Vijenac 443

Književnost

Neobično podudaranje izlaženja dviju knjiga o zaboravljenom dalmatinskom arheologu i konzervatoru

Bečka kopča Splita i Solina

Tonko Maroević

Ime Francesca Carrare nedavno je izašlo iz dugotrajne zabačenosti, da ne kažemo potpunog zaborava. Zahvaljujući dvjema međusobno nepovezanim inicijativama dobili smo vrlo uvjerljivu sliku njegova djelovanja i nastojanja, što ga smješta u samo središte dalmatinske kulturne povijesti prve polovice 19. stoljeća. Riječ je o iznimno značajnu istraživaču na nekoliko područja, ambicioznu svećeniku koji se uspješno okušao kao arheolog i povjesničar, kao etnograf i kroničar, kao nastavnik i sastavljač opsežne književne čitanke. Autor cjelovite monografije, Marko Špikić još preciznije određuje temeljna polja njegova rada karakterizirajući ga apozicijama „polihistora, antikvara i konzervatora“.

Premda je pisao isključivo na talijanskom jeziku i bio načelno najbliži shvaćanju da pripada dalmatinskoj nacionalnosti, taj rođeni Splićanin (sin doseljenoga Talijana i majke Katarine Gorda iz grada) naučio je hrvatski i bio poprilično sklon autohtonoj domaćoj problematici, slavensko-morlačkim temama te poticanju i suradnji s hrvatskim autorima i proučavateljima povijesti (od Gaja i Kukuljevića do Sabljara i Ljubića). Ali pretežan dio njegova angažmana, u relativno kratku i dinamično-polemičnom stručnom i znanstvenom radu, vezan je uz problematiku čuvanja i zaštite spomenika, muzeološke prezentacije i, naročito, arheoloških iskapanja i rekonstruiranja u Saloni.


Francesco Carrara, Dnevnici s putovanja 1843–1848, izd. Dante Alighieri, Split, 2010.


Špikićev minuciozno proveden studij rekonstruira i interpretira sve faze i sve probleme Carrarina živornog i stvaralačkog (ne možemo kazati profesionalnog) itinerera. Koliko god mladi svećenik od sama početka hlepio za karijerom u širokom svijetu, koja bi mu omogućila potpunu predanost arhivsko-povjesničarskim zadaćama, sudbina mu, čini se, nije bila sasvim nesklona što ga je vezala najčvršće uz Split i Solin. Uzaludno se i višekratno trudio ne bi li dobio mjesto bibliotekara u Padovi, Veneciji ili Milanu (tužeći se u dopisivanju s Tommaseom), a još je više čeznuo za mogućim ostajanjem u Beču, u kojemu je intelektualno formiran. Međutim činjenica što je ostao konzervatorom u Splitu i što je vodio arheološka istraživanja u Solinu dala mu je nemale mogućnosti radnoga zamaha i univerzalnijega, europskog odjeka, posebno u nesuđenome Beču. Naime, u zapuštenoj i zanemarenoj austrijskoj provinciji Dalmaciji carska Dioklecijanova palača i impresivne iskopine iz rimskoga doba bile su jedinstveni magnet za bečke dvorske i znanstvene krugove. U razdoblju bidermajera i klasicističkoga ukusa antički su spomenici dobili na značenju, a nezanemariva je pritom bila i moguća paralela imperijalnih sustava.


Marko Špikić, Francesco Carrara, polihistor, antikvar i konzervator (1812–1854), Književni krug, Split, 2010.


Francesco Carrara umio je vješto iskoristiti probuđeno zanimanje moćnika za antikvitete i umjetnike, a još se spretnije uvući u bečke krugove. Višegodišnjim povremenim i odužim boravcima u glavnom gradu Monarhije uspio je stvoriti mrežu utjecajnih zagovornika, dopirući do samih vrhova vlasti. Svoje je veze potom pokrenuo da dobije potrebna sredstva za solinske arheološke kampanje, postižući pritom ozbiljnije rezultate od svojih prethodnika i većine nasljednika (do Bulića), a znatno je unaprijedio i konzervatorsku službu. Uspjesi u Beču kao da su potaknuli zavist i otpore kod kuće, pa doživijuje i teške kritike (Frisiani, Francesco Lanza, Vicko Andrić), koje će postupno dovesti i do njegova povlačenja s funkcija.

