Vijenac 440

Naslovnica, O tome se govori

Komentar Marijana Kostrenčića: Što nas čeka i što smo zaslužili u 2011.

Posvemašnje buđenje Hrvata

Protekla godina doista može otići u zaborav. Tu 2010. nećemo pamtiti kao 1992. ili 1995, nećemo ni kao koalicijsku 2000. godinu. Možda ćemo je potisnuti u sjećanju da se ne sjetimo srama koji nas danas obuzima jer je premijer, koji je autokratski upravljao državom sedam godina, u stranoj zemlji u – zatvoru, pred tjeralicom domaćih i stranih tužitelja.



Dugo slagani talog stigao je na površinu i zavonjao nam punom jačinom. Nećemo je sigurno pamtiti kao godinu antikorupcijske borbe, jer bez obzira na uspjehe oko toga, sve što smrdi skloni smo maknuti u stranu, zaboraviti bez obzira da li je to čišćenje bilo korisno ili ne. Jadranki Kosor, koja bez rezerve provodi antikorupcijsko čišćenje, pada popularnost jer hrvatski građani ne opraštaju onima koji im govore istinu.

Djelomice ćemo 2010. pamtiti kao godinu osvještenja, početka buđenja iz sna, vraćanja u stvarnost u kojoj smo bili do Knina ‘95. i koju smo oslobođenjem kraljevskoga grada na neki način odbacili. Postali smo zemlja lažnih veličina u svakom pogledu. Mislili smo da smo ljepši, bogatiji, pametniji, zdraviji, pošteniji nego svi drugi.

Petnaestu godinu nakon Oluje probudili smo se svjesni da Vukovar nismo obnovili ni oživili, da nam je Knin i dalje premalo naseljen grad, da su među nama živjeli neki ljudi koji su vojne operacije oslobođenja hrvatskog teritorija iskoristili za nisku osvetu, pljačku, zločin. Danas smo svjesni da takvi zločini ne zastarijevaju i da traže pravdu ma kako osloboditeljski izgledao kontekst zločina. Probudili smo se u sve jadnijem gospodarskom okruženju, svjesni da sve više, posebice mladih ljudi, dobiva otkaze upravo onda kada bi trebali krenuti u stvaranje. Zaključili smo da nekretnine koje smo posljednjih godina kupovali kreditima na bazi švicarskog franka vrijede trećinu manje nego kada smo ih kupovali, a da je švicarski franak za trećinu poskupio. Shvatili smo da je školski sustav, posebice fakulteti kao najviše institucije znanja jedne nacije, potpuno zaostao, da je korumpiran do srži i kaotičan. I da diploma Zagrebačkoga sveučilišta nema više onu vrijednost od prije deset, dvadeset, a posebno trideset godina. Ostali smo i dalje s problemima kaotičnoga pravosuđa koje djeluje u onih dva ili tri mjeseca pritvora za osumnjičenike, a nakon toga pokazuju se sve njegove šupljine i kadrovska katastrofa.

Kako dakle u kontekstu opisanih razočaranja u same sebe, naciju i nacionalne interese, te njihovih čuvara, naših demokratski izabranih predstavnika, postaviti proročanstvo zbivanja 2011? Pogledom u kristalnu kuglu ili bacanjem graha? Kako doći do ozbiljne prognoze ekonomskih zbivanja 2011? Pokušajmo od sebe. Stanimo pred zrcalo i bacimo pogled. Prvo vanjski, a potom dublji pogled... Ima li naznaka promjena? Vidimo li svojim očima onu odlučnost promjene koja je nužna da nas odmakne od svih onih pojava koje smo već naveli, a koje opisuju našu često sumornu, i uvijek kaotičnu stvarnost? Jesmo li mi neki drugi ljudi? S drugim pogledima na svijet? Teško. Nismo se mi ništa promijenili, jedino su stvari utoliko gore da nećemo imati izbora pa ćemo se malo-pomalo mijenjati. Morat ćemo se prilagoditi siromašnijem i nesigurnijem ručku, tvrđem ležaju, hladnijoj sobi. Samo tako, nažalost, moći ćemo preživjeti te promjene. I sram koji su nam u 2010. priuštili mnogi naši političari pomoći će nam da kod sljedećeg pristupa državnoj upravi tražimo svoja prava, ali se istovremeno zapitajmo jesmo li ispunili sve svoje obveze prema državi!

