Vijenac 443

Književnost

NAJNOVIJA NEMECOVA KNJIGA PROMATRA RAZVOJ GRADA U DJELIMA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

Uvid u građansku uljudbu

Nikica Mihaljević

Kritički govor o knjizi Čitanje grada akademika Krešimira Nemeca (Županja, 1953), kako bi se privukla (sasvim opravdano i poželjno) pozornost širega čitalačkog kruga i dala ocjena autorovih poruka, mogao bi biti upravljen u barem dva smjera. Najprije, mogli bismo se upustiti u raspravu o autorovim teorijskim polazištima, referencijama na domaće i strane autore koji su problematizirali arhitektonsko-urbanističku tematiku, gradogradnju i fenomen grada s različitih stručnih stajališta: arhitektonskih, socioloških, politoloških, ekoloških i inih. Kako se pojam grada iz naslova knjige ponajprije odnosi na Zagreb, nešto manje na Dubrovnik, Osijek, ali i na pojam grada općenito, razvidno je da je autoru najzanimljiviji grad Zagreb i to iz najsnažnijega njegova intelektualno-duhovnoga razdoblja – između dvaju ratova. U tom relativno kratkom razdoblju, jedva duljem od dva desetljeća, udareni su temelji kako građanskog tako i avangardnog arhitektonsko-urbanističkog razvoja Zagreba. Odjeci toga preokreta dugo su živjeli i u socijalističkom razdoblju, prikriveni ili presvučeni prihvatljivom retorikom i internacionalnom oblikovnošću. Arhitektonsko-urbanistički potencijal iz međuraća bio je toliko velik jedino zbog činjenice da su hrvatski autori dobrim dijelom ravnopravno stajali uz bok europskim arhitektima i urbanistima. Na tom tragu djelovala je, neopravdano i neoprostivo, zaboravljena arhitektica, teoretičarka i publicistica Antoaneta Pasinović (1942–1985), koja je jednom prigodom napisala: „Prostor je sređena struktura cjelovitih životnih potreba i stanja, povijesni sklop u kojem prepoznajemo najfinije nijanse procesa formiranja međusobnih odnosa između čovjeka, prostora i vremena.“ Dakle, grad koji nije unaprijed nepoželjno mjesto.


Krešimir Nemec, Čitanje grada, Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.


Zatim, mogli bismo propitati autorova književnoznanstvena, književnopovijesna i diskurzivna polazišta s kojih je u trinaest rasprava obrazlagao svoje čitanje grada u hrvatskih pisaca od Šenoe, Kovačića, Kumičića i Novaka, preko Matoša, Cihlar-Nehajeva, Krleže i Majera, do Marinkovića, Cvitana, Batušića, Kovača, Balenovića (Bović) i Vidića. Dakako, nije moguće ne zapaziti da iz druge polovice 20. stoljeća nedostaje obradba urbane proze razlogovaca, pripadnika jeans-generacije, fantastičara i stvarnosnovaca, osobito Pavla Pavličića, Gorana Tribusona, Irene Vrkljan, Dubravke Ugrešić. U uvodnoj raspravi Grad u hrvatskoj književnosti akademik Nemec donekle je apsolvirao i to razdoblje i spomenute naraštaje hrvatskih pisaca sažetim ocjenama. No predstavnika cijeloga razdoblja, do proze nakon 1990, vidio je u Daliboru Cvitanu. Kako god bilo, akademik Nemec besprijekorno je, sa zavidnom erudicijom i lakoćom duboko apsolvirane građe na prozama izabranih hrvatskih autora pokazao razvoj stvarnog urbanog načina života novoga doba u Hrvatskoj, ali još nešto: da književna historiografija može biti kreativan, zanimljiv i poticajan posao.