Iako je Carrarin životopis kontinuirano razapet „između pobude i stege“, dvosmislen bi kompliment bio Šikićevoj knjizi kad bismo kazali da se čita kao roman. Naime, ona je metodično rađena na čvrstim arhivskim temeljima (s brojnih izvora) i još određenije organizirana kontekstualnim, komparativnim uvidima. Kao autor niza pregleda konzervatorske teorije i prakse u Splitu Špikić je sve Carrarine arheološke postupke u Solinu i zaštitarske zahvate u Splitu odmjeravao u usporedbi s bečkim ili rimskim iskustvima, dajući tako našem istraživaču opravdani europski značaj. Opskrbljena svom potrebnom znanstvenom aparaturom, vrlo iscrpnom bibliografijom, kronologijom zbivanja i portretnim medaljonima Carrarinih brojnih suvremenika i suputnika (mahom autoriteta i mentorskih figura) monografija nam pruža mnoge temeljne spoznaje o kulturnoj i političkoj klimi u Dalmaciji tijekom prve polovice Ottocenta.

Ako smo Špikićevu knjigu dočitali bez romaneskne patine, Carrarin intimni dnevnik otvorit će nam nove narativne uvide, približiti iznimno zanimljivu osobnost koja ne samo smjelo komunicira s protagonistima epohe nego i ravnopravno djeluje, koincidira s najaktualnijim civilizacijskim tekovinama. Stoga treba zahvaliti Ljerki Šimunković i Snježani Bralić što su nam – ovom zgodom – podastrle prijevod Carrarinih Dnevnika s putovanja 1843–1848. (a pripremile, u rukopisu, i izdavanje izvornika).

Šest godina obuhvaćenih zapisima predstavljaju jamačno najintenzivniju fazu Carrarina stručnog djelovanja i društvenog života, a bilježe i najznačajnije susrete i najuzbudljivije doživljaje častohlepnog, preuzetnog i na pothvate spremna pojedinca. Pisan faktografski pouzdano i bez literarnih napasti, dnevnik ipak otkriva povremene afektivne ili estetsko-ambijentalne rezonance, a pretvara se i u uzbudljivo povijesno svjedočanstvo (posebno o bečkim revolucionarnim nemirima 1848). Naravno, posebno nam je zanimljiva dionica koja potvrđuje arheološko-stručne razloge piščevih učestalih bečkih hodočća i udvornih antešambriranja. Osim dominante učestalih susreta po bečkim salonima i teatrima, sa zanimanjem ćemo pročitati i epizode putovanja kočijama, opise Trsta i Zadra, Venecije i Padove, spomene značajnijih i slikovitih suputnika, a iz cjeline dobivamo neobično plastičan lik visokoobrazovana i svjetovnim interesima obilno okrenuta svećenika ljubitelja kazališta i književnosti, ženskog društva i dobre trpeze, mondenih uspjeha i osobne afirmacije.

Relativno kratak, no iznimno intenzivan životni i radni vijek Francesca Carrare dao je nemimoilazan pečat novijoj prošlosti Splita i Dalmacije te predstavlja ključnu kariku na prelasku iz klasicizma – orijentirana isključivo na antičke spomenike – prema romantizmu koji afirmira i srednjovjekovlje i folklor te uračunava i nacionalnu, hrvatsku komponentu. Stoga je dobrodošla slučajnost istovremenoga izdanja Carrarine monografije i prijevoda njegova dnevnika, jer na taj način izlazi iz rezervata i limba dalmatinske italofone prakse da bi bio opravdano i ravnopravno tretiran bitan kao sudionik regionalne povijesti i čak jedan od konstitutivnih faktora što hrvatsku kulturu i znanost čine relevantnim dijelom europskih kretanja.


Vijenac 443

443 - 24. veljače 2011. | Arhiva

Klikni za povratak