitarna nedemokratska svijest iz koje nismo izišli. Mi smo prvo imali nerazvijeno demokratsko društvo Kraljevine Jugoslavije, nakon toga fašizam, poslije fašizma komunizam, a onda Tuđmanov autoritarni model koji je zapravo bio nacionalni komunizam u blažem obliku.

Vraćamo li se u totalitarizam?

Kod nas on nije ni nestao. To nije samo pitanje komunista-očeva i njihove djece, nego je problem medijskoga formiranja svijesti. Medije i dvadeset godina nakon pada komunizma u Hrvatskoj vode izdanci jugoslavenske komunističke omladinske štampe. Vode ih djeca oficira JNA, Udbe, KOS-a i drugih komunističkih kadrova. Njima je demokracija ono što oni kažu da je demokracija. Ovih sam dana prelistavao stare brojeve Danasa i čitao tekstove Jelene Lovrić koja nam sada drži lekcije o demokraciji. Tada nije pisala demokratske tekstove, nego je primjerice pisala protiv Slobodana Miloševića jer je on svojim ponašanjem zorno prokazivao komunizam kao oblik zla. Kritikom Miloševića nije se zalagala za liberalno društvo i hrvatsku državu, već je grčevito spašavala Jugoslaviju, titoizam i komunizam.

Nije se promijenila?

Ona se ne može promijeniti. No ona je samo slučajno odabran simbol. Kao i Kuljiš, Tomić, Jergović i cijela bulumenta tih proizvoda omladinske štampe. Razlika između nje i Kuljiša je u tome što Kuljiš stalno ratuje s činjenicama, iskrivljuje ih, laže i od sebe radi klauna. Sjetite se samo onoga serijala tekstova u Globusu s klaunovskim fotografijama.

Je li istina da je savjetnik Milorada Dodika?

On je i više od toga. On je na stanovit način promotor i ideolog te velikosrpske tvorbe u Hrvatskoj. Upravo sam zato šokiran ponašanjem pojedinaca iz Hrvatske koji svojim dolaskom na nekakve Dodikove skupove o budućnosti Hrvata u Republici Srpskoj legitimiraju postojanje te genocidom stvorene tvorbe. Ne mogu shvatiti kako Ivo Goldstein, hipersenzibiliziran za genocid nad Židovima, može doći na skup u Banjoj Luci, na noge Dodiku, koji šalje avion po jednu od ideologa tog genocida – Biljanu Plavšić, i osobno je dočekuje na aerodromu u Beogradu. Je li možda genocid nad muslimanima normalna stvar, a nad Židovima je zločin?


(Razgovor u cijelosti možete pročitati u Vijencu br. 446, od 7. travnja 2011.)

Vijenac 446

446 - 7. travnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak