Vijenac 444

Popularna kultura

Idemo na pivo – S MLADENOM KLEMENČIĆEM

Četiri hlapca i praška gospoda

U dva prošla broja Vijenca rekli smo nešto o zavidnoj kakvoći i neupitnom ugledu češkog piva. Slijedi kratak obilazak praških pivnica jer je potpun doživljaj češkoga piva, za koje se obično kaže da se ne pije nego guta, moguć jedino u pivnici.

Nedavno sam bio u Pragu s trojicom prijatelja. Znamo se oduvijek, odrasli smo i prva piva popili zajedno u novozagrebačkom naselju Trnsko. Što da četiri takva gospodina u svojim pedesetim godinama, četiri hlapca (od češki chlapec, dječak) kako smo ironično sami sebe nazvali, u Pragu pametnije rade nego da prošetaju gradom, razgledaju znamenitosti te zavire u znamenite pivske hramove koji se u češkom jeziku nazivaju pivnice odnosno hospoda ili hostinec. Red kulture, potom runda piva da se dojmovi bolje slegnu. Ne treba čovjek biti poliglot da se u tome snađe – em smo Slaveni!

O praškim pivnicama čitao sam prvi put još davno u 1980-im godinama u tekstu što ga je u magazinu Start objavio još jedan Trnskaš, tada mladi novinar, a danas poznati gastronomad. U tom hvalospjevu praškim pivnicama bilo je i praktičnih naputaka o primjerenu ponašanju. U pivnici se pije isključivo točeno pivo, obično više od jedne runde. Nova runda naručuje se sa što je moguće manje mahanja rukama, dovoljan je mig očima jer se i od konobara očekuje da vodi računa o razini piva u čaši. Račun koji vam ispostave sličan je dječjem šaranju po papiru: mnogo crtica i zareza, na prvi pogled nesuvislih znakova. Riječ je, međutim, o običaju – svaka crta označava popijenu kriglu.


Spomen-ploča u dvorištu pivnice U Fleků


Nakon obilaska Praškoga grada na Hradčanima prvo dnevno pivo ispijamo oko podneva u pivnici U černeho vola nedaleko Loretanske crkve. Izvana tek neugledna oznaka. Ulazim sa zebnjom, jer pivnicu pamtim kao pravu, no već na prvi pogled jasno mi je da mogu odahnuti – promijenilo se nije ništa! Unutrašnje uređenje minimalističko je kao i nekad: šank i nekoliko masivnih drvenih stolova sa po dvije klupe za sjedenje. Na zidu poneki vitraj sa znakovljem pivnice. Mutna stakla štite unutrašnjost od vanjskoga svijeta. Koncepcija ne može biti jednostavnija: ponuda elementarna, a doživljaj vrhunski. Toči se plzenjsko svijetlo i tamni Velkopopovicki kozel. Iznad izlizanoga šanka reklamne poruke u znaku jarca, zaštitnoga znaka piva iz Velkih Popovica. Posebno me obradovao pivnički podmetač za čašu, koji je navlas isti kao i prije dvadeset godina, kada sam prvi put posjetio pivnicu. Tako jednostavan, a istodobno pamtljiv i jasan simbol, stoga ga prilažem i kao ilustraciju. ¸


Kolumnu u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Vijenca broj 444. od četvrtka 10 ožujka.

Vijenac 444

444 - 10. ožujka 2011. | Arhiva

Klikni za povratak