U okviru ove dimenzije kritičkoga govora zainteresirao nas je rezultat koji, moguće, i nije bio autorovim prvotnim naumom. Naime, kroz panoramu razvoja grada, svejedno da li u narativnim sklopovima pisaca ili stvarnog razvoja u djelima stručnjaka i u stvarnosti samoj, ogleda se povijesni prikaz psihosocijalnih preoblikovanja našega žiteljstva, pregled socijalnoga stanja, s autentičnim prikazbama pojedinih društvenih slojeva te pravci napredovanja razvoja grada, stanovništva, uvjeta i naravi urbanoga načina života. Kako je grad koji nas zanima novovjeka pojava (antički je polis nešto posve drugo), lako je zaključiti da svaki (vele)grad teži postati megalopolisom, ali dakako malo kojemu to uspijeva. Oni koji su postigli taj cilj, živa su i zorna ilustracija kapitalističke težnje za prvenstvom, beskrupuloznim širenjem, gigantizmom; ukratko za monopolom. Takav neograničeni grad mjesto je alijenacije i antihumanizma. Osuđen je na propast. Ipak, grad po mjeri čovjeka, grad čiji su gabariti dostupni čovjeku u svakom pogledu, izraz je građanske uljudbe, građanskoga kulturnog svjetonazora. Takav grad uopće nije puka negacija sela, nego uopće nije negacija sela, tj. ruralne povezanosti ljudi, zajednice. Naprotiv, tamo gdje pogospođeni građani ismijavaju seljake (U registraturi) pokazuju koliko su – seljačine. Jednako i onda kada uništavaju tradicijske vrijednosti, kada razaraju sadašnjicu izgrađenu na tim vrijednostima (kod Cvitana, Bovića, Vidića) pokazuju koliko su nisko pali ispod razine građanske uljuđenosti. Razloge takve društvene patologije treba pomno i neprekidno istraživati, prezentirati i žigosati. I ova knjiga svojim primjerom pokazuje kako se to može raditi u književnopovijesnom diskursu.

Na njezinu tragu i rezultatima treba izgrađivati društvenu kritiku stanja u kojem živimo i to je njezina trajna vrijednost i zadaća. Na pitanja o tome zašto je Zagreb i niz drugih velikih hrvatskih gradova doživio nezabilježen pad urbanog standarda, kulture življenja, zdrave egzistencije, bogatog privređivanja i stvarnog raspolaganja blagodatima gradskog života, treba napokon davati otvorene i nedvosmislene odgovore s razina politike, ideologije, svjetonazora, ne plašeći se rezultata takve kritike. Jer nepovoljne prilike se javljaju, s vremena na vrijeme, ili uvijek, i uvijek ostavljaju teške posljedice, a ljudi su, ipak, pronalazili zadovoljavajuće izlaze. Na koncu svoje knjige akademik Nemec dvoji između svojega svjetonazorskoga uvjerenja usmjerena građanskoj uljudbi i stvarnosti današnjega Zagreba za koju se čini da nema rješenja. Ali veliki srpski arhitektonski čarobnjak Bogdan Bogdanović (1922–2010), u svome Gradoslovaru (Beograd, 1982), govoreći o igri, kaže: „Stari su se gradovi, iz generacije u generaciju, pa čak iz godine u godinu stalno morali podmlađivati – baš kao i sve žive stvari u prirodi. Samim tim valjalo je, periodično, podsetiti se slikovitih mitsko-pesničkih predstava o sopstvenom gradu, i pomoću magijsko-dramskih igara ponovo potražiti uverljive potvrde o njegovoj vrednosti i dugovečnosti… Jer, naravno, još uvek je važilo pravilo stare, a možda i večite, magije da lepa reč izaziva i lepe stvari i podstiče pojave da se pojave u svoj svojoj životnoj raskoši… Divna stara vremena kada su ljudi magijom udvaranja nadigravali životne nevolje svojih gradova“ (str. 159–160).

Eto, knjiga akademika Nemeca pokazuje da su lijepe riječi još žive, samo nam nedostaje – lijepih i dobrih ljudi!


Vijenac 443

443 - 24. veljače 2011. | Arhiva

Klikni za povratak