Ova će godina biti predizborna i predeuropska godina. Znači – godina obećanja. Teško da može biti godina važnih promjena. Pokrpani proračun izdržat će taman do izbora, ali možda ne do božićnica 2011, tečaj kune izdržat će možda do sredine jeseni, a nakon toga mora početi svoj pohod obezvređivanja nacionalnog sredstva obračuna, kako kaže naš veliki stručnjak Slavko Kulić, čime će nas konačno probuditi, uzdrmati, učiniti život skupljim i nadnicu jeftinijom.

Dotad nova vlast (a otprilike znamo da bi žezlo vlasti moglo potpuno nezasluženo pasti na stranu današnje opozicije) neće imati druga rješenja osim ponizno zamoliti Međunarodni monetarni fond (MMF) i druge financijske institucije za kratkoročnu pomoć i time ući u škare međunarodne birokracije koja će hladnim laboratorijskim postupkom uvrditi kako Hrvati imaju pravo živjeti. Nema rasta nacionalnog dohotka u 2011. godini! Pa tko bi ga stvorio? Gdje su nove Plive, Končari, Podravke, Ine i drugi koji mogu samostalno razvijati svoje poslovanje bez utjecaja politike, geopolitike i stranih vlasnika koji imaju sasvim jasne interese: živjeti bolje, ali kod svoje kuće! Ono što politika nije bila kadra sve ove godine učiniti, a i ova je vlada prije neki mjesec opet neopravdano propustila, to jest da se drastično smanji i nanovo ustroji sve oblike uprave i društvene nagradnje, učinit će tečaj i mjere MMF-a. Mi Hrvati zadovoljno ćemo stenjati pod tim jarmom, jer ćemo, eto, imati nekoga krivca za stanje u kojem smo se našli. Proklete li institucije koja nam ne da jesti, odijevati se, jeftino putovati, jeftino stanovati, jeftino se školovati i nadasve – malo raditi! Radit ćemo mnogo više, za nerazmjerno manje. Imat ćemo sve lošije školovanje i sve lošije zdravstvo. Totalno buđenje Hrvata!

Jesu li ovo mizantropske i pesimističke prognoze? Ne, to je naša realnost i što prije ona dođe to bolje za sve nas. To je šansa za naše mlade koji možda još vide neka rješenja, nakon što se suoče s našom društvenom ostavštinom. Naravno, propustili smo priliku generacije. Ostavili smo bezbroj problema i zemlju napučenu stranim gospodarima.

Hoćemo li kao nacija preživjeti 2011. I dalje? Hoćemo, naravno! Ali zahvaljujući nekim tihim ljudima nepoznata imena i prezimena koji još pošteno rade svoj posao za mali novac, nekim poljoprivrednicima koji su svoju budućnost prije vidjeli u novom nasadu nego u novcu koji su od države dobili za poticaje, nekom anonimnom liječniku koji u ponoć spašava život nekom drugom hrvatskom građaninu, nekoj službenici koja biciklira do posla i pošteno odradi svoje radno vrijeme za nepoštenu plaću i nepoštene gazde, nekom učitelju kojem je ljubav prema djeci jača od male plaće i neimaštine koja ga čeka kada izađe iz školske zgrade. Ti su ljudi preživjeli ispod tuđinske čizme i prenijeli hrvatsko biće na sljedeću generaciju. Oni žive svoj život neopterećeni velikim riječima, obećanjima politike, potezima lukavih menadžera ili naslovima tiskovina ili elektronskih medija. Pa čak i potpuno neopterećeni čitanjem ovoga komentara.

Zato im posvećujem ovaj tekst i molim se da im moje prognoze za 2011. ne padnu preteško. U ovakvim stvarima volim biti u krivu.

Vijenac 440

440 - 13. siječnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak