Vijenac 440

Film

ULAZ U PRAZNINU (ENTER THE VOID), red. GASPAR NOÉ, FRANCUSKA, 2010.

Odiseja svijesti

Toma Šimundža

Žestoki halucinogeni i skupi eksperimentalac Ulaz u prazninu Gaspara Noéa o lebdećoj duši ubijenoga mladog dilera koja prolazi kroz metafizički kovitlac uspomena i svakojakih karmičkih vizija kreativni je gejzir ili, melodramski kazano, filmska fontana života i smrti koja malokoga može ostaviti ravnodušnim. Noé preobražava zbilju tako što kroz autorski komentar integrira dijelove Bardo Thödola ili Tibetanske knjige mrtvih u originalnu filmsku cjelinu. Treba reći odmah: ono što Ulaz u prazninu čini sjajnim i odvažnim eksperimentom jest to što se dijelovi ne vežu samo logičnim principima uzročnosti u montiranoj građi nego i mnogo dubljim asocijativnim sustavom.


Noéov film jasno se klanja Kubrikovoj Odiseji 2001.


Noé, naime, filmom demistificira teološke i filozofske kanone za koje bi Carl Gustav Jung (na čije se učenje Noé i referira u filmu) rekao da su u pretpsihološkom stupnju srednjovjekovlja. Kako Noé, koji navodno i ne vjeruje u zagrobni život, ne proturječi Jungu nego zauzima stav njegova sljedbenika, Ulaz u prazninu nije puko beštimanje Tibetanske knjige mrtvih, nego detaljno oslikavanje njezina tri poglavlja (Čikai, Čönjidl i Sipa Bardo). U prvom dijelu tako opisuje psihološka događanja u trenutku smrti nesretnoga mladića, u drugom, ovdje ujedno i najduljem, bavi se stanjem sna neposredno nakon smrti, a u trećem prikazuje začetak instinkta rađanja i prednatalne aktivnosti.

U Nepovratnom, svom prethodnom filmu, Noé je šokirao gledatelja eksplicitnim scenama silovanja i nasilja naspram vrlo ganutljive ljubavne priče, no s Ulazom u prazninu odlazi korak dalje. Ovdje tako imamo vrlo nelagodna tjelesna i izvantjelesna iskustva, prometnu nesreću i abortus, a sve to umočeno u DMT, koji često povezuju s halucinacijama na rubu smrti. Zanimljivo je kako je Noé izjavio da će se svi oni koji nikad nisu probali neku drogu, nakon filma svakako libiti zapaliti i obični jointUlaz u prazninu zapravo je ono što se događa kad vas ona spoji na loš način. U tom podtekstu koji naglašava kušanje života u njegovoj punoj snazi bez ikakvih aditiva, usprkos nedaćama i neizmjernoj istinskoj tuzi, može se očitovati koliko je Noéov film u svom zaključku zapravo – vrlo human i divan.

S tim će se teško složiti oni koji su nespremni na zahtjevni, masivni, dugi subjektivni Noéov kadar (pogotovo usred psihodeličnoga komešanja u posljednjoj trećini), ali on je kao svojstvo filma itekako nužan. Takav kadar suprotstavlja protagonista živoj okolini (koja ga ne vidi), objašnjava narav tog kontrasta i na koncu vrlo jednostavno upoznaje gledatelja sa svijetom koji je mladi diler ostavio za sobom, odnosno objašnjava njegovu karmu. Dugi kadar koji koristi Noé ne poznaje prostorne granice – on s lakoćom Bachova Aira izlazi iz uma glavnog junaka u njegovu sobu pa iz njega u hodnik, na ulicu, susjedne zgrade, avion iznad Tokija da bi poslije završio čak i u vagini tijekom orgazma.

Prema zapadnjačkom tumačenju, točnije paušalnom filmskom citiranju Bardo Thödola ili prema kršćanskim stavovima, takva bi se subjektivna šetnja činila kao bogohulno sprdanje, ako ni zbog čega, onda zbog izjednačavanja dara duše sa samim Bogom. Samo što Noé, iako na taj pristup ima pravo, ne eksperimentira sa simbolima više religija, nego ostaje vjerodostojan u iščitavanju Bardo Thödola. U tome je bio toliko detaljan i otišao tako daleko da je odabrao neonski Tokio za mjesto radnje i koristio se kričavim, neprirodnim, ali dominatnim bojama da bi udahnuo svjetlu i simboličku vrijednost. Gotovo svako svjetlo predstavlja mogući izlaz ubijenom i izgubljenom glavnom junaku, samo što ih on kao takve rijetko prepoznaje želeći ostati blizu uplakane sestre od koje su ga već jednom razdvojili – nakon stravične pogibije roditelja.

Nažalost, dijalošku sintagmu s početka filma s kojom mu njegov najbolji prijatelj zadojen filozofijom Knjige mrtvih ukazuje da će se takvo lutanje duše pretvoriti u loš trip, on ne shvaća ozbiljno sve do sama kraja, kada nošen vjetrom karme postaje žrtvom bizarne vizije parova u snošaju. Nakon toga doživljava reinkarnaciju i ponovno se rađa ljudskom obliku. Vremenski smjer koji Noé ovaj put podastire gledatelju suprotiv je Jungovoj psihologizaciji Bardo Thödola, ali slobodan (praćenje sadašnjosti uz prosvjetljujuće retrospekcije prošloga života) i dovoljno logičan da zadrži gledateljevu pozornost. Ravnotežu ritma i tempa ove dvoipolsatne odiseje, Noé uspijeva održati i elipsama koje su emotivni vrhunci ovog montažno inventivnog i šarolikog djela što se jasno klanja Kubrickovu klasiku.

Noéov film zapravo je intimno melodramatsko dešifriranje Clarkove i Kubrickove poante jer on je, kako kaže, redatelj koji traži krv, spermu i suze. Iako naslovom filma (Noé senzacijski lukavo bombardira gotovo uvijek istim, autorskim fontom na plakatima svojih filmova) ukazuje na jedan drugi put, put do praznine, ipak ne govori da je svršetak kakav nudi zapravo tužan ili porazan. Upravo suprotno. Iako će glavnog junaka u budućnosti dočekati ponovno iskustvo umiranja, gledatelji znaju da je trebao biti oprezniji za života, ali i da sad ima drugu priliku.

Poznato je kako je postignuće u smrti prema Knjizi mrtvih posljedica života koji je čovjek vodio, a njegov sljedeći život, isto tako određen smrću i izborom uvjeta sretnog, odnosno nesretnog rođenja. Konačni cilj na koji upućuje Noé, ali ga kao takva ne prikazuje, jest oslobođenje od toga začaranog kruga rađanja i umiranja koji nas okružuje u svakidašnjim životnim situacijama. Ulazom u prazninu on vrlo jasno i glasno kaže da je svako sintetičko, prisilno zarobljavanje uma ekvivalentno svojevrsnu odgađanju onog savršenog prosvjetljenja i oslobođenja uma – stanja koje se u budizmu naziva nirvanom ili prazninom.

Noéov je film samo još jedan način koji ukazuje da će ono što mislimo, govorimo, radimo ili propuštamo upravo sada, u ovom trenutku, odlučiti naš boravak u jednoj trajnoj svjetlosti o kojoj su među ostalima govorili i stari mudri lame. Stoga, ako istina u slučaju onoga poslije razočarava, mora nas dirnuti barem veličanstvenost umjetnosti koja nas s takvom lakoćom podsjeća na ono božansko u nama. Na vjeru.


Vijenac 440

440 - 13. siječnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak