Vijenac 443

Kazalište

Antony Jay – Jonathan Lynn, DA, MINISTRE, red. Zoran Mužić, ZGK Komedija

Mali korak ustranu

Boris B. Hrovat

Državna birokracija neiscrpno je nadahnuće (najčešće opravdanoj, i činjenicama potkrijepljenoj) umjetničkoj – književnoj i kazališnoj – satiri. Kazalište Komedija posegnulo je za žanrovski hibridnim, englesko-češkim predloškom (adaptiranim scenarijem televizijske serije Yes, Minister, odnosno Yes, Prime Minister), dok su se Dubrovačke ljetne igre i Zagrebačko kazalište mladih odlučili za klasika: Gogoljeva Revizora. Usporedba se nameće jer su se zagrebačka premijera Gogolja i Komedijina (10. veljače 2011) praizvedba dogodile u istom razdoblju, te ih dijeli svega nekoliko dana i dijametralno različita poetika. Revizor (u režiji Jerneja Lorencija) duhovita je, zabavna, dinamična (unatoč prekomjernu trajanju), suvremena (unatoč razmjernoj starosti predloška), istinski satirična predstava – dok je Da, ministre (ili, Da, ministrice, kako je u posljednji čas korigiran naslov) troma, spora, tek mjestimice verbalno duhovita predstava, koja ne traje predugo, ali se zato mnogi njezini trenuci doimaju kao nepovratan gubitak vremena. Uza sve to, Da, ministre nalikuje staromodnom sketchu, s jednim stolom i trima vratima (i s glumcima koji su uglavnom zaleđeni), ili pak kerempuhovskom (aludiram, s oproštenjem, na zagrebačko kazalište toga imena) pokušaju scenske eksploatacije drugoga i moćnijeg medija – koji ipak ima druge i drukčije postulate, aksiome, zakonitosti, poetiku, a onda i publiku.


Mila Elegović (Judy Hacker) i Goran Malus (Bernard Wooly) u predstavi Da, ministre


Engleska (Ujedinjeno Kraljevstvo), danas. Lijepa i ambiciozna sredovječna dama, militant nespecificirane stranke, pobjeđuje u svom izbornom okrugu i očekuje svoje mjesto u vladi Njezina Veličanstva. Stari zečevi ne smatraju je osobito važnom, i povjeravaju joj ministarstvo državne uprave, marginalan i gotovo smiješan resor (samo 23 tisuće činovnika, mnoštvo golemih i povijesnih nekretnina te impozantan vozni park). S tim resorom svi se sprdaju, kao što su se u Kraljevini Jugoslaviji sprdali s ministarstvom pošta. Međutim, gospođa Hacker (tako se zove ministrica) ponavlja aktualnu mantru svih vladajućih, i želi uštede na svim razinama i smanjivanje broja zaposlenih. Uza što pasivan, što aktivan otpor stare birokracije, koja je dočekala i otpremila bezbroj ministara, sve to rezultira povećanjem troškova i zapošljavanjem novih činovnika koji će nadgledati mjere stroge štednje i racionalizacije. Ministrica, inteligentna žena, postupno shvaća da se protiv struje ne može plivati, pa joj se – nakon kratkog praćakanja – prepušta. Skandal izazvan curenjem informacija nakratko joj zaprijeti gubitkom ministarskog mjesta fiktivne vlasti i realnih povlastica – no na kraju moćnici iz sjene odluče ne samo zadržati je na položaju nego i povjeriti joj poziciju predsjednice kraljevske vlade. Tako su odlučili linijom manjeg otpora: između dvaju jakih kandidata, izbor pada na trećeg, slabog, podložna manipulacijama i sasvim pripitomljena u sustavu koji se u Engleskoj solidno drži evo već tri stotine godina. U tu – tipično britansku – priču upleteno je i nekoliko aluzija na Bruxelles, sjedište birokracije Europske Unije, a spominje se i nacionalni ponos (utjelovljen u nacionalnom specijalitetu – kobasici) koji neće pasti žrtvom te i takve bešćutne i nivelirajuće birokracije jer to mi nećemo dopustiti. Sve u svemu: možda, uza sav ornat i sjajan britanski verbalni i statično-situacijski humor, dovoljno za TV-seriju – ali svakako premalo za komad koji se definira satiričnom komedijom. Premalo štofa, premalo aktualnosti, premalo komike, premalo Europe i Hrvatske u njoj. I nadasve, premalo autentična kazališta koje bi njegovalo satiru na razini koja nije plakatska, odnosno manifestna ili deklarativna.

Svijetla su točka ove komedije, u statičnoj režiji Zorana Mužića – glumci, barem nekoliko njih. Mila Elegović, u naslovnoj ulozi, dokazala je svoje potencijale dramske glumice i zaslužila da joj ubuduće češće povjeravaju uloge izvan uobičajena karikaturalno-komičnog spektra – no istinski je junak predstave samozatajni Goran Malus (ministričin osobni tajnik Wooly), koji je jedini pronašao pravi ton, duh i mjeru britanštine, koja nije bila karikaturalna, već precizna, prepoznatljiva i neodoljivo komična. Vrlo blizu tom stilu igre nalazio se i Damir Lončar kao siva eminencija, vječno pripit Vladin tajnik Sir Robinson, dok se sirenskom zovu pretjerane karikature nisu dostatno othrvali ni Saša Buneta ni Igor Mešin. O likovima koje su tumačili Davor Svedružić, Vinko Kraljević, Emil Kuzminski i Ana Kraljević – ne doznajemo mnogo, iako su bar neki od njih pružali osnove za efektnije minijature od prikazanih.

U konačnici, Da, ministre/ice mali je Komedijin korak ustranu: istina, ne baš uspješan – no kao takav, bit će i brzo zaboravljen. Pravi Komedijin put implicira povratak istinski kazališnim tekstovima autora koji su ih sceni i namijenili. Na tom putu, naravno, satira nije isključena, dapače, ona scenski artikuliranija itekako bi bila poželjna.


Vijenac 443

443 - 24. veljače 2011. | Arhiva

Klikni za povratak